NALIČJE (treći dio moje trilogije o prihvaćanju egzistencijalnih i životnih pobjeda i poraza)

„taj dubinski osjećaj straha i nepovjerenja. njihove hladnoće i ranjivosti.

sjećam se dana kada je pala prva granata. Tomislav Ivšić je pjevao `stop the war` malo prije dnevnika, a ja sam razmišljao o njima, kako su krhki i ranjivi. pretanki da bi nas zaštitili od opasnosti koja je tog dana i za nas postala realnost.

jer, toga je dana je za nas počeo rat, a zidovi moje kuće činili su se tako nemoćnima.

prošlo je od tada 28 godina, a opet su zidovi u prvom planu.

krhki, ranjivi, pretanki i hladni.

ležim u krevetu 200 km udaljenom od Zagreba, prošlo je više od 14 sati od onog prvog potresa (5,5 po Richteru), a moje tijelo i dalje titra, trese se, osjeća strah.

izdržala je naša zgrada ovaj test s ponekom ranom, no ostao je ogroman osjećaj nepovjerenja. izgubio se osjećaj sigurnosti, izgubio se osjećaj doma.

mi noćas spavamo na sigurnom, daleko od Zagreba. od Zagreba u kojemu noćas nitko neće imati miran san.

svako malo mi se javlja poriv da plačem. bojim se pomisli da izgubim svoj život u Zagrebu.”

Bilo je to sve što sam zapisao te nedjelje navečer. Izgubi čovjek potrebu da koristi riječi u trenucima emocionalnog kaosa. Riječi su glupe, riječi su slabe, riječi nisu dovoljne da opišu tako intenzivno iskustvo.

Nije mi se dalo glumiti frajera i praviti se da me nije strah i da nisam uznemiren. Već godinama predobro znam kako nema nikakve snage u potiskivanju i kako je hrabrost suočiti se s osjećajima, ma koliko teški bili, a ne bježati od njih. A previše sam ja u životu bježao da bi se i u ovoj situaciji kurčio takvim strategijama. Možda druge i mogu prevariti, no sebe već odavno ne.

Uostalom, moj muški princip, kojemu tradicionalno pripada potiskivanje, nikada nije bio toliko načet. Prvo srčani udari starog, a sada i potres u Zagrebu.

Moja prva sjećanja na tatu neraskidivo su povezana sa Zagrebom. Radio je prve godine moga života u Zagrebu u Pošti 2 u Branimirovoj, dok smo godinu dana starija sestra, mama i ja živjeli u učiteljskom stanu na selu. Zajedno smo svi četvero provodili vikende.

U nevještom svladavanju prvih pojmova dječaka od dvije godine, negdje duboko u mom srcu, stopili su se ti pojmovi `Zagreb` i `tata` i postali istoznačni.

Tamo negdje s krajem rata iz raznoraznih razloga sve sam teže izgovarao ono prisno i emocionalno `tata`. Izgubili smo se u prijevodu, udaljili smo se, rat je produbio njegove traume iz djetinjstva i jedino što nam je ostalo bio je sport i ljubav prema zagrebačkim klubovima. Iako je on jedan od onih rijetkih hipstera koji su istinski navijali za NK Zagreb, moja ljubav prema Dinamu, Ciboni i RK Zagrebu bila je ta koja nas je vezala. Sport je ostao jedini kanal za komunikaciju, jedina tema na koju je zainteresirano odgovarao. Na sve ostalo dobio bih jedno bolno i odbojno „baš me briga.”

Kada su se na mojem repertoaru pojavili prvi egzistencijalistički romani, sport kao kanal za komunikaciju začepio se. Sve sam više na toj muškoj liniji obiteljskoj odnosa ostajao sam. No tada se, vjerojatno opet nimalo slučajno, u mojem životu pojavio novi zagrebački adut, rockerski band Pips, Chips & Videoclips.

Uz Pipse ću odrastati, uz Pipse ću nekako naučiti preživjeti i upoznati dubinu svoje boli. Bez ikakve dvojbe, upravo su pjesme Pipsa postale moj najiskreniji etno odrastanja. Sjebanost Dubravka bila je tada kompatibilna s mojom sjebanošću.

