Domovino, na biciklu te vozim. Alternativno pismo domovinskoj spomeničnosti. razgovor sa samozatajni

Kako započeti priču o mojem današnjem sugovorniku? Kako napisati uvodnu riječ? O umjetniku kojemu ne znam niti ime. Čak mi je teško imenovati o kakvoj se to točno vrsti umjetnosti radi. Da ne mučim dalje i vas i sebe najbolje da nam sam umjetnik pojasni o čemu se radi.

Gledaj...

Pojma nemam što to tebi znači biti umjetnik pa se neću niti osjećati prozvanim u ovom tvojem uvodu u naš razgovor. Dovoljno je reći da mi je pun kurac svih tih raznoraznih pozera koji su zauzeli glavne uloge u tom tvom tzv. svijetu umjetnosti. Ja pojma nemam što je to i nemam apsolutno ništa s tim svijetom. Jebem ti ja umjetnost koja može biti okačena na zid nekog besramno bogatog bogataša koji od dosade, jer ima previše novaca da bi morao da radi, glumi da kuži suvremenu umjetnost pa si je za hobi izabrao kolekcionarstvo. Vidi, recimo, onog Banksyja... jel to neka socijalna kritika, reci ti meni? Pa jebomepas ak mogu shvatiti kako te njegove grafite netko može prodavati za sve te milijarde miliona hiljada novaca?! Koji je to kurac, reci ti meni?! Angažirana umjetnost?

Umjetnik si danas, ako hoće biti umjetnik, ne može više dozvoliti da završi na svečanom banketu obučen u odijelo s kravatom oko vrata. Odijelo je, sinko moj, luđačka košulja za umjetnika, a kravata omča.

Dobro, a kako bi onda po vama trebao izgledati umjetnik danas?

Obučen da bude šljaker. Obučen kao šljaker jer umjetnik je šljaker. Umjetnik stvara rukama, umjetnik se uvijek morao moći razumjeti s majstorom bilo koje vrste jer obojica žive od svojih ruku, žive u stvarnom, materijalnom svijetu dohvatljivom osjetilima.

Poserem ti se ja na ove danas samoprozvane lijenčine što stvaraju koncepte u rukavicama.

Kako se zvao onaj mamlaz što se posrao u posudu i nazvao to umjetnošću...

Mislim da je to bio...

Ma koga briga tko je to bio!

Mislim, gle, poseri se ti u tu svoju flašu, posudu, štagod, al`daj, bokte, napravi onda nešto s tim govnetom. Napiši s njim pjesmicu o domovini, nacrtaj s njim bogorodicu kako doji spasitelja kojeg će, kada odraste, retko viđati s devojkama, ili ispeci rakiju od tog govneta pa onda pozovi sve one moguće i nemoguće superbogate svite uvaženih uzvanika i lijepo im na otvorenju svoje izložbe ponudi tu tekuću umjetnost. Neka nazdrave za otvorenje, prije nego im objasniš o čemu se radilo.

Zanimljive ideje...

Ma kurac je moj zanimljiv. Vidiš kako ti samo lako popušiš sranje za umjetnost, jebem te blesava.

Umjetnik je čovjek iz puka, pošten čovjek u radnom kombinezonu, uvijek spreman delati, spreman živjeti od rada svojih ruku, a ne da se mora, prosim lepo, guziti nekoj bogataškoj šuši i moliti za novčanu milost.

Jebeš takvog umjetnika.

Gdje je tu nezavisnost?

Gdje je tu umjetnička sloboda?

Da se ne izgubimo u previše teoretiziranja, vratio bih se na konkretan povod našem današnjem razgovoru, a to je neslužbeno otvorenje vašeg umjetničkog rada.

Naslov prostorne intervencije koja ima interaktivan karakter glasi „Istinski spomenik domovini“. Uk čovjek, vizionar pomislio bi na paralelu s dobro poznatim Spomenikom domovini kojeg marljivi umjetnici-radnici svakodnevno izgrađuju ispred koncertne dvorane Lisinski. Zaista, i doslovno, radi se u slučaju mog rada o paraleli s nastajućim spomenikom najsvetijem svetom. Iako na prvu prividno dio šire izložbe među pučanima znane i kao biciklistička staza grada Zagreba, Istinski spomenik domovini“ poseban je izvedbeni, umjetnički izričaj koja predstavlja moje životno djelo.

O čemu se točno radi?

Radi se o intervenciji na potezu ulice grada Vukovara od Savske ulice do Koncertne dvorane Lisinski, tj. do ničije zemlje između budućeg Spomenika domovini i postojećeg spomenika Franje Tuđmana u natprirodnoj veličini. Tehnika rada je farbanje bijelom, žutom i crvenom farbom po većinski pješačkoj stazi, svetom hrvatskom asfaltu, koja kreće kod zgrade MUP-a na križanju Savske i Vukovarske, zatim prolazi kraj FER-a, ZG Holdinga i završava špalirom gore spomenutog Spomenika domovini i Franja Tuđmana kod Lisinskog.

Dakle, ništa od nabrojanih zgrada nije slučajno. Svaka ima svoju težinu simbolike, kao i činjenica da se radi o ulici koja nosi naslov grada Vukovara.

