... I ... (drugi dio priče o egzistencijalnom prihvaćanju mojih trkačkih i životnih poraza)

Izašao je tog nedjeljnog prijepodneva svojim vidno usporenim korakom na ulicu. Vrijeme je za veliku misu pa se ponadao da će sresti neku od baba iz ulice da dobaci poneki od svojih šarmerskih komentara, čisto da samog sebe zavara da je još uvijek u formi, da je još uvijek živ.

Svakog proljeća izvlačio bi staru, željezničku klupu na ulicu ispred kuće i na taj način otvarao sezonu druženja za muškarce iz ulice. Dobio je tu klupu jer je godinama radio kao skretničar na željeznici. U kasnu jesen bi je povukao natrag u dvorište da tamo dočeka neko novo proljeće. Našli bi se na njoj radišni ljudi iz Ravne ulice i komentirali kako prolaze sezonski poslovi u poljoprivredi, kakav je urod, sjetva, žetva, amaterski se bavili politikom, komentirali žene iz ulice, sve u skladu sa svojom „lost in translation“ predteletext generacijom.

Na prozoru iznad klupe iza zavjese skrivala bi se baka i prisluškivala o čemu to pričaju muškarci. Jako je važno bilo da je ne skuže. Bio je to i za nju vrhunac socijalnog života, uz tu i tamo poneko kratko, prijepodnevno druženje sa susjedama uz peć na drva na kojoj se krčkao ručak.

Te nedjelje ujutro nije bilo nikoga na ulici da mu se pridruži iako taj dan nitko nije radio u poljima. Ni njegova ulica više nije kao što je nekada bila. Gdje su sve one silne babe koje nisu preskakale veliku misu u jedanaest? Nekada bi u ovo doba dana bila promenada raznoraznih žena u godinama, a on bi za svaku našao prikladnu rečenicu ili dvije.

Niti on više nije bio u snazi kao nekada i njegov švalerski komentar više je bio glasovno oslabjela sjena onog nekadašnjeg ponositog brka koji bi se nakostriješio iznad zavodljivog smiješka kada bi neka od žena prošla. Stari i ponosni ličanin prije samo nekoliko mjeseci zbog ciroze jetre, koju je pošteno zaslužio kao nagradu u čast obljetnice zlatnog pira s vinom, završio je u bolnici i jedva se izvukao. Njegovim riječima, završio je u predzadnjoj sobi našičke bolnice. Iz one zadnje nitko se više nije vratio doma.

Kako opisati tog osebujnog i snažnog, starog jarca, kojeg niti u sedamdesetoj, osim duplo mlađeg susjeda Mudrog koji je imao nisko težište i vižljavost reakcije, nitko nije mogao na vincekovu srušiti u hrvanju?

Kako opisati iskustvo koje sam doživio u našičkoj bolnici, kada smo ga došli posjetiti i dali mu mobitel da se čuje s bakom? U sekundi, kada je čuo njezin glas preko mobitela, raspala se sva njegova cjeloživotna uloga samostojećeg junaka. Strah je pobijedio i preplavio njegovo lice suzama.

Te nedjelje izašao je van da babama koje idu u crkvu dobaci poneki provokativni komentar, čisto da se uvjeri da je još živ, da u njegovim tubama još uvijek ima boja, no umjesto baba ugledao je hrpu letvica koje su taman stigle pred kuću od susjeda tri kuće dalje. U njegovim godinama i narušenom zdravstvenom stanju, narezano drvo izazvalo je snažniju reakciju od bilo koje babe. Iako je imao u drugom dvorištu uredno naslaganih i nacijepanih drva za barem 5 zima, zlu ne trebalo, neće proći niti sat vremena, a isti će čovjek i njemu u dvorištu istovarati puno prikolicu letvica.

Nazvao je svog starijeg sina, moga starog, da mu dođe pomoći, no ovaj je to odbio jer je nedjelja, a on kao katolik ne želi raditi nedjeljom. No nije on mogao pričekati do sutra. Iako ozbiljno načet cirozom jetre, izašao je tako stari jarac u svoje dvorište i zajedno s bakom koja je već odavno napunila 80-u godinu, počeo skupljati i slagati tu nepreglednu gomilu.