Stari je kao mladić svirao klavijature u rock bandu, u kojemu su obrađivali pjesme na potezu od Beatlesa do Dire Straitsa, pa su nam, otkako znam za sebe, električne klavijature bile neizostavni član obitelji. Pikali smo sestra i ja bijele i crne tipke otkako znamo za sebe i učili svirati dječje pjesmice jednom rukom. Logičan je stoga bio slijed da se i sam u tinejdžerstvu prepoznam upravo u rock muzici.

Model električnih klavijatura Casio CT-401 kupio je 1981. godine u Njemačkoj, iste godine kada je i izašao. Povijesno govoreći, bio je to drugi model koji je Casio izbacio na tržište. Iako odavno ne svira, taj sam Casio dofurao sa sobom i stavio ga na zid naše dnevne sobe u Zagrebu kao jedan od najemocionalnijih ukrasa i simbola nekog zabavnijeg i povezanijeg djetinjstva. Slučajno ili ne, baš na tom zidu, tijekom potresa pojavila se jedna od rijetkih pukotina u našem stanu.

Uglavnom, za mene su Zagreb i plava boja bili neraskidivi simbol muškosti i očinstva te stup oslonac mojeg unutrašnjeg poimanja života.

Na drugoj su strani polariteta bili Osijek, crvena boja i mama, no, ma koliko volio Osijek, srce nikada nije dvojilo koji je grad emocionalno moj broj jedan.

Stoga mi u samo nekoliko mjeseci proživjeti dva srčana udara starog, a potom i dva jača potresa nad Zagrebom nije bilo nimalo lako.

Sjebalo mi oslonac na planu simbola, metafora i privatne metafizike.

Dva dana nakon potresa, u vrlo kako kratkom roku gusti je snijeg zatrpao orahovački park. Iako sam vrlo svjesno i savjesno ušao u 14-dnevnu izolaciju (koju nismo bili obavezni odraditi prema lokalnim autoritetima za ova pitanja), te večeri, gledajući kroz prozor snijeg kako gusto pada, znao sam da moram ukrasti barem desetak minuta iskustva. Izašao sam navečer kada je pao mrak da u tim tihim prizorima igre snijega, mraka i uličnih svjetiljki nađem svoj mir.

Toliko nakon potresa prijeko potreban mir.

Izašao sam van s Inkom i udisao te zakašnjele prizore zime („čekao sam proljeće, a stigla je zima”), osjećajući se točno tako nekako, kao snijeg pri kraju ožujka.

Izgubljen, na krivom mjestu, a opet, nekako živ i moćan u svojoj mekoći i ranjivosti.

Pomislio sam na muziku Sigur Rosa. Točno tako nekako je izgledalo to iskustvo.

Ranjivo.

Krhko.

Poput fantazije.

Da.

Baš poput.

Bio je to ujedno i jedini snijeg, iako je prošlo 3 dana od početka proljeća, koji je pao u cijeloj zimskoj sezoni u 2019/2020-oj.

Bit će to jedinih 20-ak minuta koje ću provesti izvan kuće u sljedećih 13 dana jer mi je od ogromne važnosti bilo da ni na koji način ne dovedem u opasnost stanovnike Orahovice. Iako niti do danas nema niti jedan zabilježen slučaj zaraženog u Orahovici, a cijela županija Virovitičko-podravska ukupno broji 9 zaraženih, tada nisam mogao znati kakvo je stanje stvari, a pritisak i paranoja medija bili su sveprisutni.

Tih 13 dana zatvorenosti pružilo mi je jednu drugačiju vrstu polaganosti i priliku da ovaj puta bez žurbe i konstantnog manjka vremena odmotam gdje sam i kako sam.

Slike su dolazile same od sebe. I onaj raspad na Treviso maratonu, i trčanje 100 km Passatorea s 96 kg i odustajanje od ZG halfa prije utrke te od Ljubljanskog maratona za vrijeme utrke. „Preskočena” zimska baza, trkački sat okačen o klin u ormaru još krajem listopada, stari u bolnici zbog srčanih udara, utrka u Slavonskom Brodu, početak epidemija, potres i odlazak u Orahovicu na oporavak.