„Istinski spomenik domovini“ jedan je iskonski eklektičan bosanski lonac ukiseljenih ideja.

Oštro oko promatrača osjetilno će u ovoj mojoj svojevrsnoj avangardnoj umjetničkoj instalaciji svojim osjetilnim ticalima lako prepoznati primjese zen buddhizma, egzistencijalne filozofije, nezrelog, adolescenskog postpunk bunta, tvrdog ličkog kamena, antologijsku začinsku inspiraciju u obliku žličice vegete, te muzičku inspiraciju u vječnoj, ljubavnoj retorici parnog valjka, jer kada je o domovini riječ ljubavi ne smije nedostajati.

Očigledan je i na prvu prepoznatljiv koncept linearnog life coachinga, transgeneracijsko maloumlje, psihoidna opereta za domoljuba i domoljupkinju, situacioni „ovdje i sada“/„snađi se druže“ trening, inicijalni, inicijacijski poligon genetske malverzacije balkanskim nasiljeđem, iskreni spomenik suvjerskoj, nesocijalističkoj i nefederativnoj, republici Hrvatskoj, uz posebne navijačke, simpatije u fusnoti prema državljanima rvacke.

Za razliku od preseravajućeg spomenika Domovini za milijardu milijona hiljada hrvatskih kuna nezavisne države Hrvatske, moj je „Istinski spomenik domovini“ interaktivan i svakodnevan. U duhu kapitalizma, konzumirljiv je, taktilno iskusljiv.

U svijetu u kojemu te dva klika dijele od pornografije naše svagdašnje na dlanu, moj je spomenik posljednja oaza osjetilno, emocionalnog iskustva koja nužno ne završava orgazmom, iako može, nije isključeno. Jer, nemoguće je proći tu dionicu tzv. biciklističke staze od Savske do Lisinskog, a da ne proživiš barem 69/91-nina emocionalne palete raspoloživih emocija.

A fora je da, kao i život u Hrvatskoj, nikada ne znaš što će te dočekati. Nikada ne možeš na početku staze, tamo negdje na križanju Savske i Vukovarske, sa sigurnošću reći da ćeš živ stići do Lisinskog. Nitko si ne može priuštiti takav luksuz izvjesnosti i kao takav, moj interaktivni spomenik vrhunski je primjer praktične, svakodnevne, edukativne umjetnosti.

Zanimljiv mi je položaj vašeg rada i taj završni finale koji se događa upravo pred očima velikog Franje Tuđmana.

Stvar je u tome da moj „Istinski spomenik domovini“ nikada neće biti dovršen. Njegova je narav u duhu poskočice „dok je srca bit će i Hvata“. To znači da, dok je domovine, bit će i prostora za intervenciju, za neku novu crtu, neki novi vizionarski, novoj situaciji primjeren paradoks. A to da moj spomenik završava upravo u špaliru koji čine Spomenik domovini i sam Franjo Tuđman, nikako nije slučajno.

No i tu postoji jedna jako važna činjenica. Naime, ključ moga rada krije se u jednom na prvu neprimjetnom detalju.

O čemu se radi?

Ako se dobro zagledate u Franju Veličanstvenog vidjet ćete da je njegov pogled usmjeren u suprotnoj strani od moga rada. I tu je ključ „Istinskog spomenika domovini“. Moj je spomenik posvećen svima onima koje je Otac obnevidio i zaboravio, koje nije htio vidjeti svojim očima.

„Istinski spomenik domovini“ tako postaje svakodnevna bol, pasija i frustraciono samobičevanje. Kriv sam što sam živ, nesvjesno proglašava svaki biciklist koji odluči proći tom stazom. Kriv sam jer me Tata nije htio, jer nisam dovoljno dobar, jer se pravi da me ne poznaje, ne želi me priznati.

A svi znamo kakve posljedice na život osobe ima svijest da nas tata nije volio.

Kako onda komentirate nastajući Spomenik domovini? Očito je da vaš rad aludira i na njega.

Moj ga rad nadopunjava, daje mu živost, mogućnost proživljavanja agonije bivanja hrvatskim državljaninom. Nimalo nije slučajno da su mnogi internetski komentatori ovaj nastajući skupocjeni spomenik proglasili najskupljom stanicom na svijetu jer izgleda kao svojevrsna nadstrešnica. Između ostalog i o tome se radi. U slučaju kiše, ova skupocjena manifestacija domoljubnog preseransa postaje vrlo praktični zaklon od kiše mojem biciklističkom konzumentu „Istinskog spomenika domovini“. Može li bolje? Na taj se način, kada iz nezavisnog hrvatskog neba zaplače hrvatska kiša, dva spomenika sljubljuju i konačno dobivaju svoje puno značanje.

I tu Franjo, ma koliko skretao pogled od toga, ne može ništa.

Time završava moja potreba da nastavim pričati o svom životnom djelu. Tako i ovaj interview i službeno proglašavam zatvorenim, a vama ostaje da i praktično provjerite o čemu se radi vožnjom bicikla po mojoj umjetničkoj spomeničkoj baštini hrvatskog svakodnevlja. Faljenisusimar`ja.