LICE (egzistencijalna kronologija prihvaćanja mojih trkačkih poraza)

onog trenutka kada je virus ušao u sustav, tu više niti kura c vitamina niti afirmativna preslagivanja definicije nisu mogli pomoći. morao sam pustiti da me uzme, zarazi, onemogući, oslabi, da bi tijelo razvilo imunitet i našlo načina da se polagano oporavi.

kada je virus moranja, napetosti, frustracije i visokih očekivanja ušao u moje trčanje, tu više ni kura c++ reprogramiranja niti bilo kakva hitna intervencija u zadnji tren nisu bili od pomoći.

stres fraktura motivacije uzela je svoje i izbacila me iz fokusa.

da se razumijemo, nisam prestao trčati, prestao sam željeti. prestao sam voljeti trčati. prestao sam se igrati.

trčanje mi je postalo bijeg od života i to nikako nije moglo dugoročno funkcionirati u mojem slučaju. da se razumijemo, cijeli se proces, kako to obično i biva, događao ispod razine svijesti, u podrumu, na minus 4 etaži mojeg emocionalnog podzemlja.

kada je prije nekoliko godina Janko pričao kako će nam njegov novi nadobudni plan za zimsku bazu olakšati život utoliko jer se s ovakvim planom nećemo previše opterećivati što govori Plenković ili koliko krade Bandić, iste sam sekunde pristao na plan koji mi se tada činio za moj staž prenadobudan. baš me tim argumentom dobio da napustim svoj oprez i sumnju da me ovakav plan vodi u ozljedu. gdje ćeš boljeg načina da te popusti sva frustracija koju su dugo godina u mojem sustavu na dnevnoj bazi stvarali raznorazni psihički bolesnici na vlasti.

no kada sam trčanje počeo nesvjesno zloupotrebljavati kao kompenzaciju za nefunkcioniranje u nekoliko ostalih ključnih životnih sektora, moja priča je potiho krenula na svoj put prema dolje. kada su mi se u trčanju pojavila slična moranja, pritisci i stresovi, trčanje mi je otišlo u kurac.

dovoljan je bio samo jedan nepovoljan čimbenik, jedan maraton za koji sam se spremao, na kojemu je bilo 10-ak stupnjeva više nego li je bilo potrebno da postignem rezultat na koji sam ciljao. u takvim okolnostima moj je rezultat bio u skladu s Jankovom preporukom dan prije da dodam na rezultat koliko mislim da vrijedim 5 do 6 minuta i da potom idem tim tempom. no jebeš to, jebeš ozbiljnu zimsku bazu ako ću nakon nje ići ziheraški na 6 minuta slabiji rezultat. ciljao sam na rezultat 3:20, a bio bih zadovoljan i sa svakim rezultatom do 3:23. tempo 4:42 držao sam do 27. kilometra i onda se ugasio. uspio sam još toliko izračunati u glavi koliko je potrebno da ipak istrčim maraton ispod 3:30. stisnuo sam lap 2 na satu izračunavši brzinski da mi prosijek preostalih 15 km ne smije biti veći od 5:10. završio sam na kraju rezultatom 3:27:53 i to mi je u cijeloj priči bio PB i konačni proboj kroz granicu od 3:30. no osjetio sam u sebi da sam imao spreman puno bolji rezultat. nekima nije smetalo sunce. meni je. jako.

iako sam na prvu bio zadovoljan, u danima koji slijede, kada je počeo postmaratonski blues, za mene nije završio preko godinu dana. nisam si to htio priznati, no jednostavno je nešto važno i ključno umrlo. bila je to motivacija za trčanje.

i kako sada u takvom stanju ići po prvi puta na utrku od 100 kilometara? na kultni Passatore?!

