PLES BEZ IMENA (BOROŠA U GOSTIMA)
I?
Kako sada?
Tražio sam odgovor u plesu strahom ukočenog tijela. Tražio sam ga u nadnaravnom jazzu lošeg klavira za korepeticiju. Tražio sam ga u ritualnom trčanju u krug oko izvorske vode s Papuka.
Tražio sam u depresiji, u psovci, beznađu, ljutnji, strahu, traumi.
Tražio sam u ljubavi.
Tražio sam u simbolima oko sebe.
A jedini simboli na koje nailazim posljednjih dana Ladini su krugovi koje crta po mojim bilježnicama i tuđim zidovima.
Podsjetili su me ti njezini krugovi na zenbuddhistički koncept ENSŌ (japanska riječ za krug).
U zenu se ensō krug crta u jednom ili dva neometana poteza kista kako bi se izrazio trenutak kada je um slobodan pustiti tijelo da stvara.
Audrey Yoshiko Seo, autor knjige „Ensō: Zen Circles of Enlightement, ovako opisuje ensō:
„Zen circles, ensō, are symbols of teaching, reality,
enlightenment, and a myriad of thing in between. Seemingly
perfect in their continuity, balance, and sense of completeness,
and yet often irregular in execution, ensō are at once the most
fundamentally simple and the most complex shape.
They seem to leave little room for variation,
and yet in the hands of Zen masters, the varieties of
personal expression are endless.
Ensō evoke power, dynamism, charm,
humor, drama, and stillness.”
Ensō je ekspresija trenutka i kao takav mi je brzo srastao u privatnim igrama s konceptima i potragama za istinskim iskustvima života s onu stranu riječi.
A opet, iz kuta gledanja zapadnjačke verzije zena, tj. gestalt psihoterapije, jedan dio mene živcirao je taj nezavršeni krug. Gestalt je riječ koja simbolizira cjelinu pa sam često ensō proživljavao kao svojevrsni i osobni nezavršeni gestalt.
Lada s tim nema problema. Njezin je ensō zaokružen i cjelovit, živahan i razigran.
Enso simbolizira prosvjetljenje, snagu, eleganciju, svemir i prazninu, a ja sam tragao za svojim privatnim zatvaranjem kruga.
Jedino do čega sam do sada uspio doći u svojem poimanju tajne ensō-a bio je znak kojim se označava planinarski put.
Iako će svaki pravi avanturist tražiti svoje puteve, meni u označenim planinarskim putevima ima toliko predivne simbolike i solidarnosti, umreženosti i povezanosti. Ideja prihvaćanja običnosti, bez potrebe da se uvijek nešto radi na svoj način, unikatno i posebno. Ideja povjerenja drugima i oslanjanja na druge. Svijest koliko smo zajedno jači. Koliko trebamo jedni druge i koliko mi je puta baš susret s tim planinarskim znakom značio kraj izgubljenosti u šumi. Poput jazza, kada imaš temu oko koje onda nadahnuto improviziraš, tako su i označeni planinarski putevi zadana tema i oslonac kojemu se vraćaš, bez većeg narušavanja cjeline šume .
Kada se pojavila tvoja priča, a s njom su došli i strah i bol, beznađe i nemoć, neizvjesnost i najkaotičniji zamislivi mrak, nikakve privatne, metafizičke, mitološke i simbolične pizdarije nisu bile opcije, pa tako ni moja davna igranja s enzōm.
No kada se, u jednom od bezbrojnih nasumičnih slušanja muzike pojavio Porto Morto stih:
„plešeš bez imena, ptice me zovu da dođem i ja”,
dotaklo me.
Pjesma se zove Bijeg, no ovaj puta za mene je više zvučala kao Biljeg, poziv, magnet koji me vuče.
Može li šuma izvući dubinsku mrlju straha i tuge iz tkanine svakodnevlja?
Ne. Jer, kada si na ovakvom mjestu, nikakve stare privatne, metafizičke, mitološke i simbolične pizdarije nisu opcije pa tako ni moja davna oživljavanja šumom.
A opet, ipak sam, naknadno, otišao u šumu.
Da se razumijemo, nije mi plan bio da odem u šumu po odgovor. Odgovor na ovakve vrste potrage ionako ne možeš naći kada se trudiš, kada inzistiraš, siluješ, kontroliraš.
Otišao sam u šumu jer je ekipa iz kluba ovaj vikend trčala Borošu, utrku koja spaja Trg Bana Jelačića i vrh Sljemena. Kako nisam u Zagrebu, odlučio sam napraviti svoju verziju, svojevrsnu „Borošu u gostima”, od centra Orahovice do vrha Krndije, Kapavca. Znao sam da će ova ponuda trenera Janka da barem mi iz kluba trčimo tu kultnu utrku, izvući ljude iz njihovih izolacija i da će ponovno oživjeti toliko mi dragi duh AK Sljemena.
Zato sam, barem iz daljine, barem simbolički, izabrao da otrčim do gore, koliko mogu, nemajući pojma koliko mi točno treba.
Prošlo sam ljeto sa šogorom išao do gore od jezera do vrha. Iako nam je tada cilj bio proći preko Starog grada, srednjovjekovne utvrde, skrivene duboko u šumi na prilično strmom brdu, nismo pronašli putokaz pa smo završili samo na Kapavcu.
Plan za „Borošu u gostima” bio mi je da ponovim upravo tu stazu, samo produženu za 3 km s obzirom da startam iz centra Orahovice.
