"Istinski spomenik domovini." Iskustvena prezentacija.

Gle, to ti je poput tajne velike moći. Ako kreneš s krive strane, nikada nećeš dobiti priliku da pojmiš iskustveno svu puninu praznine i za ovaj umjetnički izričaj jednako ključnu prazninu punine. I zato na samom startu nema prostora za samovolju. Nije moguće doživjeti puninu mojeg umjetničkog djela "Istinski spomenik domovini" ako kreneš od, recimo, Koncertne dvorane Lisinski. Ne. Nikako ne. Mora biti na biciklističko-pješačkoj stazi koja počinje na križanju Savske i Vukovarske ulice i potom se uz policijsku postaju proteže Vukovarskom ulicom prema svom finalu kod Spomenika domovini.

OK, sada kada smo to riješili, možemo se posvetiti mojem životnom djelu.

Svaki već i elementarno upučen poznavatelj biciklističkih pravila reći će da je ovaj smjer kretanja u ovakvoj situaciji kršenje zakona. S obzirom da s te strane cesta ide u suprotnom smjeru, logično je i da je biciklistička staza osmišljena da prati smjer od Miramarske prema Savskoj. No kako to nigdje ni na koji način nije obilježeno, radi se o klasičnom početku na hrvatski način. Svatko je dužan tumačiti zakone prema svom interesu. Dakle, ako ideš iz smjera Savske, onda si ti u prednosti, a ako ideš obrnuto, vrijedi isto. Opet si ti u prednosti. Zaključno, ti si uvijek u prednosti. Identična su pravila i za pješake, jer, iako je logično da bijela traka odvaja biciklističku od pješačke zone, nigdje nije naznačeno s koje strane je biciklistička, a s koje pješačka staza pa i tu postoji obaveza samointerpretacije. To samoj instalaciji daje fluidnost i stalnu promjenjivost. Svaka osoba interpretira za sebe i tako stvara vrhunsku, interaktivnu umjetnost. Da tako kažem, svaka osoba postaje umjetnik po sebi.

Evo nas i na prvom cestovnom prelazu. Mala je to i ne pretjerano prometna cesta kojom auti povremeno skreću u policijsku postaju, no sasvim dovoljna da uznemiri biciklista. I dok je rizol na pješačkom dijelu spušten, na dijelu gdje ti vjeruješ da je biciklistička staza, rizol nije spušten.

Da.

Što ti nije jasno?

Zar nije logično? Nije?!

Paradoksalno kažeš?

Ok, može paradoks.

Iliti, logika paradoksa.

Nije ti jasno. To je presudno stanje da bi se nakon početnog zagrijavanja inicirao u ono što slijedi.

Mali je to trik, malena trzavica, zavrzlamica, provokacijica, podjebčić, budnica.

Ok. Riješili smo dilemu koja je do sada strana bila za pješake, a koja za konjanike. I ne samo to. Eto ti dvosmjerne, crvene, biciklističke staze preko ceste.

Štaš sada, ha?!

Ovome se sigurno nisi nadao, nijesi li?

Pazi ti kakav je to jebački potez kojim se razrješavaju sve dileme. Čini se da ipak nisi kršio zakon dok si vozio od Savske do tu po ovoj bijelom linijom odijeljenoj stazi od pješaka.

Sada znaš, vidiš, jasno ti je tko si i što si. Eto ti, biciklistu jedan, eto ti poštovanje i infrastruktura. Tko kaže da nema?!

Vidi kakav kreativni spektakl. Prvoklasni hommage suvremenoj umjetnosti.

Prepoznaješ li geometrijski sklad, osjećaš li mir dok se voziš ovakvim prvoklasnim umjetničkim isječkom?

Zbunjuje te malo kako ići? Skrenuti desno na drugu stranu? U ovoj verziji nema desno. Ne može desnije od tu gdje jesi. Jer, iako se voziš po lijevoj strani Vukovarske ulice, ovdje je lijevo drugo i još kvalitetnije i poboljšano desno. Jer na ovoj novoj inačici desnog su i policija i FER i Zg Holding i gradsko poglavarstvo.

Kužiš sada, kakva jebena simbolika, ha?!