Negdje iza ponoći čirevi su popucali od prenaprezanja i ponovno je hitna morala stati na njegovu čupriju pred zelenu kapiju.

O toj sam sceni, o toj noći s nedjelje na ponedjeljak, često razmišljao. Kako je to izgledalo u maloj sobici kraj peći na drva koja je odavno razgorila davno ubačeno drvo? Ili je bilo toplo jer je baka zbog njegovog jaukanja, da mu bude toplije, dodavala i više drva nego li po danu da mu toplinom barem malo olakša bol?

Zamišljao sam u svojoj glavi što mu je prolazilo kroz glavu jer je bilo prilično izvjesno da se nakon onog žutog kartona, tj. posljednje hospitalicije, teško može izvući ovaj puta. Kako je moralo izgledati kada su ga stavili u kola hitne pomoći i zatvorili vrata na čupriji na koju se nikada više neće vratiti jer će dan poslije umrijeti u onoj posljednjoj sobi našičke bolnice. Sobi iz koje se nitko ne vraća.

Dugo planiram napisati tu priču. Često sam joj se vraćao u mislima i započinjao je pisati, no iz ne znam kojeg razloga, nikada je do tog ponedjeljka u siječnju ove godine nisam konačno i zapisao. Uzela me je. Potrošila mi dosta energije. Suosjećao sam s njim. Ipak mi je, ma koliko bio nasilan prema mojem ocu dok je ovaj bio mali, bio jedini djed. Drugi je umro puno, puno prije nego ću se ja roditi kada je moja stara imala 5 godina.

Čovjek koji mi je nebrojeno puta izgovorio rečenicu „doći ćeš ti u moju školu“, čovjek koji je živio na nekoj potpuno drugačijoj, tjelesnoj frekvenciji, koji se cijeli život oslanjao na svoju tjelesnu snagu i uvijek je bio jak i u prirodnoj kondiciji. Čovjek koji je kopao sva svoja polja u vrijeme kada to nitko normalan više nije radio. Čovjek kojemu je njegov vinograd bio svojevrsno umjetničko djelo. Bilo je nešto u njemu, u njegovoj prirodnoj snazi, što nisam razumio, no intuitivno sam mu se divio.

Da se razumijemo, dobar dio svojeg odrastanja proveo sam svakodnevno na igralištu, no uvijek je to bilo s nekom figom u džepu, uvijek u nekom polustanju, bez ozbiljnog truda da podignem svoje fizičko stanje na zavidan nivo. Nije mi se dalo, gdje god sam mogao, izbjegavao sam neugodu. Trčanje u nogometu ili košarci bez lopte nije bio moj način. Proći će puno godina i ozbiljne tjelesne zapuštenosti kada će mi upravo trčanje vratiti snagu u tijelo i nakon nekoliko godina i ozbiljnog treninga po prvi puta otvoriti vrata osjećanja o čemu je džed govorio kada je riječ o snazi. Iako je za njega sport bio najveća od svih besmislica razmaženog čovjeka i upravo je zbog nogometa svakodnevno i mlatio mog starog dok je bio dječak. No što bi ga ovaj više tukao, to bi ovaj još upornije bježao od doma na igralište igrati nogomet s prijateljima, znajući da ga, kada se vrati, čekaju još jače batine.

Puno je u toj priči o džedu temelja za moje razumijevanje i poimanje muškosti. Pomiješalo se tu puno istovremene odbojnosti i privlačnosti, ljutnje i divljenja, gađenja i strasti. Zato mi je tog ponedjeljka pisanje te priče probudilo puno emocija koje čuče ispod razine svijesti. Osjetio sam umor, osjetio sam da sam pokrenuo neke neartikulirane i nejasne sfere moga postojanja.

Otišao sam poslijepodne na posao, no dan je energetski zapeo u toj emocionalnoj mješavini zamišljanja tih posljednjih djedovih sati i kontempliranju što mi sve on znači u životu. Što to znači biti muškarac, što to znači biti jak?

