„LJUDI SLOBODU ŽARKO NE ŽELE*“

Prema mojem dosadašnjem životnom iskustvu trebat će miminimalno strpljivih i polaganih 20 godina da popustim pritisak nesvjesnog refleksa vjerovanja riječima.

„U početku bijaše Riječ

i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.

Sve postade po njoj

I bez nje ne postade ništa.“

A tako je lako. Nepodnošljivo lako. Ne moraš ništa raditi. Samo se pustiš svojim nagonima. Tuđim riječima. Svetim riječima. Lijepim riječima. Euforičnim riječima. Propovijedima. Istinitim riječima. Velikim riječima. Malim riječima. Riječima koje želiš čuti.

Tko sluša i vjeruje, doći će mu Bog u život.

Bog Riječi.

Bog Knjige.

Treba samo čitati, slijediti i vjerovati. Biti odan, u potpunosti predan onome što piše.

I ne, nije ovo samo pitanje religije. Mentalne sekte i sustavi, kao i njihovi veliki i mali gurui i bogovi, svuda su oko nas. Svoje ispravne, životne filozofije i istine podjednako nameću i crkve i korporacije i škole, kao i životni i fitness treneri, new age mlatimudanti, iznutricionisti, farmakročarobnjaci, bio&bio mesije, radonačelnici i politričari, pshihoterapeuti i nindže svih boja i zemalja, egomilenijaci i beskičmeđaci.

Zato smo mi tu. Da slijedimo. Da slušamo. Da vjerujemo. Da se sebe odreknemo u ime višeg cilja. U ime drugog. U ime druge. Koja zna. Koji zna. Koji tako strastveno tumači istinu za nas. Koja nježno i dostojanstveno voli moju izgubljenost dok me preodgaja.

Mi, djeca s kolodvora bee (12).

Uvijek vjerno stado, spremno služiti i slušati, i biti dobar drug.

Jer, znaš kako ide...

Samo reci Riječ i ozdravit će duša moja.

Da. Spremni smo Gospodaru! Gospodarice moja!

Godine sustavnog odlikovanja za poslušnost učinile su svoje i utetovirale nam skrivene egotripične i javne bezvrijednosne titule koje više niti jedno dubinsko čišćenje ne može skinuti s površine mozga.

Godine ovisničke pop i rok poezije...

Pohvali me, nagradi me, ocijeni me. Daj mi dokaz da vrijedim.

Potvrdi me. Voli me. Odaj mi počast. Klanjaj mi se. Tepaj mi. Oduševi se sa mnom.

Slijedi me.

Riječ.

Samo Riječ.

Centar.

Želim biti tvoj Centar.

Smisao tvog života.

Jedini.

Jedina.

Onaj bez kojega ne možeš.

Ona o kojoj ovisiš.

Ja sam Bog tvoj i nemaj drugih bogova osim mene.

Ja sam Boginja tvoja i nemaj drugih boginja osim mene.

Dok nas smrt ne rastavi.

Dok nas smrt ne rastavi.

Vjeruj mi.

Samo mi moraš vjerovati.

Prepusti se.

Pusti.

Baci se na leđa. U prazno. I vjeruj. Vjeruj da ću biti tu. Za tebe. Da ću te uhvatiti. Da ću te spasiti. Od same/samog sebe. Od svoje ranjive vjere. U mene. Spasitelja tvoga. Spasiteljicu tvoju.

Ja sam Ta/j.

Ja sam Riječ.

Moja riječ.

I zato pričam.

Puno pričam.

Jer bez pričanja riječi...

Moraš mi vjerovati.

Jer kako,

Kako ću inače povjerovati da vrijedim?

Ako nisi jedna od,

ako nisi jedan od...

članova moga stada.

Prema mojem dosadašnjem životnom iskustvu trebat će miminimalno strpljivih i polaganih 420 godina da popustim pritisak nesvjesnog refleksa vjerovanja riječima.

* iz interviewa o stanju u Češkoj s poljskom redateljicom Agneszkom Holland, objavljenom u članku "Zemlja bez ljevice", autirce Sofije Kordić, na portalu www.lupiga.com, objavljenom 1.12.2019.