kako da si sada priznam da sam živio u iluziji? kako da si priznam da sam izbjegavao, potiskivao, bježao od. da su mi životne okolnosti bile jako napete i stresne. da sam svaki dan prijepodne provodio s kćerkom od dvije godine, a poslijepodne radio, jureći tako iz uloge daddylje u ulogu svakodnevnog kuhara ručka/nabavljača hrane za ručak na placu pa potom psihoterapeuta. da sam se sa Stojkom viđao uglavnom pri preuzimanju palice (čitaj djeteta) i na kraju dana kada smo oboje bili ispražnjeni.

i uz sve to se spremati za 100 km s duplim dužinama svaki vikend. otprilike mi je odmor bio svojevrstan iluzorni, piratski posao krađe trenutaka u rupama od skokova iz uloge u ulogu.

a Lada je prilično živo i temperamentno dijete koje ne jebe živu silu. predivna učiteljica života i autentičnosti koja troši i traži puno energije. samo... gdje naći tu energiju? kako biti osoba koja se u isto vrijeme zna odmarati od sinoćnjih psihoterapijskih pizdarija, biti njoj na usluzi, skuhati ručak svaki dan i još biti dovoljno miran da je svaki dan uspavam oko podneva? i onda nakon toga odjuriti na posao i ponovno biti full prisutan s drugim ljudima u otvaranju njihovih rana i najbolnijih i najfrustrirajućijih sfera svoga bića? ili, nakon treninga utorkom i četvrtkom, a često i srijedom nakon posla navečer, ujutro biti odmoran i svjež za ponovno dadiljanje, kuhanje i uspavljivanje i potom za posao i/ili trening?!

ma mogu ja to. i mogao sam, dok je postojala snažna motivacija i fokus na trčanje. sve sam te situacije pjesnički nazivao situacionim treninzima za 100 km Passatorea. jasno mi je bilo da, da bih mogao istrčati 100 km, moram proširiti mentalno dvorište u kojemu se moje shvaćanje pojma neugode može rastrčavati u puno širim krugovima. teško ti je? a kako onda misliš trčati 100 km?! nemaš snage? ok, a koji si onda kurac prijavio 100 km?! misliš da ćeš na 60-om km razmišljati o brunošimlešijanskoj ljubavi i cvjetićima? da će ti 80. km biti "time of your life"?!? pati, pizda ti materina!

bilo je dovoljno da me u Trevisu na maratonu dočeka pretoplo vrijeme, da se kula od karata moje mentalne snage raspadne. na prvu neprimjetno, no dubinski, potpuno. narušila se statika nosivih zidova i sva ona mikropucanja tijekom svakodnevnih stresova bez odmora ujedinili su snage i rezultirali stres frakturom.

nije to moje stanje raspadnutosti bilo na van vidljivo. odrastao sam u obiteljskoj atmosferi u kojoj većinu vremena autentične potrebe moga bića nisu bile uvažene. ako sam u nečemu bio dobar, onda je to glumatanje na van da sam ok. to je glumačka škola koju su na balkanu manje, više svi položili s odličnim. a nisam bio dobro. da mi je tješiteljska ovisnost pušenje il neka druga manje uočljiva aktivnost, ne bi se niti vidjelo na van, no moj je ispuh pehrambenog tipa. hrana. hrana koja nikada nije bila hrana. mjesto na kojemu svaki ovisnik uzima svoju dudu varalicu. samo da na trenutak prestane nemoć, agonija i ova očajnička neugoda samog bića.

pomislio sam na šah. nema bolje metafore za život od šaha. Gary Kasparov je jednom prilikom izjavio da:

"Prosječan velemajstor napravi tri greške u svakoj partiji.