Po povratku pješice doma osjetio sam jednu drugačiju vrstu premorenosti. Umor je to egzistencijalnog tipa koji sam uglavnom osjetio nakon svojih psihoterapijskih sati. Konačno došavši do zgrade i ušavši u stari, toliko mi u tom trenutku dragi lift, kojega, otkako smo doselili u Šubićevu zovemo deda Miško (pa ga, kad ide gore, pozdravimo s „Vozi Miško“, a kada se spuštamo dodamo: „vozi deda Miško“), dobivam poruku od sestre: tata mora u bolnicu jer su mu otkucaji srca slabi.

Čekaj malo, molim?!? Onako umornom, nije mi bilo jasno. Jesam li ušavši u stari lift prošao kroz neki vremenski portal i na neki uvrnuti način ušao u svijet priče koju sam danas pričao, priče koja me zbog težine osjećaja koje sam probudio, toliko energetski uznemirila?

Odakle je sada ovo došlo? Ne danas, ne sada. Preumoran sam za ovako teške vijesti na kraju dugog dana. Prije dva dana mi je sestra javila da je stari otišao na hitnu zbog kašlja i jer se već neko vrijeme nije baš osjećao dobro, no doktor mu je dao sumamed za kašalj.

Zvučalo je banalno. Kakva sada bolnica?!

Sat vremena kasnije dolazi još nevjerojatnija i teže prihvatljiva poruka. Doktor mu je rekao da je posljednjih nekoliko dana preživio dva srčana udara?!? Srčana udara, on, fanatični nogometaš u mladosti, sportaš po životnom svjetonazoru?!? Čovjek koji jedva da je nekoliko puta u životu koristio elementarne usluge liječnika. Kako se sada nositi s ovom viješću?

Sve mi je ovo izgledalo poput neke lude i nevjerojatne halucinacije. Pojavili su se strah i tuga. Gospođica smrt pokucala je na vrata moje uže obitelji i to je gost kojega rijetko tko očekuje i nitko ne zna kako se ponašati. Trebalo je čekati, uz puno neizvjesnosti i napetosti, do sutra poslijepodne, do kada ćemo znati detaljnije kakva je situacija.

Stara je otišla u posjet u utorak poslijepodne. Poslala mi je poruku oko 16 da nije dobro i da će, ako preživi noć, sutra ići na operaciju u Osijek.

Je li moguće da je toliko ozbiljno? Tako iznenada? Zar će stvarno umrijeti? Zar je do toga došlo?

Je li ovo još jedna od onih situacija kada stara preuveličava stvarnu opasnost jer ima ona svoju povijest preuveličavanja zbog koje sam joj naučio ne vjerovati na prvu?! Tražio sam bilo kakav oslonac u priči, nešto za što se možeš uhvatiti kada se situacija urušava pred očima. Njezino preuveličavanje po prvi bi puta u mojemu životu bilo utješno u ovoj situaciji.

U više sam ga navrata čuo kako priča da će umrijeti sa 77 godina, kao i njegov otac i djed. Prihvatio sam to jer je bilo daleko. Pa tek mu je 69 i ne moramo se baviti temom smrti roditelja još dosta dugo. Tako je lako prihvatiti takve praznovjerne pizdarije kada je o smrti riječ. Jebiga, stari, ne možeš sada zajebati plan.

Pola sata kasnije stiže preko sestre poruka od stare da je ipak najgore prošlo i da će sutra ići u Osijek na operaciju.

Nisam više znao kojoj poruci da vjerujem. Pa jebemu, kako je sada najgore prošlo, a prije pola sata je bilo ako preživi noć?!?

U toj sam zbunjujućoj, no ipak znatno lakšoj atmosferi otišao na trening na nasip.

Započeo sam trening sa šestom grupom, no vrlo mi je brzo postalo jasno da sam predoziran novonastalom situacijom i da moram trčati sam. Ubrzao sam korak i otišao daleko naprijed u mrak nasipa da trčanjem izrazim svoju podršku. U glavi mi se vrtjela fotka koju mi je stara poslala mobitelom iz bolnice. Stari u bijeloj potkošulji, s izmorenim, blijedim licem i pogledom punim straha.

