NA GROBLJU IZGUBLJENIH DUŠA
Trebalo je razdvojiti svih 100 površno sivih nijansi oblaka i zagrabiti bokalom slobode s izvora nebesko plave.
Trebalo je prepoznati šamana među matrično pospanima, nevoljenima i od krivnje premorenima.
Trebalo je... prestati trebati.
- Imaš li možda kakvu tajnu moć, neku hitnu pomoć?
- Jebiga- zavapio sam: Posjekli su nam skoro sva stabla.
I što sam u takvoj situaciji mogao nego spustiti se na koljena kraj jednog od tih preostalih, trulih panjeva tih do nedavno ključnih stabala i na nj raširiti mentalnu mapu svog početničkog uma.
- Ali- uznemireno je povisila ton: Ovdje nema ništa zabilježeno?!?! Nikakva polazna točka, smjernica, plan, granica, legenda. Ništa!!!
- Naravno da nema- odgovorio sam tiho: Ne možeš vodu tekućicu uhvatiti u posudu.
Nije ništa odgovorila, no jasno sam po njezinim očnim pokretima mogao iščitati koliko joj idem na živce s tim citatom Alan Wattsove rečenice. Ma koliko i ona i ja znali da je to moja omiljena rečenica. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Jednostavno nije.
- A da potražimo faladžinicu, posljednju liniju obrane balkanskog šamanizma, da nam baci grah?- bio je to više njen očajnički krik, nego li konkretan prijedlog, no opcija je, baš kao i vremena, bilo sve manje.
Trebalo se spustiti u intuitivnu Bosnu svoje iskrenosti, u unutrašnju praemociju svoje sjene, gdje babe faladžinice čekaju sa svojim 41 zrnom graha.
No nije, nakon svih tih godina, bilo nimalo lako pogoditi pravi intuitivni atom Bosne. Nakon niza neuspješnih pokušaja, najbliže što smo se uspjeli približiti bila je Lika. No u Lici je rana bila preduboka da bi se ronjenjem na dah mogli spustiti u njeno srce.
I kako sada među matrično pospanima, mantrično ugaslima, nevoljenima i od krivnje premorenima u tom grubom muškom svijetu pronaći potrebnu šawomanku? Kako pronaći onu pravu koja ispod marame skriva mrak svemira? Kako od masnica na licima žena, zadobivenima od pada sa stepenica u kućama prizemnicama, prepoznati oči koje vide u konstelacijama palog graha istinu? Kako uopće pristupiti tim ženama kada ih gospodari drže zatvorenima u stražnjim kuhinjama vlažnih kuća? Kako kada više niti usamljenicama ni udovicama ne možemo objasniti po što smo došli jer je i njihovu intimu i naravnu mudrost odavno pregazila muška, kršćanska čizma i proglasila ih vješticama i pogankama?!
- A da odemo na groblje zaboravljenih duša, na marginu sela? Možda nađemo neki trag, koji će nas odvesti na pravu adresu, k onoj koja ima barem u genima ostatke pramajčinske mudrosti?
Jedino tamo, tako se barem činilo, nikome nije smetalo naše prisustvo.
Groblje je bilo gotovo prazno. Ovo `gotovo` odnosilo se na jednog sijedog starca koji je sjedio kraj jednog od grobova. Bio je mrk, grubolik i stisnut, no vibra kojom je zračio nije me plašila. Odnekud mi je bila poznata ta frekvencija
životnog zračenja pa sam mu prišao. Ona nije.
- Zdravo- pozdravio sam ga prilazeći mu, da me na vrijeme primijeti.
- Zdravo- protresao je glavu i u čudu ponovio moj pozdrav, dodavši: Tu riječ stvarno dugo nisam čuo!
Njegova mrka i ukočena faca popucala je po usnom šavu i oblikovala jedan mikro smiješak koji je pokušao sakriti od mene.
No nije to dugo trajalo. Prije nego sam uspio nastaviti graditi kontakt, spustio je glavu i kao da me nikada nije bilo tu, nastavio mantrički nabrajati neke samo njemu razumljive rečenice.
