Ide, nastupa, ne boji se seksa, AK Sljeme, jebe bez kompleksa. Državno prvenstvo na 100 km. Polojska

Da se razumijemo, turbo folk i ja nismo druga dva, no to ne znači da ne znam opće mjesto hrvatske pop ne(o)kulture u vidu stiha „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“ međunarodno priznatog turbo folk life coacha Zdravka Mamića.

E točno taj stih, točno bi to pomislio, da sam imao potrebu mišlju predočiti kako sam se osjećao u subotu dok smo kruzali tih 2,5 km na putu od starta/cilja prema okretu i natrag na Polojskoj ultri.

Ma kakav jebeni korona virus. NIKO→NIŠTA, as a turbo folk philosopher Mitar Mirić said.

A bit ću iskren. Kada sam prvi puta čuo da će državno prvenstvo na 100 kilometara biti organizirano u Slavonskom Brodu, unaprijed sam omalovažio tu utrku. Ismijao je. Prezreo.

Tko bi se normalan mogao motivirati za tako niskobuđetnu, seosku utrku?! Zamišljao sam neki izraubani asfalt u tragovima uz neko polje i budale kako trče gore-dolje lažući sami sebe da je ovo kao nešto bitno. Kao, neko jebeno državno prvenstvo. Trenirati cijelu zimsku bazu za tako nešto? Raditi preko 400 (smrtnička kategorija) ili preko 1000 km (Veca kategorija) mjesečno i tako nekoliko mjeseci zaredom (ok, Veca se ne računa jer ona ionako svaki mjesec radi preko 1000) da bi se trčalo u Slavonskom fuckin Brodu? Na stazi tik do kukuruzišta u koje babe sade krumpire, križaju se istovremeno s obje ruke, međusobno komentirajući nešto poput: „đe je ošo ovaj svijet da ovi tu trčidu. Možda bolije od ovog korina virusa nismo ni zaslužili.“

Čak ni kada sam saznao da će se Goran i Anita pripremati ciljano baš za tu utrku, nisam uspio prestati iz nehaja halucinirati dijaloge polojskih baba:

- Umjesto da se primu mot`ke, oni trču.- ljutito je zaškripila zubima i prozborila baba prva zabivši ruku duboko u salo da povuče za rep svoj bolno-vreli išijas.

- A vidi... ima i oviju... ženturača!!! I one trču, sram ij može bit- raspizdila se i baba druga.

- Eee, Anko moja... sve su ti to nerotkinje il` nedo bog većeg zla, rasta`ljenice.

- Uf ,te su božem` prosti najgorije. Svog čovjeka prestat služit. Uf stra`ote!!!

- Ne imade večijega grija.

- Jašta. Zbog njiju je bog i poslao taj... kak se ono zove... taj... karina virus.

- Božem prosti zla.

- Ma ko bi nji i tijo s tim malim guzicama.

- Sve kržljav`ca do kržljav`ce.

- Đe b te uopče i mogle rodit. Glavno da mi tu neke od njih trčidu bez marama na glavi, sram ij može bit.

- Uf, što bi ja to sve naćerala da kopa cio dan pa da viš što neb ojačale te žgoljave gusce, kad bi poslije, umorne i zadovoljne od posla, pojele slan`ne, veknu krua i crvenog luka.

Da. Tako nekako sam ja to sve zamišljao. S jedne strane 2 šokice u šoku, a s druge ultrašice u beskrajno repetitivnom trkačkom skoku.

Nikada ja ne bi mogao trčati 100 km u Slavonskom Brodu na stazi od 2,5 km. Koja je to repetitivna umobolnica.

A trebalo je proći 15-ak minuta prvoga kruga moje navijačko-kompromisne trke od 50 km da pomislim, samo da sam imao potrebu mišlju objasniti, „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.

Kako sam onda ja uopće, ovakav nadebljan, neutreniran i nemotiviran završio u Slavonskom Brodu na Polojskoj ultri na 50 km?

Nema mi bolje, a da nastavim šivati istim koncem ovaj tekst, od da se za potrebe odgovora na postavljeno pitanje još jednom poslužim još ponekim plodom iz filosofskog opusa prije spomenutog eM-eM-a. Što da tražim odgovor kada naslov njegovog drugog vazdazelenog hita poentira za tri poena s centra:

„nešto me u nemir tera“.

