LEŽAO JE NA ODJELU ONTOLOGIJE.
( iako je na prvu djelovalo poput tripa izazvanog rekreativnim psihodelicima za laku moć, nikakve nadobudne supstance nisu interferirale u sustav. kasnovečernja, post-grupnotrkačka euforijica, izazvana pritiskom od najave novih mjera ograničavanja kretanja, malo pršuta s cheddar sirom i jedna epizoda Westworld serije.)
sunce na prozorčiću ovako nadrealne verzije svijesti zasjalo je sasvim, sasvim iznenada.
o kakav je to samo unutarsvemirski prizor bio. nešto poput najsuptilnijih nijansi nedovoljno istraženog naličja duševnog života čudnovatog kljunaša. ljubičasto-okerast, fluorescentno zagasit, paradoksalno anemičan, ne baš razborit. vanprostorno i vanvremenski kategoričan. na obostranom puškometu ničije zemlje između duboko ukopanih rovova biti i bitka moga bića.
počelo. mitološki razliveno, poput đubra po vinogradu intuitivno razbacano, neverbalizljivo, ovisnički, prepuno krivnje i sažaljenja.
`moraš!`
"moraš, moraš, moraš!!!"
"`red je da ti."`
red.
upravo je taj pojam bio gamechanger. red je bila ključna riječ koja je otključala vrata tog mislima, osjećajima i osjetilima nespoznatljivog, vanvremenskog neprostora projekcije našeg susreta.
definitivno se nije radilo o prostoru. prostor je naprosto već i na razini ideje bio premalodiomenzionalan da preuzme na sebe produkcijsku zadaću spektakla koji se imao za dogoditi.
radilo se o stanju.
stanju paralize u nastajanju.
stanju paralize u nestajanju.
i to točno tim redoslijedom.
jer,
vrhunac i završni čin njezinog nastajanja bilo je njezino nestajanje u svojoj nespoznatljivosti za vijeke vjekova.
stanje paralize.
nije to bila neka paraolimpijska disciplina lizanja rane jer razlika između hipotetskog lizača i same rane bila je neznatna.
stanje paralize.
extremno subjektivističke, shizofreno neshizofrenljive.
i nikada ja ne bi doživio to blitzkrieg iskustvo/ epifanijsku imploziju / podražaj / iverzibilno očitovanje stanja paralize da se nije otvorila ta paranoidna rana.
epska rana cjelokupnog svijeta koji smo do nekada rutinskim podrazumijevanjem zajedno halucinirali.
pojavom virusa, koji je svojim bežično-bezočnim kracima straha penetrirao kroz svako uho / grlo / nos, zajahavši baš svaku našu sinapsu, sustavu metafizičkog kolektiviteta oslabio je imunitet i u trenutku opće slabosti stvorio procjep za uvid.
za kontakt.
za spoznaju.
procjep koji je pukim slučajem završio u (an)atomskim postavkama samog izvora moje tvorničke ideje.
o onome tko sam i što bi trebao biti.
procjep koji se, igrajući se oblikovanja značenja samog paradoksa transformirao u svojevrsnu verziju funkcionalne, obrnute vagine čija je super moć da svojom naopakošću nudi reverzibilan porod.
iz van u unutra.
u ključan moment tog unutra kada se na staničnoj razini provodila završna copy_paste sinkronizacija matice i mene fetusa.
kada se na izvoru pramaterinske rijeke čikole donosila konačna presuda o kojoj će se, samo za mene osmišljenoj, verziji doživotne kazne raditi.
- odi- zagrmila je, ljutita i očajna, unutrašnja Matica mojih predaka i gena, dok su joj u sekundi prije porođajnog izgona mojeg nejakog mesa prolazile buduće slike razvoja situacije. fast forward je stao u trenutku našeg razdvajanja, tj. moje izdaje.
- samo ti odi, smeće jedno sebično- jecala je u sebi matična metaMajka, prelistavajući pred očima i duboko proživljavajući, već sada, prije poroda, highlights buduće izdaje. iako će do tada proći dobra 21 godina.
nije joj bilo lako.
nije se bila spremna, pa makar i u budućnosti, odreći svoje moći i kontrole, nad svojim začetim, uskoro porođenim pobačajem ideje da će rođenjem ovog muškog tkiva stvoriti spasitelja samo za sebe.
ne, nije to mogla prihvatiti, takva primalna i akustična.
- samo ti idi, govno moje- jecale su jeke njezina očaja, razbijajući se o stjenke njezina bolnog, mesnog, materničnog unutrašja.
- čemu sve ove bolne kontrakcije- kroz suze je jecala- kada ćeš na kraju ostati izdana i ostavljena, jednako nespašena i neostvarena, kao i sada.
- e nećeš...
- nećeš se izvući ovaj puta- uskliknula je.
