Bitangeli naše društvene savjesti. ŠTRAJK!
„Treba ih sve rastjerati iz škole, bitange jedne! Oni neće raditi za 6 500 tisuća kuna? Treba im sada smanjiti na 5500 kn!“
39,6 metara visine i 700 tona težine.
Svi smo mi Andrej Plenković.
Svi smo mi učiteljice u štrajku.
I samo o nama svima, o našoj nesvjesnoj, kolektivnoj svijesti, ovisi hoće li ova priča imati svoj happy andrej ili happy end.
Happy end ili, možda, sretan početak?
Da, početak.
Svi smo mi oni koji smatraju da je obrazovanje ključ koji otvara vrata zdravijeg, uređenijeg i socijalno osjetljivijeg društva.
Svi smo mi oni koji smatraju da su vrata s razlogom zaključana i da nije na nama da otvaramo nešto što je od više sile zaključano (pa makar viša sila bili premijer i njegovi kapitalisti iz sjene).
„Treba ih sve rastjerati iz škole, bitange jedne! Oni neće raditi za 6 500 tisuća kuna? Treba im sada smanjiti na 5500 kn!“
Svi smo mi oni koji su prepisali Šegrta Hlapića, knjigu koju nam je učiteljica dala za jednu od prvih lektira.
Svi smo mi pročitali Šegrta Hlapića i potom nezaustavljivo nastavili s čitanjem svih tih impresivnih u mašti stvorenih svjetova i dragocjenih informacija koje su nam knjige ponudile.
Da, početak.
Svi smo mi oni koji na dan izbora izlaze i, na ovaj ili onaj način, zaokružuju svoje.
Svi smo mi oni koji ne izlaze na izbore jer tamo godinama nema nitko njihov.
Ova je štrajk pokušaj oplodnje da bi se jednog dana dogodilo rođenje muzike nade iz duha ove bespomoćne, svakodnevne tragedije koju nazivamo državom.
„Treba ih sve rastjerati iz škole, bitange jedne! Oni neće raditi za 6 500 tisuća kuna? Treba im sada smanjiti na 5500 kn?“
Pomislio sam na kip 39, 6 metara visokog i 700 tona teškog Isusa iznad Rio De Janeiroa kada sam pokušavao slikovito prikazati važnost koju je u mojem životu imala moja učiteljica Katica Knežević. Te njene rašine ruke na 709 metara nadmorske visine moje najiskrenije svete planine iznad grada moga ranjenog bića, pomogle su mi da preživim, da ne izgubim nadu u sebe, i onda kada mi se činilo u potpunosti besmisleno i kada sam do posljednjeg atoma boli proživljavao svoje „jeftin, nikom potreban“ stanje.
Nije ona bila tamo kada sam ostao sam, u mraku svoje osobe. Nije mogla biti. No bila je dovoljno prisutna na početku da izdržim pritisak mraka.
Da zadržim barem nadu da možda postoji neka budućnost s više života i slobode za mene.
Ta nekadašnja nadrealna i teško zamisliva bolja budućnost slomljenog i uplašenog klinca od 17, moja je sadašnjost.
Želim vjerovati da i ovaj društveni mrak ima u sebi iskru koja ima potencijal da zapali vatru koja će nas sve zagrijati i odlediti od hladnoće frustracije i nemoći.
Ovaj štrajk ta je iskra.
Ovaj štrajk svjetlo je koje svi zajedno nosimo kroz mračni tunel.
Ovaj štrajk sadašnjost je satkana od najčišćih materijala neusporedivo ispunjenije i zdravije budućnosti.
Budućnosti, u kojoj će, nakon što su tamo neke davne 2019. godine zajedničkim snagama i strašću vratile svoje dostojanstvo, strpljivim i dugotrajnim radom tražiti način kako da se trokut dijete-učiteljica-roditelj zagleda u samog sebe i zajedničkim snagama stvori školu iz koje neće izlaziti slijepi robovi sustava, već empatični pojedinci, spremni da umjesto bezrezervnog gutanja sadržaja koji im serviraju narcistični moćnici, temeljito prožvaču svaku tuđu ideju i potom je, po potrebi, ispljunu ili asimiliraju u svoju jedinstvenost i cjelovitost.
One.
Žene, Majke, Učiteljice.
One.
mi.