Došlo je previše iznenada i naravno da nisam bio spreman da samo tako iznenada umre. Nismo imali nikakve nerazriješene račune, nisam osjećao da smo povezani neraskidivim vezama. Već dugo živimo odvojenim životima i čujemo se tek povremeno. No bilo mi je žao. Moja priča s roditeljima mješavina je zahvalnosti i zamjeranja, ljubavi i ljutnje.

U tom trenutku trčanje mi je bilo najbolja moguća i najpotrebnija aktivnost.

Ubrzao sam korak i u nekom svom unutrašnjem filmu imao osjećaj da tim trčanjem, koje je bilo na granici mojih trenutnih mogućnosti, pomažem njegovom oslabjelom srcu da se lakše nosi s teretom noći koja je pred njim. Opteretio sam svoje srce brzim trčanjem da u svojoj fantaziji potaknem njegovo da izdrži. Trebalo mi je to, da se lakše nosim sa situacijom, da je na neki način aktivno izrazim. Samo sam jednom u životu istrčavao svoje frustracije. Bilo je to ujedno i jedini puta da sam se minimalno ozlijedio s oporavkom od dva tjedna. No ovaj puta se nije radilo o istrčavanju frustracija. Radilo se o ritualu, o meditativnom trčanju izražavanja podrške. Bio je to moj način molitve. Ja koji mogu, koji imam snažno srce, šaljem naprezanjem snagu tebi koji u ovom trenutku ne možeš. Da se razumijemo, nisam vjiernik u ovakve nadobudne transfere energije. Radilo se o procesu koji je imao za cilj da proradi moje emocije. Pomoglo mi je to trčanje i kada sam završio tih 10-ak kilometara u najjačem tempu u zadnjih tko zna koliko, osjećao sam mir. Tuga je ostala, strah također, no sve u skladu s trenutnom situacijom. Trčanje je bio moj kanal, moj most za komunikaciju, moje sredstvo za prihvaćanje. Fizička neugoda koju sam pritom osjetio bila je nevažna.

Dva dana poslije ugradili su mu 4 stenta. Doktor mu je dao do znanja da su sve one godine aktivnog igranja nogometa u mladosti pomogle u tome da je preživio dosta zahtjevnu ugradnju 4 stenta odjednom.

Čuli smo se telefonski taman prije treninga u četvrtak. Bio je pod utjecajem lijekova pa je bio u blagoj euforiji. Operacija je uspješno prošla. Trebat će vremena da se prilagodi na novu situaciju, no dobio je novu priliku da nauči cijeniti život.

Trening u četvrtak za mene je bio pun zahvalnosti i lakoće. Osjećao sam se sretno da trčim, da pokrećem svoje tijelo, da na ovaj način mogu izraziti poštovanje prema životu. U takvim okolnostima naučiš cijeniti male stvari koje podrazumijevaš. Bila je to iznenadna i istovremeno važna lekcija za mene. Smrtni smo i prolazni i na nama je da odlučimo što ćemo učiniti s tim ograničenim vremenom koje nam je dano. Trčanje mi se u takvim okolnostima definitivno pokazalo kao jedna od najdražih i najstrastvenijih odluka koju sam donio u životu. Trčanje je postalo moje platno za izražavanje raznoraznih emocija. Trčanje je postala moja istinska, meditativna metoda učenja postojanja.

Tjedan dana kasnije ugradit će mu i peti stent i potom ga dva dana kasnije poslati doma. Proći će tjedni prije nego ponovno počne osjećati svoju snagu.

U međuvremenu je u pozadini korona virus počeo protezati svoje, iz naše perspektive, pospane pipke po karti svijeta. Nikome tamo krajem veljače još nije padala na pamet kolektivna izolacija za cijelu državu, odnosno svijet. Šaputalo se o otkazivanju utrka za koje se ekipa iz kluba spremala, no to još nije bilo sigurno. Nakon klupskog odlaska na Splitski maraton, državno prvenstvo na 100 km u Slavonskom Brodu bit će zadnja utrka na koju će se ići čoporativno.