Ako si već uspješno i savladao avangardnu enigmu kako voziti kroz prijašnji izazov skretanja ka starom desnom (kao što rekoh, ne treba nam staro kada imamo ovo novo, naše desno) vrlo će se brzo i ovo naše desno pokazati u svoj raskoši svoje nepredvidljivosti.

Naime, neće proći dugo i ove će dvije crvene trake netragom nestati.

I, što sada?!

Kojim putem krenuti?

Može li tko reći gdje je put ka?

Ne kloni duhom, this is Hrvatska, nema predaje.

I evo te na cesti parkinga po kojemu automobili voze iz suprotnog smjera.

Ništa ti nije jasno?

Ne znaš kako se treba ponašati?

Ako je tako, postigao sam efekt simulacije edukativnog programa.

Snađi se druže, preživi, imaj sreće.

Ponovno je na tebi da budeš kreativan.

Dosta je bilo mama koje ti sve serviraju na tacni.

Evo ti, sam si osmisli svoju stazu. Osamostali se, preuzmi odgovornost, odrasti.

Ako uspješno riješiš izazov, tj. ako preživiš bez da te neku brzo ulazeći auto u parking nije pokupio,

nagrada u obliku staze, i to dvosmjerne, čeka na tebe.

Opet si u legali.

Dva smjera, obilježena, doduše izblijedjelom žutom, no i dalje sasvim jasno prepoznatljivom.

Taman toliko da se eventualno potučeš ili zaletiš na nekog pješaka ako ga slučajno sretneš da hoda po tvojoj stazi.

Okej, priznajem, stvarno sam ovdje pretjerao, no morao sam napraviti neku preinaku jer su mi kritičari zamjerili da im se dogodila alergija zbog toliko duge izloženosti iluzije sigurnosti jer su skoro 300 metara mogli voziti po stazi bez ikakve promjene.

Čak im se, naglasili su ti prvi kritičari moga djela, znalo dogoditi da bez silaženja s bicikla prođu kroz semafor.

Zbog toga ova novonastala instalacija.

Da uspori i natjera konzumenta da stane, da siđe, da prizna da je nemoćan protiv viših sila vrtloga staze u kojemu se našao.

Prelaziš zebru, a desno od tebe povezano bicikl do bicikla.

Pogledaj samo te FER-ovce,

pogledaj samo kako je divan i organiziran biciklistički promet Zagrebom.

Sunce,

mnoštvo bicikala uredno zavezanih,

dvosmjerna biciklistička staza,

ma tko to more platit?!

Nije dugo trajalo?

Kako to misliš, nije dugo trajalo?!

Sve što je lijepo, kratko traje.

Vrijeme je da se naučiš malo altruizmu i dijeljenju ovo malo suženog pločnika s pješacima.

Dosta je bilo samovolje i umišljenog kompleksa veće vrijednosti.

Da, staza se naglo prekida ispred ulaza u zagradu FER-a.

Što ti tu nije jasno, sebičnjače? Pa i pješaci su ljudi, zar ne?!

Zar se nije odmah iza ulaza ponovno pojavila bijela crta, nezahvalniče?

Nije ti jasno što ona predstavlja, kažeš?

Prije ulaza u FER je bila dvosmjerna, žuta staza, a sada je jednosmjerna bijela?!

E vidiš, to ja ne volim kod vas Hrvata.

Nikad zadovoljni, ma koliko se čovjek trudio da zadovolji svim vašim hirovima.

Pa kaj onda ako nemaš pojma tko je tih 10 metara u prednosti. Zar je to ikada bio kriterij uspješnosti staze, njezina logičnost i predvidljivost. Ionako je ta bijela crta vodi na zebru koja te vodi do nove verzije staze.

Ajde više da i to sretnemo.

Obavezan smjer, ali suprotan.

Kršiš zakon, razbojniče jedan.

Da te sram može biti.

A drugima znaš srati kako su lopovi i mafijaši, a vidi sebe.

Sada ti se ne čini tako veliki problem kada se o tebi radi, o tvojoj guzici što se trucka po grbavom asflatu?!

A strelica jasno da jasnije ne može kaže da je ovo smjer za vozače koji dolaze suprotno od tebe.