Kako se to dogodilo? Kako me prebacilo od dijalektičke šokadije do citiranja turbo-folškog ekstazijalizma u svrhu najdoslovnijeg naglaska kako sam se osjećao?

Kada je noć prije utrke niz moje grlo kliznuo prvi domaći orahovac Anitinog bivšeg svekija, nakon što sam prožvakao ukusnu, drugu lepinju Anitine bivše sveki, u stanu koji ima miris i toplinu doma, znao sam da sam na, za ovo izgubljeno i stresno razdoblje svog života, pravom mjestu.

Da sam u gradu koji sam davnih dana prvi puta posjetio s ciljem da prisustvujem u 100% veganskim svatovima za više od 100 uzvanika.

U gradu u kojemu sam proživio neka od najsnažnijih emocionalnih iskustava/životnih lekcija radeći u izbjegličkom kampu.

U gradu koji u nazivu nosi ime Slavonije. Ne baš tako davno, i moje Slavonije u kojoj sam odrastao.

Pokazat će se da mi se upravo ono po čemu sam najviše predrasudno srao, najviše svidjelo.

Sama staza me impresionirala. Kada sam prvi puta vidio video prošlogodišnje utrke, doživio sam sviđanje na prvi pogled. Nigdje kukuruzišta ni krumpirišta već jedna idiličina cesta uz drveće i rijeke, kao stvorena za ovakvu manifestaciju. Čak se i ona najmanja uzbrdića na svijetu pokazala odličnom da malo razbije mišićnu rutinu.

Odakle onda šokice u tekstu? Kada sam prvi puta čuo za Poloj, pogledao sam na karti i vidio da se nalazi negdje uz Savu. Prva asocijacija mi je bilo nešto nalik izbjegličkom kampu koji je bio na periferiji izvan grada pa smo danima gutali prašinu boraveći tamo. No Poloj je upravo suprotno. Predivna staza kao stvorena za reakreaciju, blizu grada, a opet dovoljno odvojena da nikome ne smetaš i da nitko ne smeta tebi.

Staza od 2,5 km? Zaista mi je trebalo tek nekoliko minuta da doživim uzbuđenje i užitak svijesti koliko je ovo jeben koncept jer se stalno srećeš s nekim iz kluba. S obzirom da nas je bilo dvadesetak iz Sljemena, teško da je moglo proći 500 metara klupske samoće na stazi, a niti mimoilaženje s ostalim trkačima nije prolazilo bez poneke podrške. Na taj smo način svi zajedno stvorili jednu autentično-domaćinsku party utrku na kojoj smo svi, ma koliko bili spori ili brzi, stvarali dobre vibracije i osjećaj zajedništva. Trkačkog zajedništva.

Boljeg poticaja za buduće topljenje viška kilograma (kao spomenik mojim bjegovima i pauzama od raznoraznih frustracija, strahova i pritisaka posljednjih mjeseci) i djelotvorniji lijek za stres frakturu moje trkačke motivacije, nisam mogao naći. Stalno si u krugu, stalno srećeš sve trkače, pratiš što se događa u borbi za prva mjesta, smješkaš se pojedincima iz kluba, svakim sljedećim ponavljanjem sretanja sve ih više voliš i posvajaš. A tu je bio i klupski tabor u vidu podignutog šatora s klupskim bojama, privatnim okrepama i neizostavnima Žanom i Sljemenkom.

Kako je samo dobar osjećaj bio proći svaki krug pokraj klupskog štaba. Osjećaj doma, osjećaj za mene ponovno probuđene pripadnosti. Kako smo osim stotke, neki od nas trčali i 50 km, odnosno štafete, 2x25km ili 4x25 km, tako se polagano punio štab navijačkom podrškom. A kada smo kod navijačke podrške, svakako treba spomenuti Željka Grgeca i Ivanu koji su potegnuli iz Zagreba da bi podržali ekipu trkača. Baš kao i iznenadna grupna, navijačka podrška Murgićevih, Dugićevih i Aleksa, također za ovu priliku pridošlih iz Zagreba da podrže svoje.

Jebiga, ipak je ovo bila očekivana, autentično sljemenaška fešta uz pojavu dva Meseca na

sljemenaškom nebu. Prvo i treće mjesto u muškoj te prvo i drugo mjesto u ženskoj konkurenciji na državnom prvenstvu još jednom podsjećaju da se vrlo vjerojatno radi o, kako to Janko voli i statistički potkrijepiti, o najuspješnijem ultraškom klubu na svijetu (ako u jednadžbu ubacimo nevjerojatno mali broj trkačica i trkača koji trče ultre, a postižu nevjerojatne, svjetske rezultate, nema nikakve sumnje).