Prosječan šahist napravi tri greške kod svakog poteza...",

Vladimir Kramnik dodao je:

“Šah je toliko dubok, da se u njemu osjećam jednostavno izgubljenim.”

kako je to otprilike izgledalo? dok sam ja fokusirao strategiju napada na jaku figuru protivnika u kutu njegova polja, protivnik je pojeo, jednog po jednog, kompletnu postavu mojih pijuna. i kako sada bez živog zida dalje? nije to bio pernarovsko-sinčićevski živi zid pa da osjetiš olakšanje kada nestane sa scene. bez ovog živog zida nije išlo. kako prihvatiti ovu iznenadnu i beskrajnu ranjivost? hrana je bila jedini način da barem na nekoliko sekundi stisnem pauzu na satu pokraj ploče u partiji u kojoj nepovratno gubim.

a nitko me nikada nije učio kako prihvatiti poraz. nisam baš imao puno prilike na primjeru učiti od učitelja koji dostojanstveno gube. niti jednog umjetnika koji je kroz život naučio prihvatiti poraz, a ne pobjeći u pravljenje da mu nije bitno.

imao sam samo bijeg. bijeg iz središta i pokušaj da brzopoteznom reorganizacijom još neko vrijeme sačuvam kralja koji je napadan sa svih strana.

šah.

šah od svile.

jasno je bilo da nisam u ovoj igri imao šanse. kada sam digao glavu od stola na kojoj je bila ploča s mojim matiranim kraljem, samim na čitavom svijetu, imao sam 96 kilograma.

dva tjedna prije Passatorea.

i što ćeš sada kada si stigao do zida?

trebalo je odustati jer stvarno nije imalo nikakvog smisla. tog ponedjeljka kada sam otvorio oči, i shvatio da sam u zadnjih mjesec i pol količinski potiskivao tugu materijalne vrijednosti 6 kilograma, spustio sam se u svoj mrak. trebalo je prihvatiti presudu i odustati od Passatorea. ma koliko se za tu utrku spremao mentalno skoro dvije godine. ma koliko se veselio istoj. ma koliko na nju išli toliki meni bitni ljudi iz kluba. trebao je to biti party na koji se ide klupski s tri kombija.

uzeo sam taj kalež nemoći i ispio iz njega taj najcrnji i najgorči okusljivi, vreli očaj svoga poraza. bilo je prekasno za psovke. prekasno za bilo kakvu nadu.

bio je to moj mračni, najmračniji ponedjeljak duše.

no kako to već biva, kada se spustiš na samo dno dna svoga postojanja, kada sve izgubi smisao i značenje, pojavi se jedna sasvim drugačija i pročišćenija jasnoća.

a da ipak učinim ono što sam rijetko u životu činio u ovakvim trenucima i prihvatim samog sebe baš ovakvog nesavršenog, izgubljenog, debelog i odem u Italiju i pokušam završiti tih 100 km Passatorea s naglaskom na najsporije moguće? da se u ova dva tjedna posvetim potrazi za svojim najsporijim mogućim korakom?! nešto kao zen prihvaćanja kaosa, umjetnost krajnjeg usporavanja i lekcija iz stišavanja svoga ega do najsitnijih detalja?!

s obzirom koliko mi je značilo i koliko sam želio u Italiju, nije bilo teško prihvatiti osmišljeni koncept.

isključi sve kompjutere, misli i satove, moranja i nadanja i samo kreni. ako zapneš, barem ćeš znati da si pokušao. da si se u tako očajnom fizičkom stanju usudio stati na start utrke od 100 km. osim toga, nije baš cijela zimska baza mogla samo tako nestati u tih 6 extra kilograma.

bi li ja završio tu utrku da nisam tamo negdje na 20-om kilometru sreo Katju? bi li odustao da nije izabrala ostati kraj mene kada sam imao krize na 40-om i 70-om kilometru? iako je bila na objektivno puno boljem mjestu od mene i mogla je barem sat vremena brže završiti utrku? znam samo da je s njom cijeli Passatore dobio svoje zaokruženje i smisao jer smo zajedno i počeli maštati tu pizdariju pa je bio red da je zajedno i završimo, ma koliko ja u međuvremenu učinio da se sabotiram.

bio sam sretan dok smo kolektivno dan poslije uživali u Firenci jer ako sam na ovakvom mjestu, ma koliko rezultat bio penzionerski, bio sposoban završiti 100 km, znači da ima još nade za trkačkog mene. jednom, možda.