Opet je tu bilo tih 96 kilograma. I što sada? Prepustiti se starim navikama i utjehu utažiti u ugodi hrane? Posebno sada, kada nam je kretanje svedeno na apsolutni minimum, a utjehe mi nikada nije trebalo više.

Mogu li si emocionalno priuštiti da još jednom probijem granicu od 100 kg? Uvjeti su bili idealni. Puno stresa i ograničeno kretanje.

Shvatio sam da ne želim. Za početak sam počeo s vježbama snage. Zaboravio sam ponijeti tenisice za trčanje, a i ne smijem van. Razmišljao sam o činjenici da sam zaboravio tenisice. Kako je to moguće? Jer, uzeo sam dosta opreme za trčanje, ali ne i tenisice. Palo mi je na pamet kako je razlog bio nesvjesni poriv da ih ne ponesem, kako bi se što prije vratio doma. Jer dom je tamo gdje su trkačke tenisice.

Dan nakon potresa prijeko potrebna podrška stigla je u vidu članka od Jasenke Pregrad na portalu net.hr. Dugo nisam bio kod nje na terapiji, a ta mi je žena nakon Zore i Jadrana bila najveći oslonac u terapijskom i osobnom svijetu.

„Zapadna civilizacija je, razvojem znanosti i tehnologije, povjerovala da ima rješenje za svaki problem i da kuglu Zemaljsku može staviti u funkciju vlastitog lagodnog i sigurnog života na njoj. Takav osjećaj i uvjerenje nije bilo samo globalno, nego se počelo prihvaćati i kao individualno. Svi računamo s tim da imamo pravo na dobrostanje, do te mjere da smo nesretni, poniženi ili uvrijeđeni ka se ono ugrozi.

Štoviše, sramota nas je kad nismo dobro pa to skrivamo, a teške emocije proglasili smo negativnima. Negativno je bojati se, plakati, tugovati. Uvjerenje koje stoji u podlozi našeg življenja je da nam mora biti dobro u civilizaciji koja je svemoćna, a ako nije mora biti da smo si nekako sami krivi.”

Kako me je samo pogodila u pravo mjesto svojim tekstom.

„Jer, naime, niti smo mi civilizacijski moćniji od kugle Zemaljske, niti je život pravedan, niti su bespomoćnost, ranjenost i gubitak kontrole sramotni, a ni teške emocije nisu negativne.”

Osjećao sam da me tekst mijenja i otvara stvarnosti točno onakvoj kakva je, čak i u uvjetima koji nisu nimalo laki.

„U odnosu na život mi smo poprilično bespomoćni i nemamo stvari pod kontrolom. Narod ima jednu lijepu izreku za to: `Tako ti je grah pao`, koju ja često rabim prorađujući s ljudima njihove traume, odnosno njihov osjećaj krivice i srama nakon takvih događaja. I kad nas život povrijedi, onda je prirodno, biološki prirodno da strahujemo i tugujemo. Kad tugujem za nečim ili nekim koga gubim, pokazujem poštovanje prema tome nekome ili nečemu. Tuga je druga strana medalje ljubavi.”

Tako ti je pao grah, umjesto `zašto baš meni`, `nije fer` i slična kozmička sranja.

Na tom mi je mjestu odjednom ponovno postalo jasno zašto trčim. U svijetu o kojemu piše Jasenka, svijetu koji toliko veliki naglasak stavlja na ugodu, sreću i pozitivizam, trčanje mi je postalo most s realnošću i najbolja moguća budilica protiv iluzornog kapitalističkog sna materijalnog blagostanja i sigurnosti.

Ništa me nije tako doslovno i snažno naučilo da kriza dođe i prođe, baš kao i euforija, ekstaza i osjećaj zadovoljstva i ljubavi.

Da parafraziram poznatog, filmskog ultramaratonca Forresta Gumpa i njegovu bombonjeru: život ti je poput plana treninga za maraton. Nikad ne znaš kakav ćeš trening doživjeti koji dan.