Radanac ipak nije išao ispod 7 sati zbog raznoraznih mini pizdarija koje su ga kočile, od grčeva i prehladne vode na privatnoj okrepi, no srušio je državni rekord na 100 km, rekord koji je do njegovih impresivnih 7:14:20 držala Nikolina Šustić.

Zaista je bio gušt barem malo sudjelovati u ovoj njegovoj domaćinskoj proslavi trčanja. Jebeš Kipchogea i sav onaj ekstremno skupi šušur u bečkom parku, jer prošle smo subote svi zajedno imali čast i priliku gledati svog čovjeka kako nezaustavljivo juri prema novom državnom rekordu. Poloj je naš Prater.

Našičanin Damir Mesec iz AK Maksimira držao je dostojan otpor do neke točke u utrci, kada se počeo gasiti, da bi na kraju završio s više od pola sata zakašnjenja za Dejanom.

Predivni čovjek Josip Stipčević na svojoj je prvoj cestovnoj stotki zauzeo treće mjesto za 3 minute i 39 sekundi prekoračivši brojku od 8 sati.

Nimalo bezazleni Matija Zadravec stalno je bio tu iza njega, no Joža se nije dao.

Zanimljivo je da je sljemenašu Josipu Babiću 10 sati pobjeglo za 3 minute i 29 sekundi. I njemu je ovo bilo domaćinsko trčanje i povratak dugim stazama nakon ozbiljne ozljede.

No zato je Gordan Putanec s rezultatom od 10:10:17 pošteno popravio svoj rezultat s prve stotke i srušio državni rekord u kategoriji M55. Kada je Gordana na 70-om kilometru uhvatila ozbiljna kriza kod klupske okrepe, bio je to odličan pokazatelj kako svi dišemo jedni za druge i kako se nas nekoliko zajedničkim snagama i svim silama trudilo da mu nekako olakšamo muku (kad je već uživanje uz stazu uz njegove Kaltenberg pive odnijelo svaku neugodu iz naših života). Goran je kategorijski rekord i srušio i zaista svojom elegancijom trčanja zaslužio titulu Princa od Poloja.

Nažalost, jedini koji nije završio stotku bio je Marko Sekulić koji se ove zime ozbiljno spremao, no ozljeda na skliskom dijelu staze ga je koštala odustajanja. Iako se odlično držao do trenutka kada je odlučio odustati zbog boli.

U ženskoj konkurenciji tekma je bila neusporedivo napetija i zanimljivija. Od početka je krenulo žestoko. Dubravka Mesec, kao i muž, također iz AK Maksimira i Našica, od prvog je kruga dala do znanja koliko ozbiljno misli. Iskusna Marija Vrajić, bivša državna prvakinja i rekorderka u broju kilometara na utrci 24 h, odlučila ju je pratiti. Veca je trčala svoje držeći stabilan ritam u pozadini. Prvo je Dubravka bila dosta ispred, a Marija ju je lovila, pa ju je u jednom trenutku i ulovila, da bi potom neko vrijeme trčali zajedno, u jednom ozbiljnom psihološkom ratu. Ratu, koji je iz utrke izbacio Mariju, a Dubravku pošteno potrošio, što će rezultirati ozbiljnim usporavanjem u zadnjem dijelu utrke. Veca je nastavila svoju utrku što će u cilju rezultirati s preko 33 minute prednosti ispred Dubravke koja je prvi dio debelo vodila u odnosu na nju.

Odličan Vecin rezultat od 7:54:21, ukupno na utrci treće mjesto u utrci i najbrži, trenutni rezultat na svijetu za žene na stotki. Veca je još jednom pokazala zavidnu sposobnost držanja istog tempa manje, više od početka do kraja. Tamo negdje na 80-kilometru, ako se dobro sjećam, prolazeći kroz okrepu, dobacila je: Nije još vrijeme za euforiju, no mislim da je to to.

I bilo je. Nitko nije sumnjao da neće biti. Tamo negdje na 60-om km, trener od Dubravke, nakon što ju je Veca prešla, savjetovao ju je da drži razmak u odnosu na Vecu, jer, kako je rekao, mora i ona pasti. A jesi našao osobu na koju ćeš se kladiti da će pasti.