no euforija je kratko trajala. iako sam preko ljeta trčao 42 dana zaredom svaki dan, nadajući se da ću na taj način smršaviti ispod 90 kg i ponovno izazvati maratonski PB na nekoj utrci na jesen, nije to više bilo to. više sam išao na silu, više sam se tjerao da trčim, nego što sam imao poriv i potrebu. bilo je vruće i nisam uspijevao naći svoje mjesto. odradio sam cijelu bazu u 4. grupi, pa čak i one očajničke treninge dionica na trenutke čak i na temperaturama od preko 35 stupnjeva. no kada su došle utrke, bilo mi je jasno da sam iznutra motivacijski mrtav. a u dugoprugaškom trčanju s takvom glavom ne ideš na utrke. jednostavno promašuješ ceo fudbal. lakše bi istrčao half sa zavezanim rukama nego s takvom glavom.

prvo sam u potpunosti odustao dan prije utrke od trčanja ZG halfa, a potom već negdje na 3. kilometru maratona u Ljubljani ugasio sat, a potom na 10. kilometru i u potpunosti odustao od ideje da ću završiti maraton. ostalo je taman toliko frustracije da ipak završim half 100% preko kurca jer se to u Ljubljani lako moglo učiniti skretanjem prema cilju na pola maratonske staze. nikada nisam tako brzo skinuo svoj zeleni broj s prsa nakon što sam prošao kroz cilj agonije i bezvoljnosti.

postalo mi je jasno da sada i konačno moram pustiti da me virus gubitka motivacije uzme, zarazi, onemogući, oslabi, da bi tijelo s vremenom razvilo imunitet i našlo načina da se polagano oporavi.

još isti dan došavši iz Ljubljane ugasio sam svoj sat i objesio ga o klin u ormaru.

mjesec dana kasnije započet će još jedna, još jača i još nadobudnija zimska baza kao savršetak Jankove zimskobazne trilogije. neću imati nikakve dvojbe da, za razliku od prošle dvije, ove godine neću aktivno sudjelovati u kolektivnom izazovu skupljanja što većeg broja pretračnih kilometara.

trčat ću, taman toliko da zadržim sjećanje na trčanje. trčat ću bez sata, bez pomisli na tempo, bez ikakvog opterećanja.

prvo ću prosinac trčati sam da si dozvolim da preispitam svoj trkački status. na takvim mjestima shvatiš koliko ti je trčanje postalo dio tebe. jer niti na sekundu nisam pomišljao da prestanem trčati. bio sam mrtav za utrkivanje i fokusirani trening, no ne i za trčanje.

u siječnju će mi se ponovno vratiti želja za trčanjem u klubu, vratit ću se zajedničkim treninzima, ali ne u 4. već u 6. sljemenašku grupu jer mi je njihov tempo treninga taman odgovarao s obzirom na manjak svojih ambicija. a i kilogrami su bili tu pa se nisam htio zajebavati da mi se još ne dogodi i neka ozbiljnija ozljeda. tu i tamo bi pustio nogu, no jednostavno to nije bilo to. rana motivacije je i dalje bila tu i trebalo je pustiti da kvalitetno zaraste.

ma koliko vremena trebalo proći.

i onda je krenulo. prvo je došla vijest da je stari imao dva srčana udara. život mu je visio o koncu. iako u 69-oj godini života, bilo je iznenadno jer čovjek jedva da je ikada koristio usluge doktora. osvijestila mi je ta situacija koliko podrazumijevam stvari i koliko je malo potrebno da se sve promjeni. negdje u pozadini njegovih operacija i ugradnje 5 stentova, iz daljine se valjala priča o korona virusu i o otkazivanju utrka.

kako se nisam prijavio natjecateljski niti na jednu utrku, nije mi bilo bitno. ipak nisam u potpunosti izbjegao svijet utrka.