Kako se i očekivalo, bila je to još jedna manifestacija ultraške moći AK Sljemena, a meni je, nakon cijele priče sa starim, bilo jako drago da mogu biti dio ekipe. Nisam niti sanjao da će mi toliko dobro doći kada sam se ne pretjerano motivirano prijavio da trčim 50 km u Slavonskom Brodu, više se veseleći nekoj dobroj zajebanciji poslije utrke, nego li samom trčanju. No Slavonski Brod je bio mjesto susreta sa samim sobom. Iako opet s 95 kg, s tek rutinski odrađenom zimskom bazom u drugoj brzini, s tri treninga tjedno, ponovno sam osjetio strast utrkivanja, ma koliko taj dan to nije bila moja priča. Krenuo sam lagano i tromo, no vrlo ubrzo probudila se u meni želja da ubrzam. Da pustim nogu. I pustio sam, koliko mi je u tom trenutku tijelo dozvoljavalo. Nije to bilo ne znam koliko brzo i na nož trčanje, no nije bilo niti bezvoljno šlepanje samog sebe. Nisam se vukao, trčao sam, ma koliko to trčanje bilo ograničeno. Poseban gušt bio mi je gledati Radanca dok me nekoliko puta pretrčavao, kako mu je korak lagan i brz. To je trčanje, pomislio sam, i ja bi tako, jednog dana. Pomoglo mi je promatranje njega da osvijestim kako ima toliko toga što još imam za otkrivati u svojem slomljenom i ukočenom trčanju. činilo se kao da je Radanac našao svoj sveti gral trčanja i da zato trči tako samouvjereno i moćno. Izgledalo je lako i motiviralo me.

Trebalo mi je to iskustvo utrke u Slavonskom Brodu da shvatim koliko su mi u mojem unutrašnjem emocionalnom svijetu važni svi ti ljudi iz AK Sljemena. I Žana i Janko i Veca i Stipčević i Adrijana i Čajko i Pejić i Sljemenka i svi ostali koji su taj dan vodili svoje junačke i/ili rutinske bitke na 100 km, a o ekipi s kojom se najviše družim da i ne pričam. Stvar je simbolike, stvar je osjećaja pripadanja jednom svijetu koji postoji neovisno o pizdarijama vanjskog svijeta. Svijet u kojemu smo svi podjednako sjebani i sposobni, a opet, na neki svoj način povezani u jednu fluidnu, anarhoidnu, trkačku zajednicu.

Vratio sam se iz Broda sa željom da ponovno iščupam svoje sidro iz mulja sala na stomaku i da se pustim niz tok rijeke tekućice da me ponovno poteče sa sobom.

Nedostajao mi je taj osjećaj, pa makar i u naznakama, u tim prvim vijesnicima nekog mojeg novog proljeća.

No tada se na scenu nakon postepenog okolišanja po marginama gledališta i u naše kazalište života popela korona i u vrlo kratkom vremenu održala još jedno predavanje o ranjivosti podrazumijevanja. Dan po dan isključivane su jedna po jedna stavka naše podrazumijevajuće rutine. Oformljen je krizni stožer koji je uzeo glavnu riječ. I što sada? Kako se sada ponašati? Još u utorak sam nakon treninga s Darkom pio pivu na zidiću ispred trgovine, a već u četvrtak zajednički treninzi bili su zabranjeni.

U srijedu 18.3. odradio sam zadnju terapiju uživo. Produžio sam taj zadnji sat skoro na puna dva, samo da traje, da još malo traje, jer tko zna kada ću se vratiti. Pa taman smo u siječnju preselili psihoPLANET u novi prostor u Savskoj i taman je zasjao u punom sjaju. Damir je odradio odličan posao s uređivanjem i pretvorio prostor u jednu skladnu i toplu cjelinu, spremnu da otvori svoja vrata i pruži sigurnost i dobrodošlicu raznoraznim meni predivnim ljudima koji su se odlučili pokloniti nam povjerenje i svoju ranjivost. Nije mi bilo lako pogasiti sve one bezbrojne lampe kojima smo inače pravili autentičan svjetlosni ambijent za psihoterapijski rad s ljudima. Nikada ih nisam, jednu po jednu, sporije isključivao. Kako ono ide: tko zadnji ode, neka ugasi svjetlo.

Ja sam bio taj.