Kada je krv namirisala i Tonka, i ona je poput robocopa prebacila u višu brzinu u drugom dijelu i također napravila Dubravki razliku od impresivne 22 minute, ostvarivši tako i svoj PB na 100 km s rezultatom 8:06:09.

Najbolji pokazatelj kako je to izgledalo u Tonkinom slučaju dogodio se na ulasku u 76. kilometar, kada je Tomislav Pejić kao 4. član štafete (Janko, Ana, Maja i on), svjež i odmoran ušao na stazu. Kako im je prvotni plan bio (još prvotniji plan im je bio da se umjesto „Gelender“ zovu „Titova štafeta“ i ovim putem još jednom izražavam žaljenje da su odustali od tako seksi imena) da pokušaju njih četvero dobiti Vecu na 100 km (za što im je falilo oko 8 minuta), bilo im je utješno bitno da budu brži barem od Tonke. I čim je Pejić ušao, prešao je Tonku jer ipak je bilo jasno da će njegov tempo biti puno brži s obzirom da tek počinje. Po povratku na okrepu nakon 5 km Tonka stiže prije Tomislava. WTF?! Poslije je Tomislav ipak stigao prije u cilj, no što je Tonka radila tih 5 km, trčeći ispod 4:20, najbolje pokazuje kakvu ona ludu i impresivnu glavu ima.

Maja Bonačić je imala poteškoća s rukom. U jednom trenutku joj je počela oticati desna ruka, no to ju nije spriječilo da istrči svoju odličnu prvu stotku za 8:39:10 i zauzme 4. mjesto na državnom prvenstvu. Da je bilo još nekih 10-ak kilometara, vjerojatno bi i ona prešla ugašenu Dubravku Mesec, koja je na kraju sačuvala treće mjesto.

Budimo realni, Vecino prvo mjesto, Tonkino drugo i Majino četvrto, nisu iznenađenja. Sve tri su zvijeri i tu bi jedino iznenađenje bilo da je nešto njih tri uspjelo zaustaviti.

No zato me Anita impresionirala.

Kada mi je prije nekoliko tjedana na nasipu rekla da misli trčati tempom od oko 5:40, mislio sam da je luda. Ići na prvu cestovnu stotku tako samouvjereno mi je zvučalo potencijalno pogibeljno, no Anita je stalno ponavljala da se osjeća odlično jer je odradila odličnu zimsku bazu i spremna je za ovu stotku. Od početka do kraja i ona je poput Vece držala svoj tempo. Zaista me impresionirala staloženost kojom je trčala. Baš je bio gušt gledati je na stazi. Za mene je ova Polojska ultra najviše pripala upravo njoj, ako je u muškoj konkurenciji ovo bilo Dejanovo privatno igralište.

Rezultat na kraju 9:18:47 pokazuje da i jedna od nas smrtnika (jer Veca, Tonka, Maja, Dejan i Stipčević to nisu), ima šansu ostaviti trag. A nekako sam uvjeren da s ovakvom čvrstom i odlučnom glavom Anita ima itekako prostora za još pomaka.

I Danijela Horvat je otrčala odlično pokazavši da i ona itekako ima ultraški gen. Konačno da se i njoj malo otvorilo i naplatilo za sve one silne kilometre koje je napravila za Istru prošle godine, da bi onda na ključnoj utrci zapelo. Zato ovaj puta nije. Zato su ovaj puta uvjeti bili idealni za trčanje.

Zato je ovaj puta mogla pokazati da može. 10:20:32 je odličan rezultat, a ne sumnjam da se već sada u njezinoj glavi kuha plan za neku novu stotku i napad na 10 sati. Uz Anitu, zbog Danijele mi je najviše drago da je ovako odlično odradila svoju trku.

