TALITA KUM!

Sve će ti obećati. Ispričat će ti sve što je potrebno. Baš sve što želiš čuti. I ma koliko se tvoje unutrašnje, emocionalno uho mrštilo na to što čuješ, stisnut ćeš papučicu gasa i projuriti kroz crveno.

Tko zna, možda ti se na neku ludu foru posreći, možda se baš ti ovaj puta izvučeš i prođeš kroz raskrižje bez da se skucaš u ogromni kamion realnosti.

Uostalom, čekala si godinama, nije da nisi strpljivo čekala godinama u zagušljivom hodniku bolne usamljenosti.

Nije da, po onom svojem, intimnom, unutrašnjem kompasu za karmičku pravdu, ne zaslužuješ malo odmora, malo nagrade, nekoliko organskih, zlatnih ribica na žaru koje će te nutritivno nahraniti za sve te godine osamljeničkog posta.

Još samo kada bi postojala ta toliko željena karmička pravda koja tamo negdje u pozadini lobira za tebe i sada konačno, nakon godina i godina nedovoljnih pokušaja, konačno odigrava svoj ključan potez i mijenja smjer za tebe.

Još samo kad bi.

I kako sada odoljeti? Kako preživjeti ovaj tsunami? Val se čini tako ogromno ogroman, a tvoje emocionalne surferske vještine godinama su ograničavane u strahu da ne ponoviš beskrajna i bolna zaletavanja glavom u zid vala, kao što je to godinama radila ona od koje si učila. I nema ništa u ovom nadolazećem vodenom zidu koji tako doslovno ne podsjeća na još jednu razbijenu, ovaj puta tvoju, glavu.

Evo ga, stiže, i uzima sve pred sobom. Glasan je, euforičan, sulud, divlji. I sve će ti ispričati. Obećati ti sve što je potrebno. Baš sve što trebaš čuti. Sve što on treba čuti da bi nastavio svoj bijeg od sebe.

I ma koliko tvoje unutrašnje, emocionalno uho godinama bilo začepljivano raznoraznim dozama racionalnih opreza i suzdržanosti, i ma koliko znala da ne možeš sama,

tsunami val dolazi, a ti si nezaštićena i dugo bez funkcionalne trenerice jahanja na divljim valovima,

i ma koliko znala da će biti bolno i lomljivo, jer najavni vjetrovi vala, koji sa sobom nosi raznorazne usputne, velike i male žrtve, već su ozbiljno rashladili tvoje lice nade i potrebe,

vrijeme je, djevojčice.

Vrijeme je da ustaneš.

Zapovijedam ti,

ustani, djevojčice!

Ma koliko te učili da su tvoja emocionalna koljena slaba za trčanje kroz život, vrijeme je da ustaneš na noge svoje moći.

Jer, nisi više djevojčica.

Iako ga trebaš.

Da, trebaš ga. Osjetiš to. Svaki atom tvog bića to zna. Treba ti daska na čijim ćeš leđima krenuti ka valovima, onim velikima, pravima, udaljenima od plićaka sigurnosti i rutine. Daska za koju ćeš zavezati nogu, no nećeš biti zarobljena, nećeš biti okovana. Treba ti plodna zemlja u koju ćeš posaditi svoje maleno sjeme i kroz dugotrajan proces učiti o polaganosti procesa rasta. O misteriju života biljke koja tiho i sporo izlazi iz zemlje pa, u dosluhu i asistenciju iskreno i intuitivno zainteresiranog vrtlara, raste, proteže se i s vremenom postaje plodonosna, ma koliko bila svjesna opasnosti i svoje ranjivosti i malenkosti u vanjskom svijetu. Koja, ma koliko znala da nema nikakvog jamstva da će razviti svoj puni potencijal, nikada neće odustati od svojeg otvaranja i stvaranja najbolje moguće sebe.

Da, treba ti. Jako ti treba. Treba ti partner. Mnoge bi oko tebe bile zadovoljne i s partnerastom (da ih oplodi i potom se povuče u skladom sa svojom svinjskom prirodom), no znaš da ti nisi ta. Nije da nisi pomislila, koliko si puta pomislila.

No ti nisi ta.

Trebaš ga, ne trebaš ga.

Vrijeme je da ustaneš iz ovog plićaka.

I da shvatiš da je val što se zabija u tvoje obale tek mali, zaneseni, egoistični vodeni zidić koji, ma koliko možda i euforično iskren bio, jako malo toga hranjivoga donosi sa sobom.

Ustani i pogledaj. Nije ti ni do koljena. Do koljena koja su, iako uplašena, spremna da te bez većih poteškoća zadrže na nogama kada dođe val, ismijavši svaki pa i najmanji pokušaj istog da se tsunamijem prozove.

Progledaj. Skini te obiteljske leće sa svog oka srca i shvati da nikada nisi imala problema s emocionalnom dioptrijom. Njegov je to strah, njegov umrtvljujuće- iskreni pokušaj da te zaštiti od onoga s čime se sam nije znao nositi.

Zapovijedam ti,

ustani djevojčice!

Ustani i odjebi svaku, pa tako i ovu moju patetičnu, trash zapovjedno-mesijansku analogiju.

Nisi tu da slušaš zapovijedi. Više ne.

Nisi tu da čekaš milost tuđe naklonosti i njegovo konačno sazrijevanje spremnosti da jednom, možda, ako, slomi svoju mušku invalidnost nesposobnosti da razbije svetu sliku svoje iluzije o sebi i krene na put otkrića samog sebe, do tamo gdje samo snažna žena može izvući muškarca iz ove blijede, egotripične, „sve su mi kockice posložene u životu”, dvodimenzionalne slike onoga što bi pravi jebač i muškarac imao biti.

Jebeš takvog muškurca. Jebeš to jednom, možda.

Nije to to, nikada nije bilo i neće biti dovoljno.

Ti trebaš muškarca spremnog doživljavati sebe i tebe osjetilima. Spremnog gledati, slušati dirati, njušiti i kušati. Koji će ti vjerovati kada se sve počne raspadati. Koji neće pobjeći pri prvom naletu frustracije. Koji neće pokušati naći rješenje kada zaboli (a zaboljet će).

Muškarca koji će uz tvoju žensku pomoć otkriti recept kako razvodniti svoje testosteronske koktele suzama, muškarca koji će probiti himen bolne dosade i svoje ustoličene samobitnosti i sjesti u malenu plastičnu klupu u školi svoga djeteta, strpljivo ispijajući bezbrojne, plastične šalice zamišljenog čaja, prije nego zasluži titulu oca, koji često ne zna, ne može i ne mora znati kako se to najbolje odgaja dijete, jer voli i prihvaća svoju i djetetovu čovječnost.

Trebaš muškarca koji će svojom ranjivošću i povjerenjem osnaživati samostojeću ženu, a ne sluškinju/ ovisnicu/ drugotnu.

Jer, paradoksalno, trebamo jedni druge, da bi, kada konačno zaslužimo mirovinu nakon punog radnog vijeka u kamenolomu iluzija, shvatili da smo oduvijek bili samodovoljni, funkcionalnih koljena, spremnih za amortiziranje raznoraznih emocionalnih pizdarija.