Kako su u međuvremenu zatvorili granice županija, postalo je jasno da ćemo ostati ovdje neko duže vrijeme. Opcija da ne trčim sve te tjedne nije bila opcija. Sjetio sam se da sam jednom davno prije 5 ili 6 godina kod staraca ostavio svoje druge ili treće trkačke tenisice u životu. Rekao sam staroj da ih baci jer sam u njima napravio preko 1500 km i vidno ih potrošio, no poznavajući nju, one su bile negdje sačuvane na dnu nekog ormara. I bi tako. Kako mi starci žive 10-ak kilometara dalje, dogovorili smo preko posrednika da dostavi moje stare, crvene Brooks Ravenna 5 tenisice. Skupa s njima došle su i dvije super demode trkačke majice, kričavo narančasta i kričavo žuta sa ZG halfa iz 2013. i 2014. godine.

Tko bi rekao da ćemo se opet sresti, drage moje tenisice. Sjetio sam se kada sam ih Run&treku kupio davnih dana. Došao sam po Mizuno crne tenisice, a Božena mi je predložila da probam crvene Brooks. Nikada prije nisam trčao u Brooks tenisicama. Osim jednog promašenog izleta, nikada poslije nisam trčao u ničemu osim u brooksicama.

Koliko je malo potrebno da čovjek otkrije zahvalnost. Dan prije kraja 14-dnevne izolacije, kada je već bilo prilično jasno da nismo zaraženi, otišao sam trčati do orahovačkog jezera po prvi puta.

U tenisicama u kojima su džonovi pošteno izlizani, u tjelesnom stanju ozbiljno narušenom i iz kondicije izbačenom.

No bilo je tih 7 km toliko važno za mene. 7 km koji su označili privatno svečani početak povratka. Sve je u vezi mene bilo tromo, debelo i trulo, no zato se pojavilo neko moje novo proljeće volje, puno života i želje.

Valjda je trebalo proći kroz filter svih ovih pizdarija zadnjih mjeseci da osvijestim tko sam i prema čemu osjećam strast. Trebala mi je mudrost Jasenke da me podsjeti tko sam i što sam.

Vježbe snage postale su mi svakodnevna potreba, dok sam trčao oprezno nekoliko puta tjedno, ograničeno na 7 km, da ne navučem neku ozljedu u tenisicama u kojima sam osjetio svaki korak. Trebalo je napraviti prilagodbu i uz malo navikavanja svak je trening bio lekcija iz poniznosti i zahvalnosti.

Sretan sam da uopće trčim.

Tjedan dana kasnije, proljeće je eksplodiralo ulicama malenog, slavonskog, planinskog gradića, kojega od milja zovu „mala Švicarska” i ja sam, iako sam ovdje godinama, po prvi puta doživio njezinu prirodnu ljepotu kroz zahvalnost da mogu ovdje proći kroz svoju trkačku rehabilitaciju.

Tijekom jednog od opuštenih šetnji sa Stojkom kroz nadahnjujuću proljetnu kulisu Orahovice, doživio sam korak koji moje srce nije preskočilo. Čudesan je to bio osjećaj, pun neke neopisive dubine i jednostavnosti. Bio je to korak koji je u sebi utjelovio svu moju strast i želju.

Korak spoznaje.

Bilo mi je teško prošle godine nemati vremena za odmor, nakon što bi prijepodne provodio s djetetom, a poslijepodne na poslu. Bilo mi je teško u takvim okolnostima pripremati 100 km Passatorea i skupljati puno kilometara.

No ja sam se pravio da nije. Nisam si htio dopustiti da je teško. Pobjegao sam u trčanje i još dodatno pojačao količinu kilometara u tjednu. A trčanje je u mojem slučaju funkcioniralo samo kada je bilo slobodno i otvoreno onomu što u tom trenutku jest. Upao sam u trkačku zamku moranja, pritisaka, očekivanja i imperativa. Izgubio sam kontakt.

Da, trčanje ponekad je i teško i naporno i dosadno i bolno. I sve to sada mogu prihvatiti bez potrebe da relativiziram ili otupim oštricu neugode.