Mahnuo sam igračkama u nadi da će ih što prije neko dijete, koje dolazi kod Damira na terapiju igrom, porušiti. Da ću ih i ja, u trenucima kada zapne verbalni kanal, što prije koristiti kao kreativnu metodu sa svojim „odraslim“ klijentima i studentima, podsjećajući ih koliko igra može biti konstruktivna i moćna.

Zaključao sam vrata stana i poslao ekipi u grupu poruku: odjavljujem se, do nekih boljih vremena.

Selimo u virtualne vode. Nisam baš bio neki fan skype terapije, no u ovakvim okolnostima, vjerovao sam da će s vremenom doći i kvalitativna prilagodba.

Ranjivost mi je u vezi korone ponajviše predstavljala svijest da stari, ako se zarazi, prilično sigurno neće preživjeti i da je kao srčani bolesnik najugroženija skupina. Olakotna okolnost je bila da živi u Slavoniji gdje su kontakti s drugima ljudima i inače svedeni na minimum. Ono što je nekada bilo glavni problem, pretvorilo se u vrijeme epidemije u prednost.

Počeo sam, nakon dugo vremena, pratiti vijesti i izvještaje kriznog stožera. Kako sam s godinama izbjegavao vijesti, dočekalo me nespremnog. U vrlo sam se kratkom roku našao na jako čudnom mjestu punom straha, paranoje i frustracije. Nije mi bilo jasno kako se ponašati. Ostani doma, ostani doma, oštro bi naglašavali na prijepodnevnoj konferenciji da bi na poslijepodnevnoj ministar zdravlja pričao o važnosti izlaska van u šetnju. Wtf?! Upao sam u zamku kontradikcije. Kako se sada ponašati? Koliko je trčanje uopće društveno odgovorno ponašanje u ovakvoj situaciji? U ovom za širenje zaraze ključnom tjednu (pokazat će se da taj ključni tjedan, iz tjedna u tjedan, do danas nije prošao)?

Inka se izlazila družiti s frendicama, a Stojka je išla biciklom s Ladom do Maximira. Frustriralo me to i ljutilo. Taj smiješ, ne smiješ kaos u kratkom me roku izmorio. U petak rano ujutro otišao sam trčati do Maximira i shvatio koliko mi je trebalo to iskustvo trčanja i šume. Cijeli dan osjećao sam mir i ravnotežu. Trčanje mi je omogućilo da se vratim u tijelo, trčanje mi je stvorilo ozonski omotač koji me štitio od vanjskih poruka i utjecaja. No već je subota ponovno bila teška. I opet ista priča. Ići van trčati ili ne ići na ovako topao dan. Na kraju nisam otišao pa sam opet upao u crnu rupu beznađa, kaosa i frustracije. Na tv-u su još jače naglašavali, molili i zapovijedali da se ostane doma, na fb-u se prozivalo one koji su vani i sve je sve intenzivnije počelo ličiti na kolektivnu paranoju.

Nekako sam, uz puno muke i obje odgledane konferencije civilnog stožera, preživio dan pun neizvjesnosti i napetosti. U nedjelju će zahladiti pa će biti lakše jer se neću morati boriti s odlukom. Najavili su da se temperatura spušta u krilo nuli na dan kada i službeno počinje stupati na snagu mjera ukidanja javnog, gradskog i međugradskog prijevoza. Preživio sam rat, no i tada su vlakovi vozili. Sada neće. I tko zna do kada će biti tako. U četvrtak je započeo 30-dnevni ciklus kolektivne izolacije. Trebalo se naviknuti na jedan prilično ograničeniji život.

Sreća u nesreći je, tješio sam samog sebe, da sam baš ove godine doživio manjak motivacije i da sam baš ovu zimsku bazu uzeo za odmor i distanciranje od fokusa na neku utrku. Kako bi mi tek to palo, da sam u punoj trkačkoj spremi morao u zadnji tren, kao što je slučaj s većinom iz kluba, prihvatiti da od utrke neće biti ništa.

U četvrtak mi je bilo teško pa je petak bio odličan. U subotu se ponovio četvrtak u nešto intenzivnijoj varijanti pa je došao red da nedjelja bude, po zakonu unakrsne rime, preslika petka. Počeo sam hvatati ritam po uzoru na staru jugoslavensku formulu vožnje automobila: parne dane sam dobro, neparne nisam.