I zato, da nisam čuo niti riječ protiv pješaka koji hodaju po biciklističkoj.

Zbog tebe hodaju.

Jer ih ljute, jer ih očajnima čine ovakvi poput tebe što krše zakon vozeći iz suprotnog smjera.

Ovaj njihov akt čin je društvene odgovornosti i protesta protiv divljanja na biciklističkim cestama.

Njihova je dužnost i oni to znaju da stanu na kraj biciklističkoj, nelegalnoj mafiji.

Da, dobro si čuo, đubre jedno.

Ako si nekako uspio izvući živi novčanik da te neki dušebrižnički policajac nije olakšao zbog kršenja zakona na tih 300-tinjak metara, za nagradu dolaziš do vrhunca moga umjetničkog djela.

Dobro pogledaj i divi si.

Da, divi se!

Iako strelica ispod tvojih nogu jasno pokazuje da se voziš krivim smjerom, samo nekoliko metara dalje, na novonacrtanoj, predivnoj crvenoj stazi naići ćeš na znak da ipak nije bio problem da se voziš ovim smjerom jer nacrtani bicikl na toj novoj stazi poziva i tebe da se priključiš spektakularnoj stazi na križanju Miramarske i Vukovarske.

Pogledaj taj spektakl ispred sebe, taj raskoš stila, puninu boje i sinergiju starog i novog.

Nigdje nećeš u gradu naići na ovako maestralno i teatralno raskošno nacrtanu stazu.

Svima je dozvoljeno da idu u svim smjerovima,

ma koliko se možda činilo da ova tanka, stara, blijeda crvena traka možda i nije najpogodnija za dvosmjerno bicikliranje preko nje.

Molim te, ne izmišljaj nego uživaj u ovome što ti je dano.

Prešao si Miramarsku i opet su tu europski standardi.

Poezija,

nepodnošljiva lakoća postojanja

i dvosmjerna staza koja ti se otvara pred očima u vidu dvosmjerne, isprekidanom crtom razdvojene, bijele staze.

Blizu si kraju

i jasno ti je da ulaziš u sigurnu zonu.

Čestitam, preživio si, a pobjednički špalir samo što nije. Nezaustavljivo juriš prema kraju.

Dobro sad, možda je ova tvoja desna strana staze u asfaltnom smislu vidjela i bolje dane, no ne nasjedaj na propagandu komunjara i antikrista koji samo seru.

Jel imaš stazu?

Imaš.

Jel dvosmjerna?

Jeste.

Jel edukativna, simulira neravnu stvarnost svugdje oko tebe?

edukativna je i simulira.

Čekaj, čekaj, odakle sada ova žuta crta i što ona sada ima značiti?

Ne brini tuđu brigu.

Stvarno bi trebao biti žešće intelektualno oštećen da dovedeš u pitanje legitimnost i dominantnost bijele signalizacije staze.

Ali ne,

ljudi uvijek vide dlaku u jajetu umjesto da uživaju u blagodatima koje su im dane.

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije.

Nikada!

Koooju pičk.... m....t....r....n.....u...?!?

Da.

Dobro si vidio.

Bijela dvosmjerna staza je postala crvena jednosmjerna (i to, naravno iz suprotnog smjera) oslanjajući se na onu nevažnu žutu traku.

Jebeno, ha.

Na ovo sam rješenje najponosniji i to je završna katarza mog rada.

Jebiga, ipak je ova umjetnička instalacija pod nazivom "Istinski spomenik domovini" nastala u Hrvatskoj i reflektira hrvatsku stvarnost.

Jel ti sada jasno zašto moraš istu stazu i konzumaciju mog djela završiti u protuzakonitom?

Koji bi smisao bio inače?!

Ti si kriv.

Zbog tebe nam je tako kako nam je.

Priznaj si.

Pokaj se za grijehe.

Jer,

naša priča ovdje završava, pred licem Octa domovine, sasvim uz rub Spomenika domovine u nastajanju.

Prolaziš slavodobitno kroz taj prije spomenuti špalir.

S desna gleda Franjo, s lijeva te podsjeća tko si i što si spomenik domovine. A ti voziš u ilegali, kršiš zakon i ideš krivim smjerom nezahvalniče.

Da te sram može biti.