Baš kao i život. Baš kao i roditeljstvo, ljubavni i prijateljski odnosi, uloga psihoterapeuta ili klijenta na psihoterapiji, bilo što iz riznice bitnih stvari.

Dan nakon tog riječima neopisivog koraka prosvjetljenja, trčanje na Krndiju bilo je logičan smjer.

Stijenjak i Ružica grad su se u svijesti pojavili kao prva na listi personalno svetih mjesta koja želim hodočastiti.

To trčanje, tu nedjelju ujutro, našamaralo me s toliko ugode da sam, popevši se na vrh Stijenjaka, s punim plućima mogao udahnuti svijest da je to opet to, da je to ona stara trkačka strast i uzbuđenje.

To je to što mi je nedostajalo.

To je to mjesto.

Sam, usred šume, umoran i debel, a opet, tako jebački živ.

I spreman na napor koji je potreban u danima koji slijede da se, korak po korak, vratim.

Da ponovno gladan osobnih rekorda i kvalitetnih priprema napikiram neku novu utrku.

Jer, ponovno prihvaćam koliko volim tu igru jer što je drugo nego igra kada u ovim godinama veliki dio svoje pažnje posvetiš ganjanju nekog za tebe bitnog, a u svijetu trčanja smiješnog rekreativnog rezultata.

Igra koja ti daje osjećaj da živiš život, a ne samo plaćaš namete kako bi preživio.

Igra koja ti otvara cijeli jedan fascinantan svijet ljudi koji, ma koliko bili stari, nisu spremni odustati od snova, uzbuđenja, osobnih napora i izazova. Ljudi koji su spremni biti budale i fanatici racionalnima, sigurnima, „normalnima” i običnima.

Na Stjenjak sam se popeo uz pomoć sajle, uživajući u naporu koji je trebalo uložiti da bi od gore produžio stazom do ceste i potom se vratio natrag na jezero.

A da još ubacim u ovaj trening i jedan brzopotezni uspon do jezera Hercegovac?

Do jezera do kojega je zabranjen prolaz, no kako je neradni dan, ne bi trebao naići na ikoga.

Iako je bilo sunce, a meni je prije sunce uvijek bilo prvo na listi isprika, ništa me nije moglo zaustaviti od trčanja uz strmo brdo. Naporno? Je, bilo je. I to je potpuno u redu. Naučio sam da, kada se ne boriš protiv neugode, ona postaje točno to što je, bolna i teška. Prilagodiš joj korak i gore pokupiš svoju nagradu da si izdržao. Jer, da nije teško, ne bi bilo ni osjećaja postignuća.

Tu je, da priča bude zaokružena, još samo Ružica grad nedostajao.

Otišao sam par dana kasnije trčeći i do gore.

Toliko važnih uspomena me veže uz taj razrušeni, srednjovjekovni grad. Još jedan uspon uz bujanje života sa svim strana šume napunio me životnom energijom koja je posljednjih mjeseci bila poprilično potrošena.

Vraćajući se nizbrdo s Ružice strmom i predivnom šumom probudila se u meni želja da zapišem svoju priču. Da samom sebi priznam što se tu sve dogodilo u zadnjih godinu dana mojeg života. Bez kenjanja, snažnih slika, preseravanja i dubinskih igara riječi.

Bez potrebe da se svidim ili privučem pažnju.

I tako, dok privodim kraju ovaj tekst, i razmišljam kako da zaključim sa stilom, jer ipak sam ja odrastao uz jako puno patetičnih hollywoodskih filmova koji zakucavaju na kraju, Stojka pored mene usputno komentira hranu koju je moja sestra poslala starcima i tako mi ometa pažnju u najvažnijem trenutku. Priča mi o šlagu od riže koji joj je jako fin.

- Odakle je to- pita me: Je li to iz tvornice zdrave kulture?

Tvornica zdrave kulture!? Sviđa mi se. Baš bih mogao završiti ovom njenom jezičnom omaškom.

Tvornica zdrave kulture.

Tvornica zdrave kulture prihvaćanja onoga što jest.

Tvornica zdrave kulture življenja.

I to je dobro.