6 minuta iza Danijele stigla je Adrijana Šimić, kojoj je PB pobjegao za jednu jedinu minutu. Što reći o očaravajućem ljudskom biću Adrijani koja se cijelu utrku smiješkala i iskreno podržavala svakoga tko bi prošao kraj nje, kao da i ona sama ne trči istu tu stotku, kao da i sama nije umorna od toliko kilometara, kao da se krize ne odnose na nju. Pokušavam naći riječi, no ne želim u ovom slučaju završiti u patetici. Toliko pozitive i iskrene smirenosti, kojom zrači svakom svojom rečenicom, pogledom, smješkom. Kladim se da su svi oni impresivni rezultati klupskih i državnih luđakinja na svjetskim prvenstvima na 100 km ili 24 h, jednim velikim dijelom, na nekom svemirski širem planu, upravo Adrijanina zasluga, jer samo uz toliko staloženu i mirnu osobu u ekipi, možeš si na drugoj strani kontrasta momčadi za koju nastupaš priuštiti raznorazne pizdarije i divljanja, napade na nemoguće. Jer što je treće ekipno mjesto na svjetskom prvenstvu na 100 km nego nemoguća misija ako uzmeš u obzir da imaš 5 trkačica koje se u tom trenutku bave tom disciplinom?!

Adrijana unosi mir, uravnotežuje i uzemljuje te drži stvari na okupu i to me svaki puta iznova impresionira.

Za kraj je ostala Laura Jakovčić, dopisna članica AK Sljemena iz Rijeke, koja je za 11:15:55 završila svoju prvu stotku. Iskreno mi je žao da smo kolektivno otišli s mjesta klupskog susreta i tako je nismo dočekali u cilju. Moja životna never walk alone filozofija, godinama življena na raznoraznim cestama diljem Slavonije, pozivala me da ostanem, no kako je već bilo dosta hladno kada je pao mrak, a ekipa koja je završila stotku se ozbiljno smrzavala, otišli smo svi u njihovo ime. U svakom slučaju, bravo Laura i ovom prilikom barem malo pokušavam ispraviti nepravdu. Nikako nije mala stvar završiti stotku, a ovo je odličan početnički rezultat i zaslužuje podršku u cilju.

Što se utrke na 50 km tiče Nikola Gregurek je odlično trčao i pokazao se kao novo pojačanje u AK Sljemenu. Na kraju je zauzeo 3. mjesto s rezultatom 3:38:54.

Ivica Čajko je planirao trčati ispod 4 sata i to je rutinski i obavio. Ogroman trud koji je čovjek opet uložio u treniranje, pokazuje kako pršti od snage i kako su veliki rezultati ispred njega. Nadam se samo da će biti prilike, s obzirom na novonastale okolnosti.

Zajedničkim snagama njih su dvojica uzeli i ekipno prvo mjesto za AK Sljeme. Uz moj rezultat od 4:25:15,

i Elza se priklonila mojoj tezi o navijanju u pokretu i istrčala svoju prvu i, kako kaže, zadnju cestovnu 50-icu, ispod 5 sati.

Ivica Mihovec se puno mučio, no ipak i završio utrku.

Štafetno je Titova štafeta osvojila drugo mjesto s rezultatom 8:02:19.

Janko i Pejić su povukli, Ana napravila PB na halfu, a da to nije ni skužila dok nije završila, Maja otrčala dobro. Nije bilo dovoljno da dobiju Vecu ili da idu ispod 8 sati, no tako ti je to kada promijeniš ime ekipe.

Na štafeti 2x50km Mićo i Pongrac su doletjeli do prvog mjesta. Uz Radanca, i Mićino je trčanje na tih 25 km izgledalo kao da NBA igrač hakla s klincima iz srednje škole.

Ivan i Ana Murat dotrčali su treći.

Za kraj mi preostaje da najiskrenije pohvalim organizatora Ultraški klub Mazator zbog srčanosti s kojom su ovo organizirali i proveli.

Nevjerojatno podržavajući i uključeni volonteri, podrška uz stazu i osjećaj gostoprimstva koji me natjerao da se zaljubim i u stazu i u utrku i u grad.

Uz neizostavnu pomisao da ću se kad-tad vratiti na ovo mjesto, jer ovakav ambijent i staza idealni su za trčanje 100 km. Još samo da se i tada poklope ovako savršeni uvjeti za trčanje.

Iskreno, pojma nisam imao da bi mi Polojska ultra mogla biti točno ono što mi je trebalo da mi se vrati ljubav i strast prema trčanju. No prave se stvari u životu uvijek događaju tamo gdje im se najmanje nadaš. Pa makar i najprikladniji stih za ovu priliku bio u pesmi narodne muzike.

Jer,

ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.

Sve je ove subote, osim Marku, išlo kao po loju.

Ponovilo se.

PS. za potrebe ovog teksta nije ozlijeđena niti upotrebljena niti jedna stvarna šokica.