OPROŠTAJNI PLES

Drugačije tišina odzvanja kada završi ples... oproštajni ples. Punija je, potentnija, nježnija, iskrenija. Tišina tužnog i usamljenog koraka na odlasku, tišina srca s crnom rupom u sredini. Rupom koja vrišti u predjele mraka s kojim se mnogi nikada neće morati suočavati.

Rupom koja oblikom podsjeća na nulu s kojom je to srce toliko puta do sada temeljito i potpuno samopomnoženo.

U rukama mi kišobran, u ušima slušalice, pod nogama asfalt, na leđima ruksak u kojemu su strip „Poslije Inkala” i bilježnica u koju danas neću napisati niti jednu riječ. Ne danas. Nemam volje pisati u ovakvom stanju. Ne želim da mi pisanje umanji intenzitet. Ne želim danas razumjeti, ne želim se udaljiti, izbjeći bol tuge.

U rukama mi ugašeni kišobran koji je prevelik da bi stao u ruksak. Ne pada kiša, a opet mi se tu i tamo učini da je poneka kapljica dotakla moje lice. Znam da nije, tek je o nesvjesnom hologramu potrebe riječ, jer davno je to bilo kada sam izgubio svaki kontakt s prastarim šamanskim znanjima kako proizvesti kišu u sebi.

U ušima su mi slušalice, no danas shuffle party nikako da pogodi pjesmu koja bi pjevala meni. Trudi se slučaj, nije da se ne trudi, nameće mi puno Radioheada, The Nationala, The Strange melankolije, pokušava s jazzom, Keith Jarrettom, novim Bobom Dylanom, Markom Mrakovčićem, Portom Mortom, My Buddy Mooseom. Ništa. Ne danas.

Dok bjesomučno prebacujem s pjesme na pjesmu, nailazim na natpis na papiru prikeljenom na zid:

MOJ NAJVEĆI USPJEH: NIKAD NISAM ZATVORILA SVOJE SRCE!

Na ovom mi mjestu tako snažno odzvanja ova rečenica. Danas mi tako idu na živce kužeri i kuleri koji su ponosni na svoju emocionalnu invalidnost. Ti veliki jebači mozga. Veliki stričeki koji nikada nisu do kraja ispljunuli maminu sisu.

Na ovom mjestu su mi tako nevažno nevažni. Na ovom mjestu prihvaćam svoje usamljeno srce s crnom rupom u sredini. Na ovom si mjestu tako nepodnošljivo idem na živce kada shvatim koliko si često umišljam da sam kužer i kuler, ponosan na svoju emocionalnu invalidnost. Sve sam si dosadniji kada shvatim koliko sam jeftin i verbanalan jebač mozga. Veliki striček koji nikada nije do kraja ispljunuo maminu sisu.

Tužan sam i to je jedino što imam i trebam.

Moj najveći uspjeh: nikada nisam do kraja zatvorio svoje srce.