The first day of the rest of my life.

Otvorila sam koopernikanski obrt.

Kaže Wiki da je obrt samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa zakonom. Može, Wiki, uzimam tvoju definiciju, uzimam je ovaj puta za ozbiljno.

Odlučila sam se, konačno sam se odlučila baviti gospodarstvom. Postat ću gospodarica, svoga bića gospodarica. I ne samo gospodarica već i sUstavna sutkinja koja osmišlja zakone. Moje zakone. O meni, za sebe. One u skladu s kojima ću gospodariti sobom.

Sobom u kojoj ti više nikako nećeš moći nositi titulu nosivog zida.

Zato sam te, kao što je država Zdravka Mamića, odlučila protjerati u halucinogenu hercegovinu moje najmračnije potrebe da te poništim. Tamo, gdje sam ja Velika Gospa koja se, samostalna i seksualna, divlja i strastvena, ukazuje na brdu na kojemu ti, maleni i mlohavi Antun ćun, na koljenima moliš za oprost. Oprost koji više niti u jednom ovisničkom scenariju, čak i kada bi ga u toj halucinogenoj turbofolk ljubavnoj stvarnosti zaista tražio, više nikako ne može biti opcija.

Tamo, gdje sam ja direktorica svemira, glava obitelji, Velika Gospa koja mafijaški odlučnom rukom bez skrupula gospodarim svim svojim otpadom i uništavam sve što nije reciklirljivo.

Poput tebe.

Da.

Poput tebe.

A htjela sam ti, stvarno sam ti htjela za kraj pustiti jazz, neki free kakofoni, atonalni, free jazz koji će melodijom odsvirati moj krik i bijes (više na sebe nego na tebe jer sam te pušila (a svi znamo da “pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas”)), no jedini jazz na koji sam mogla pomisliti bio je jazz između tebe i mene.

Ne znam više, možda je i bilo trenutaka, stvarno nisam više sigurna, teško mi je nakon tvojih prozivki išta vjerovati samoj sebi... kada si mi, u onim rijetkim trenucima tvoje (barem sam ih ja tako doživljavala) čovječne ranjivosti, kada bi se na trenutke potrošile baterije tvoga egotripa, istinski mogao priznati da kurca ne znaš što to znači biti živ i stvaran.

Nažalost, (ili na sreću, nisam više sigurna), kratko bi to trajalo, ta tvoja mikro pojava ranjivosti, prije nego bi se brzopotezno ponovno ušuškao u siguran oklop svoje uloge i još mi jednom umjesto autentičnog sebe na playback izrecitirao lijepe riječi iz nepisanog priručnika “kako lijepim riječima doći do pičke od Julie Roberts”. Samo što ja nikada nisam mogla biti ta tvoja Julia Roberts. A htjela sam, stvarno sam htjela. Na sve sam bila spremna, samo da na trenutak pomisliš da bi i ja ovakva slaba i ranjiva, mogla biti tvoja Julija. Nisam uspjela. Nikada nisam uspjela proći niti prvi nivo tvoje brutalne psihološke igre. Igre u kojoj imam samo jedan život.

Tražila sam u tebi svoj nosivi zid, no sve što si znao ponuditi bila je jedna obična, lijepim riječima naparfemirana zavjesa od iluzije na otvorenoj rani zagrade. Moje zagrade.

Tražila sam te da me spasiš od same sebe, da me naučiš kako da ti budem prava, jedina, najbolja od svih Julija.

Očajavala sam, molila, bila spremna na sve verzije klečanja na koljenima.

Nije upalilo.

Odjebao si me rutinski.

I što sam mogla?

Nakon bezbrojnih repriza jedne te iste epizode sapunice pune samootkrivljavanja i očajanja, mojem je autopilotu konačno postalo punk kurac leta iznad kukavičjeg gnijezda pa se samovoljno nasukao o visoke valove pustinje u potrazi za svojim Malim princom.

Ne, ne, ne. čekaj malo, stani s tim! Jebem ti ja tu priču! Dosta mi je toga da mi autopilot bude muškog roda!

Da moram pronaći Malog princa da bi se spasila! Ma jebite se svi prinčevi svijeta! I vi mame, koje odgajate svoje prinčeve, također.

Jebite se piloti.

Ovaj puta vozim ja. Ovaj puta govori vam vaša kapetanica.

Pa makar to značilo da se nikada ne maknula s mjesta.

Jer i ako bude tako, bit će to moje mjesto. Moje sveto mjesto.

Čistina.

Gdje učim biti.

Gdje učim ubiti svaki atom Julije Roberts u sebi.