No kako to već biva, ovaj sam puta bez poteškoća ugledao crvenu tablu za skretanje na stazu za Stari grad i prije nego sam svjesno donio odluku, već sam bio na toj vidno strmijoj stazi.
Ma jebeš planove; dugo nisam bio na Starom gradu i jednostavno me nešto povuklo gore. Jedan crveno-bijeli enzō bio je dovoljan da me povuče k sebi.
Nije prošlo dugo i šuma me uzela.
Ponovno se negdje iza ugla igre svjetla i vjetra iznenadno pojavio na glavnom trgu moje podsvijesti dobro mi poznati stih:
„Plešeš bez imena
ptice me zovu da dođem i ja.”
Evo me.
Tu sam.
Stari je grad svoju magiju rasprostro uzduž cijelog strmog puta k sebi razbacavši po putu komade stijene da se u potpunosti izgubim prije nego dođem k njemu.
Da i ja...
zaplešem...
bez imena...
i značenja.
Da dostojan, lagan i prazan, uđem u njegovo stoljećima staro kameno tkivo koje skriva tajnu velike moći.
Uz dosta truda i polaganosti, konačno se popevši na vrh brda na kojemu je Stari grad, prošavši kroz kameni portal, ušavši u mistični grad, skriven od lijenih i rutinski dosadnih, dogodilo mi se jedno veliko i predivno euforično ništa.
Ništa, koje je u trivijalnoj ljepoti svojeg lakrdijskog tragikomičja šaputalo svoju tajnu.
Tajnu velike moći.
Aaaaaaaa!!!- razbacao sam divlje ganut svoj samoglasnik po zidinama.
Tu sam.
Evo me.
Jesmo li ikada otišli od tu?
Jesmo li uopće i mogli doći do tamo gdje već jesmo?!
Zauvijek.
Kakva predivna, predivna zajebancija!!!
kakva kunderijanska nepodnošljiva lakoća postojanja.
Kakav trans najrealnije uzemljenosti, kakva najobičnija običnost. I znoj i umor i čarolija i sve pizdarije ovog svijeta.
Kakva ljubav, banalna i laka.
Ljubav za tebe.
Tebi.
Tobom.
Ma jebeš mistiku koja ne može preživjeti perverzni cinizam.
Jebeš cinika koji se boji plesati i sve što radi je da očajnički pokušava sačuvati dostojanstvo svoje slike o sebi.
Jebeš intelektualca koji vjeruje da zna ili praktičara koji spaljuje knjigu prije čitanja.
Jebeš trkača kojemu je samo pobjeda pred očima ili suzdržanog i nekompetentnog joggera koji se boji zaletiti u zid svojih mogućnosti da, dok mu krv curi niz čelo, konačno osjeti da je jebeno živ.
Jebeš plesačicu kojoj je koreografija važnija od njenog najsmotanijeg, najseksualno tabuiziranijeg, najsramotnijeg i samim time najsvetijeg plesnog koraka.
Jebeš istinsku ljubavnicu koja skriva svoju ljubomoru, sebičnost i svoje naci ja.
Jebeš životinju koja se zbog smrti odriče svog života u tituli.
Tu sam.
Evo me.
Produžio sam nakon nekog vremena prema Kapavcu, da zaokružim svoj enzō, da istrčim svoju Borošu u gostima.
Tu smo.
Životinje smo. Pune života.
Zajebani zajebanti, cinični ljubavnici, ekstatični, plesni divljaci, ranjeni i smrtni, izgubljeni i izgubljeni.
Pustio sam korak niz brdo, na putu prema dolje, na putu prema kultiviranima.
Vuk samotnjak, u potrazi za mitskim krpeljom koji će zajebati tijek radnje i riješiti stvar.
Vuk smotnjak,
vuk zvuk.
Zvuk tišine.
Zvuk ptica koje zovu da dođem i ja.
Sišao sam s brda, ostao na jezeru. Trebalo je umočiti noge u hladnom jezeru papučke vode. Trebalo je popiti zasluženu, ritualnu pivu poslije treninga (za život) i pojesti roštilje u ambijentu Ferragosto jam jezera.
Nikada se, kontemplirao sam uz pivu, nije radilo o kvantiteti.
Jedan trenutak, jedan zvuk (zvuk samotnjak), jedan udah, jedna ljubav, plesni korak, jedan tekst.
I dok je 14-godišnja Inka plivala u 16ºC hladnom jezeru, a 3-godišnja Lada trčkarala gola okolo i skakutala u plićaku, dok sam ja guštao u svijesti da ih nismo do kraja sterilizirali i ugasili vatru životinje u njima, stigla je poruka od tebe.
Nakon što sam je nekoliko puta pročitao, u glavi mi se, u gnijezdu ptica koje me zovu da dođem i ja, izlegla poznata slika.
Slika je to koja se pojavila ovaj tjedan na cekeru za na plac koji mi je sestra poslala za rođendan. Slika Banksyjeve djevojčice.
Iznad originalnog grafita pisala je za ovu priču savršeno prikladna poruka:
S njom, za kraj, mogao sam zaključiti da je onaj Ladin, moj i tvoj ensō, jedan te isti ensō.
Zaokružen i potpun. Gestaltistički potpun.
A tajna? Pitaš se koja je to tajna velike moći koju mudro šuti Stari grad?
Tajna je da nema tajne. (I samo o nama ovisi što ćemo učiniti s tom informacijom.)