10 sekundi zemaljske budilice bilo je dovoljno da mi sjebe i unakrižnu rimu i par-nepar emocionalni koncept.

Često sanjam potrese. S vremenom sam prihvatio da je upravo potres privatna manifestacija moje najgore noćne more. Razbudio bi me i ostavio budnim do jutra, ma o koliko da se sati radilo u noći.

Ovaj se puta nije radilo o snu.

Zidovi su plesali lijevo-desno za nekoliko centimetara. Potpuni gubitak kontrole i brži ustanak iz kreveta nego li je Husain Bolt imao izlazak iz startnog bloka kada je oborio svjetski rekord na 100 metara. Ustanak da što prije dođem do Lade čiji je krevet pored našeg.

Naš je dio zgrade dvorišni, spojen s uličnom zgradom hodnikom sa stepenicama i liftom. Ono što mi je toliko puta bila prednost, jer nismo uopće čuli buku prometa sa Šubićeve, sada se pokazalo kao mana jer, za razliku od ulične zgrade, koja je bila naslonjena na ostale zgrade, naša je plesala sama.

Dok sam s olakšanjem u tih par sekundi, dok se sve treslo, konstantirao da je Lada kraj Stojke u našem krevetu, po njezinom su krevetu počele padati knjige s police iznad.

Sljedeći je korak bio otrčati do Inkine sobe da vidimo kako je ona. E što čovjek sve može napraviti u tih 10 sekundi. I uvjeriti se da je najmlađe potomče dobro i otrčati do drugog i putem se uvjeriti da je stan manje, više čitav.

Lada je bila zbunjena, no u Stojkinim rukama sigurna. Inka je vrlo brzo sišla s kreveta na kat. Stojka je predložila da što prije izađemo van na ulicu. U tom trenutku nakon početne akcije zbrinjavanja djece, kada je potres stao, mene je počeo šorati snažan bijes. Za razliku od svih iskustava u snovima potresa kada bi se paralizirao i potpuno raspao od straha i nemoći, ovaj puta, umjesto bijega ili paralize (engleski 3F (fight, flight or freeze), hrvatski 3B (bijeg, borba ili blokada)), počeo sam pičkarati na sav glas. Pa jebem ti mater da ti jebem! 140 godina čekaš i baš si danas odlučio zatresti!!! Ne može, jebem ti sve da ti jebem!!! Ne danas! Nije fer. Ne, ne, i ne!!!

Pomoglo mi je to psovanje da izbacim dio kaosa beznađa iz sebe. Da razbucam iluziju pravedničkog gnjeva i vratim se u funkciju.

Dva mini pucanja na sporednim zidovima i strah od izlaska na stepenice. Ipak se treba spustiti tri kata do ulice, a nismo pojma imali što će nas dočekati kada otvorimo vrata. Stepenice su bile tu, no zato je ispred vrata bilo nekoliko kilograma žbuke. Naš je dvorišni dio zgrade krenuo u svoju potresnu emancipaciju pa su se dogodila pucanja na spoju hodnika i našeg dijela zgrade uzduž cijele zgrade. Nimalo ugodan osjećaj spuštati se s kata na kat i na svakom susretati isti prizor pukotina na rubovima i mnoštvo žbuke po podu pred vratima stanova. Na ulici, na tramvajskoj pruzi po kojoj upravo od danas više ne voze tramvaji, sve je bilo puno ljudi. Mnogi u pidžamama, umotani u deke, dok vani hladni zrak razbucava i onako promrzla i trepereća tijela.

Razgovorom sa susjedima ublažavao sam strah i neizvjesnost. Kako je samo ona korona priča postala smiješno malena i beznačajna. Gledaš svoju zgradu i ne vjeruješ joj više. 10 sekundi kaotičnog Majčinskog plesa je bilo dovoljno da izgubim osjećaj doma.