- ako već ja moram patiti- zaurlala je, vidno premorena novim kontrakcijskim valom koji ju je upravo potopio- bez konačnog soteriološkog razrješenja- zastala je da srkne još jedan guc kratkog daha s vrha pluća pa zakucala: patit ćeš i ti!!!
- uzmi i jedi od ovoga ti... ovo je moje salo s kojim ćeš se i ti doživotno mučiti!
tada uze kalež sabotaže u ruke, podrigne ga iznad glave i rekne:
- uzmi i pij od ovoga ti... ovo je moja krv kronične bezvrijednosti koja će i tobom poteći.
ovaj liturgijski moment, ova posljednja večera za dvoje, vratila joj je malo zadovoljstva u lice.
jer, došlo je vrijeme da napuni svoje visokokalibarske topove napunjene atomskim bombama prezira i praznine i ispuca to nejako, materijalizirano klupko mene u vanjski svijet.
topovi su opalili gromoglasno, ispucali ga kroz sveti prolaz ispraznivši pritom logiku njegova staničja, razbucavši puzzlu njegove atomske stanice u doživotnu nesložljivost.
zabilo ga je o hrid vanjske realnosti i onako golom i nezaštićenom, samom, polomilo pramac njegova svemirskog broda, osudivši ga na pustootočno čekanje u beznađu svemirskog izakulisja, u nadi da će da se pojavi gospođica Godot u svojoj mesijanskoj, liturgijsko-šamanskoj haljini, da kemijskom alkemijom smiksa sokove njegove samosvijesti u njegovu korist.
o kakav je to samo bio šok za tu unutrašnju metaMaticu kada me, sekundu nakon velikog finala izgona, ponovno ugledala u obliku ideje ispred sebe.
- ali, kakoooo?!?!?- zavapila je ne vjerujući, premorena od netom završenog poroda.
ništa ona nije mogla znati o virusu iz budućnosti koji je u vrlo kratko vrijeme zloupotrijebio socijalnu potrebu čovječanstva i promijenio lice svijeta kakav smo poznavali.
nije mogla ni na koji način svojim ontološkim pojmovljem dohvatiti spoznaju da bi cjelosvjetska invazija na biće čovječanstva mogla stvoriti dovoljno vanvremenske ranjivosti koja ima moć da proizvede tsunami val moćniji od svakog njezinog predporođajnog, kontrakcijskog vala.
dezinfekcijski, tsunami val dubinskog pranja mojeg istočnog grijeha zabrane da se vratim na čistinu, na počelo, u sudnicu njezine metametaforične presude na doživotnu kaznu bezvrijednosti.
u neznanju što joj je činiti usred iznenadne interupcije te nepoznate vrste stranog tijela / virusa /mene u njezin dobro uhodani nihilistički sustav, ponovno je počela puniti topove porođajnim, atomskim bombama, vidno uznemirena da mora istu bezvrijednu ideju ponovno provesti kroz porođajnu bol, da mora ponoviti ovaj krajnje kafkijanski proces preporoda.
i točno na tom mjestu, na za nju ranjivom mjestu pripreme za novi izgon s, ovaj puta neusporedivo većim nabojem, poput oštrog samurajskog sam joj mača sasjekao korijen intencije jednim emocionalno artikuliranim, nimalo teatralnim, metafizički- odraslim: ˇ`NEĆU."`
nije to bilo `neću` izgovoreno imperativno s uskličnikom.
ne, nije.
bilo je izjavno, s točkom.
s točkom koja je postala kap koja je prelila čašu moje odanosti i poslušnosti.
samo neću i ništa više, ništa manje.
neću s točkom.
s točkom koja se pretvorila u samoispunjavajući perpetuum mobile pupak iz kojeg će izrasti, u unutrašnjosti svoje naopakosti, pupčana vrpca koja će odhraniti neku samostalniju ideju odraslosti i matične neovisnosti.
moooooraaaaaš- distorzirano je kidala glasnice posljednje nemoći dok je propadala kroz bunar moje konačno prihvaćene spoznaje da matica mora umrijeti.
- e baš ne moram- zapjevao sam, opušten i lagan, himničko-zajebantskim tonom refren antologijskog, istoimenog hita dječjeg zbora `Genijalci`.
- više ne.
protrljao sam oči i progledao, samostalno nježno uvukavši u svoj sustav smirenim i dubokim udahom emocionalni zrak, osvijestivši kako nema više oko mene CO-a 2 krivnje.
protegnuo sam mišiće i kosti, osvijestivši kako mi intenzivna lakoća klizi kroz od egzistencijalnog umora oslobođene pregibe i predjele, uživajući u novoosviještenoj spoznaji snage koja se pojavila i u mojim rukama.
rukama spremnim da u zagrljaj prime novorođenče moje biti.
