„AL TI I JA BURAZ... NE SJAJIMO U MRAKU”

Mrak. Mrak vani. Mrak unutra.

Gnoj otupjele iznemoglosti. Grč umora, prevlast nemoćja. Hladno je i prazno.

Uz put pokvareno vozilo. Na putu za...

Pogled zakucan o unutrašnji zid beznađa. Prazan zid, oslobođen svake metaforičnosti.

- Jesi dobro- akcentirala je pitanje hineći interes, zaustavivši se na nekoliko sekundi uz tu mračnu cestu.

Nisam odgovorio. Stvarno mi se na ovom mjestu nije dalo ulaziti u ovu vrstu psihološke igre koja ego poene nabija samo na strani hinjene.

Nije mi se dalo glumiti da sam dobar, kultiviran, suradljiv. Jer nisam bio.

Popucale su strije samozavaravanja i sanemoća je svakako bila prihvatljivija opcija od bilo kakvog pokušaja da na silu pokušam izazvati kontakt u kratkom vremenu.

Pretvrd, okorjel i nesvjesno vješt u brzopoteznom, racionalnom driblingu, da bi na ovom mjestu umora imao volje za glumu.

Farovi moje farse, spušteni na pola koplja, frustrirano bleje u prazno mjesto mraka gdje odavno ne znam kako sresti drugu osobu.

Osobu sposobnu za kontakt.

A sretnem ih, čak i u ovom prilično osiromašenom mraku otvorene ceste za nigdje, nije da ih ne sretnem. One neke koji jesu, mogu i imaju potencijal za hod kroz mrak.

No sve manje se trudim, inzistiram, stopiram ih palcem ranjive izloženosti i potrebitosti.

Sve manje i manje svjetle u mraku farovi moje farse na pokvarenom i uz put paraliziranom vozilu moje usamljenosti.

Jer, čak i kada se, tu i tamo, poneko i zaustavi, lakše je pričati nego se sresti. Lakše je riječima sagraditi zid koji blokira svaki potencijal za bliskost.

Prazan zid, oslobođen svake metaforičnosti.