Sjetilo me to slike iz djetinjstva na dan kada je pala prva granata i probila junf naše iluzije da se rat, iako je stalno pucalo oko nas, događa nekome drugome. Jedva da smo prije dvije godine s veseljem preselili iz stana u novu kuću, a sada su mi se, s tih 9 godina života, njezini zidovi činili tako tanki, hladni i beznačajni.

U danima koji slijede pokazat će se da mi je potres probudio neke davno potisnute emocionalne strahove iz ratnog djetinjstva.

Preko poruka sam čuo da je navodno pao toranj katedrale. Morao sam to ići vidjeti pa sam otišao dvjestotinjak metara do Ulice neznane junakinje odakle se preko Krešimirca i džamke vidi katedrala. U Ulici neznane junakinje jako je puno cigle bilo na pločniku. Jebem ti mater, potreše... ne diraj mi Neznanu junakinju. Stvarno ti ništa nije sveto.

Vidjevši da se radi o vrhu tornja katedrale, vratio sam se do naše zgrade. Taman da stignem na početak drugog potresa. Nije to više bio isti strah jer nije isto biti u zgradi na trećem katu ili vani na ulici na tlu. Više taj ponovljeni osjećaj beznađa i produbljivanja straha dok se svijet oko tebe, na koji si tako rutinski računao, ruši.

Završili smo u autu, vozili se po gradu po otvorenim avenijama. Imati volan u rukama i grijanje u autu vraćalo nam je barem minimalnu iluziju imanja kontrole. Nismo znali kuda idemo. Samo smo se vozili izbjegavajući mostove i nadvožnjake. Tada je Stojkina stara telefonski predložila da dođemo u Orahovicu jer imaju prazne apartmane u kojima možemo biti sami. To je značilo i da možemo odraditi izolaciju jer ipak je u Zagrebu broj zaraženih bio u zamahu, dok u Virovitičko-podravskoj županiji nije bilo zabilježenih slučajeva.

Iako je ponuda dobro zvučala, nisam imao snažan poriv da odem, no cure jesu. Kroz glavu su mi prolazile slike iz odrastanja. Cijeli sam rat proveo u Slavoniji i bio uz sestru jedan od rijetkih među djecom koji nisu otišli niti dana. Treba li mojoj djeci to iskustvo? Bilo je očito da su uznemirene i da je dobro da se maknemo s mjesta traume, da započnemo proces oporavka, bez dodatnih podrhtavanja koja će razbuđivati traumu.

Sat vremena kasnije, zajedno s dvije mačke, vozili smo se prema Slavoniji. Joe Meixnerov CD opuštajuće, terapijske muzike obavio je svoje i nakon 30-ak km udaljenosti od Zagreba smirio i nas i mačke.

Negdje na pola puta naišli smo na kolonu automobila. Jedan je auto vidno vozio sporije od drugih i pravio kolonu. Kada smo konačno došli na red da ih i mi prestignemo, vidio sam da je registracija na autu ZG. Znam stari kako ti je. Jako dobro znam zašto voziš sporo.

Tu noć spavanja u Orahovici razbudit će me nekoliko potresa koji su se odvijali samo u mojem tijelu. Naboj je ostao zarobljen u udovima i trebalo ga je postepeno prazniti.

Kako je ipak i dalje vladala korona izolacija, na odlazak u Orahovicu pristali smo isključivo jer smo imali mogućnost biti sami i udaljeni od svih drugih i tako provesti 14 dana izolacije, za svaki slučaj. Iako su nam lokalna liječnica i policija rekli da ne moramo provoditi mjeru samoizolacije, ako nismo dobili istu mjeru prije, nismo se htjeli igrati i na bilo koji način dovesti u opasnost lokalnu zajednicu.

Proces oporavka i prihvaćanja straha, tuge, ljutnje, beznađa,nemoći i nesigurnosti mogli su početi.

Srčani udari, svjetska epidemija, potresi... treba li čovjeku više poticaja da probudi svijest koliko je život dragocjen i koliko tu neizgovorenog prostora za zahvalnost ima.

Na ovakvim mjestima nemam više sumnje koliko volim svoju posvećenost ulozi vječnog učenika u fascinantnom svijetu psihoterapije te koliko volim trčanje koje mi taj svijet tako snažno i autentično produbljuje.