Ton mu je bio kronično dehidriran i pravocrtan, oslobođen svake emocije.
Prišavši malo bliže prepoznao sam značenja onoga što je ponavljao. Radilo se o gospodarskim podacima Kine koje je nabrajao u nekom suludo bezdušnom ritmu, statistikom potkrepljujući uvozno-izlaznu bilancu teških metala i pripadajuće im industrije.
Što god pokušao, kako god ga adresirao, nije reagirao. Čak sam ga i rukom nježno, a potom i nešto jače dotakao. Ništa. Samo je nastavljao svoju mantru. Bilo je jasno da ništa od njega. Bacio sam pogled po groblju, no bilo je toliko zapušteno i derutno da je bilo jasno da do nikakvih tragova ovdje nećemo doći. I taman kada sam se razočarano okrenuo prema izlazu, usred suhoparne rečenice, eksplodirao je glas u njemu i započeo jednu sasvim drugačiju i osobniju priču:
- Bili mi tako na radnoj akciji kad dođe meni moj učenik i kaže mi: „Druže, opet nema graha!!!
-Molim?!?!
Prije nego će jeka i posljednji puta, sada već sasvim tiho i izgubljeno u daljini, ponoviti njegovu rečenicu prostranstvom napuštenog groblja, on je ponovno bio na istoj prijašnjoj umrtvljenoj frekvenciji ponavljanja gospodarskog gradiva.
- Druže, opet nema graha- ponovio sam na glas, ukrstivši tonom upitnik i uskličnik, intuitivno shvaćajući njegovu poruku.
Bila je to poruka za nas.
Poruka da ovdje nećemo naći faladžinicu.
- Hvala ti, druže- pozdravio sam ga pri odlasku.
No prije nego odem, prišao sam grobu da vidim ima li šanse da saznam pred čijim grobom on to sjedi. No grob je bio toliko derutan i uništen da nikakvog imena nije bilo, baš kao niti na drugim grobovima oko njega. Nasmijao sam se spoznajno. Pa naravno da nema imena na grobovima. Pa ovo je groblje izgubljenih duša.
- Da mi je znati čiji je ovo grob- prokomentirao sam još jednom, za sebe, tiho, krenuvši prema izlazu gdje me ona čekala radoznalo, nemajući pojma što se događalo između nas dvojice.
- Moj- glasno je odgovorio, na što sam se automatski okrenuo shvativši da je podigao glavu i da gleda u mene.
Mirnim je tonom, prije nego će ponovno spustiti glavu i nastaviti svoj posao, dodao: Nemam nikoga da me sahrani pa čekam trenutak prije posljednjeg udaha da se sam spustim.
Tek sam sada shvatio da je pokraj groba bila i lopata, a kraj nje hrpa zemlje te da je grob bio tek djelomično, na površini, otkopan.
Mahnuo sam mu, pomalo tužan zbog njegove usamljeničke sudbine, no nije više reagirao prema meni.
Vrativši se do nje na mojem je licu mogla iščitati neuspjeh akcije.
- Idemo natrag- prokomentirao sam tiho.
Napustili smo Liku i vratili se na početku točku našeg dubinsko-intuitivnog putovanja.
- Da probamo još jednom- pitao sam iz očaja.
- Neću odgovorila je usporavajući svoj dah: Možda je vrijeme da si priznam, da konačno prihvatim da nemam više ništa osim ovoga sada.
- Da- odgovorio sam raširenim zjenicama umjesto riječima jer nije bilo na meni da joj, ja, kibic u njezinoj šahovskoj partiji sa smrću, propovijedam o `ovdje i sada`. Odavno je industrija svojim papcima profita zagadila i ovo, za mene posljednje sveto mjesto. Na sreću pa propovjednički marketing nema znanja kako da otvori masivna vrata paradoksa tog jedinog mogućeg mjesta života pa može samo blebetati riječi, bez iskustva, bez kontakta.
- Idemo u šumu, idemo slušati ptice. Tamo barem znam da jesam. Da još uvijek jesam.