izabrao sam Slavonski Brod, da na državnom prvenstvu na 100 km trčim 50 km. nije moja motivacija bila natjecateljska. trebalo mi je iskustvo u kojemu sam opet unutra, u kojemu opet pripadam svijetu AK Sljemena, jer posljednjih mjeseci taj je identitet ozbiljno narušen. vjerovao sam da mogu istrčati tih 50 km u nekom slow motion modu bez sata i pritiska.

koncept utrke koja se odvija na 2,5 kilometra u jednom smjeru i isto toliko natrag, u kojoj stalno susrećeš nekoga iz kluba bio je točno ono što mi je trebalo da napravi obrat u priči i posije sjeme neke nove motivacije. Da me podsjeti zašto volim taj svijet utrka i klupske pripadnosti. Guštao sam, nakon dugo, dugo vremena.

u međuvremenu je korona virus zatvorio cijeli svijet. sjećam se tog zadnjeg zajedničkog treninga u utorak 17.3. bilo je nešto himnički u njemu. bilo nas je puno na treningu, kao da smo svi znali da će to biti zadnji zajednički u tko zna koliko sljedećih dana. i onda je došao i famozni 22.4. i onih 10 jebenih sekundi koje zauvijek ostaju zapisane u traumatskoj mapi moga bića. na dan kada je po prvi puta (možda i u povijesti) ukinut željeznički promet u cijeloj državi kao i javni prijevoz po Zagrebu, potres od 5,5 pošteno nam je razjebao koncept.

još jedna lekcija o poniznosti i našoj nevažnosti. još jedan sasvim, sasvim iznenadni podsjetnik koliko smo ranjivi i nemoćni. koliko smo, ma koliko se godinama pravili da nije tako, dio šire slike na koju nemamo nikakvog utjecaja, dio eko-sistema neusporedivo jačeg od nas.

zgrada u Šubićevoj djelomično je popucala po šavovima. 10 sekundi je bilo dovoljno da nam se strah uvuče u kosti i da izgubimo osjećaj doma. na sreću, samo osjećaj. otvorila nam se prilika da odemo u Slavoniju, u Orahovicu, u županiju s dvoje zaraženih, u stan gdje možemo biti sami na više kvadrata nego li je slučaj u Zagrebu, gdje možemo biti 14 dana u izolaciji, da ne bi slučajno iz Zagreba donijeli sa sobom virus.

iako su svi susjedi u Zagrebu nastavili živjeti u njoj, zgrada je kasnije dobila žuto svjetlo (privremeno neupotrebljiva, nema opasnosti od urušavanja, no statika je djelomično narušena i potrebne su hitne intervencije, a boravak u njoj samo na vlastitu odgovornost).

kako je potres djelovao na mene? brzopotezno se pakirajući za odlazak u Slavoniju, daleko od potresa, uz ritam koji su nabijali minipotresi iz podzemlja, zaboravio sam ponijeti tenisice za trčanje. uzeo sam tajice, kratke hlače, šuškavac, majicu dugih rukava i nekoliko bufova, no ne i tenisice.

14 dana je prošlo u atmosferi vježbi snage u zatvorenom i postalo je jasno da nismo zaraženi. kako mi starci žive blizu, sjetio sam se da sam davno kod njih ostavio svoje stare tenisice i trkačke majice kratkih rukava u kojima davno nisam trčao. dogovorili smo primopredaju preko posrednika i odjednom sam se našao u crvenim brooks ravenna 5 tenisicama, u kojima sam prošao minimalno 1500 km prije nekih 5 godina, i smiješnoj, narančastoj hervis majici koju sam dobio 2013. nakon istrčanog prvog polumaratona. kao da je netko premotao vrijeme. moja trkačka rehabilitacija je mogla početi.

jer, kako je rekao Saveilly Tartakower,

"šah je (baš kao i život i trčanje) bajka o 1001 grešci."