KAJ HMELJEŠ?!

KAJ HMELJEŠ?!

- Može još pola litre Hotch Potch- rukom je pokazao konobaru na praznu čašu, pogledavši prema njemu da potvrdi narudžbu. Nezainteresirano je klimnuo glavom, tek nekolikosekundno bacivši pogled na konobara.

„Utočište za zaljubljenike u pivo i pivsku kulturu“, pisalo je u opisu Hop In Craft Beer bara, dovoljno da se obojica zaljube na prvu. Kada ti se isti otvori na svega nekoliko minuta od mjesta stanovanja, svi uvjeti da upravo Hop In postane nova baza njihovog ritualnog nalaženja jednom tjedno za dobra stara vremena, bili su ispunjeni.

Na prvu su se unutra osjećali doma, no postojala je bojazan da će ovakav specijalizirani bar na pomalo dislociranoj lokaciji teško preživjeti. Iako blizu autobusnog trga, Dubravkin trg počeli su posjećivati isključivo istinski pivski putnici namjernici, poštovatelji pravih pivskih vrijednosti, umorni od industrijske, pivske rutine.

Tri godine kasnije, i dalje su svaki svoj tjedni susret započinjali zahvalnošću imaginarnom bogu pive da se Hop In nije zatvorio i da i dalje imaju svoje mjesto.

- Stari... kaj ne valja?- pitao ga je gotovo pa suosjećajno, koliko uopće jedan balkanski muškarac smije iskoristiti svoje vokalne sposobnosti da oslovi drugog balkanskog muškarca s dozom emocionalnog interesa.

- Kaj?!- iskarikirao je svoj odgovor i dotakao se granice tonaliteta nakon koje moraš opasno posumnjati da ti je cjeloživotni friend možda gej.

- O čemu ti to?!- vratio se u sigurnu zonu grublje oktave, naglo promijenivši energetsku predstavu.

- Slušaj... stvarno mi se sviđa ova piva- mirno je odgovorio, praveći se da nije prepoznao njegovo izmotavanje i nesigurnost: Kako se ono zove?!

- Little Gnomes` Hats- odgovorio mu je, potiho se nadajući da bi ova priča s njega kao subjekta možda mogla skrenuti na pivu koju su pili (uostalom tko ima tu moć ako ne dobra craft piva koju su obojica jako strastveno voljeli).

- Juicy pale ale, jel?- nastavio je.

- Da, da, i meni je baš sjela- složio se brzopotezno.

No na njegovu žalost, priča o pivi bila je samo mali intermezzo i svojevrsna odskočna daska povratka na glavnu temu, a to je bio on: Kaj ti hoću reći... koliko se ono nas dvojica dugo poznajemo?

- Pun kurac- uzvratio je s mikro smiješkom.

- Pun kurac, točno toliko- nasmijao se i on na kratko: I baš zbog tih pun kurac godina koliko se poznajemo, pun mi je kurac da opet moram popiti s tobom 5 ili 6 pivi svaki puta da bi ti počeo pričati kaj te muči.

Spustio je glavu, osjećajući se prozvano i nemoćno poput prvašića kojega učiteljica ukorava jer je zakasnio na prvi sat jer se putem do škole, prepustivši se bujnoj mašti, zaigrao i zaboravio na sat.

- A stvarno mi se sviđa ova piva, stari- omekšao je ton da smanji intenzitet prozivke i sasvim nježno dodao: I zato bih jako volio uživati u kvaliteti, prije nego ubijem okusne pupoljke kvantitetom.

Šutjeli su neko vrijeme. Na njemu je bio red da progovori, no riječi nisu dolazile. Spuštene glave, rukama vrteći praznu čašu, zagledan u prokletstvo egzistencijalne praznine dna iste.

- Ne znam kaj da ti kažem, stari moj- jedva je promrmljao: Preglupo je i beznačajno.

- A svejedno te jebački muči- nadovezao se, dajući mu do znanja da ga prati.

- Da...-tiho je rekao, zagledan kroz prozor u zelenilo koje je na Dubravkinom trgu okruživalo dječji parkić.

Konobar je taman donio dvije nove pive, naglo se odmaknuvši kada je osjetio otežanu atmosferu za stolom.

- Stvar je... da me... u ovoj stvari... nikako ne možeš... razumjeti.

- Opet mali, ha?

Umjesto odgovora potvrdno je klimnuo.

- A kako ja nemam djece, nema smisla da mi išta pričaš, jel?!- cinično mu je nabio na nos.

- Daj me nemoj sada i ti jebati- i on je uzvratio s ljutnjom u tonu: Evo, ispričat ću ti, pederčino jedna naporna.

Nasmiješio se i otpio gutljaj pive, pomislivši kako samo pravi balkanci mogu razumijeti ovu mušku, psovačku vrstu ljubavne transakcije.

- Ukratko, žena mi se sinoć raspizdila na maloga. Naprosto je eksplodirala.

- Da? I?!- radoznalo se nadovezao nestrpljivo iščekujući nastavak.

- Nema i. To je to- poput kanadera iznad šume ispustio je svoj vodeni pokušaj da ugasi vatru priče.

- Ne seri i pričaj dalje- niti na sekundu nije pomislio da popuši tako jeftin pokušaj izvlačenja.

- Ne znam kaj da ti kažem- bio je to trenutak u kojemu se konačno pojavila emocija u njegovom glasu: Nije to bilo prvi puta, sasvim sigurno neće biti niti zadnji. Gle, ne zamjeram joj, i ja sam se puno puta našao u sličnim situacijama. Jebiga, nitko te ne uči kako biti roditelj, a troškovi i poslovna očekivanja samo rastu.

- Ali?- umjesto njega je tim malim veznikom sagradio most za daljnji, iskreniji dio priče.

- Ali sam se ovaj puta osjećao drugačije. I nije sada čak niti bitno kaj je mali napravio... stvarno nije bitno...

Da mu olakša, prvi je pristupio ispijanju pive, da napravi malu emocionalnu pauzu.

Prihvatio je neverbalni poziv i nakon kratkog gutljaja nastavio.

- Osjećao sam se kao da na predsjedničkim izborima glasam za Kolindu jer joj je u drugom krugu alternativa Škoro. Da... poput navijača dinama u koji se opet vratio jedan od braće Mamić...

- Kako to misliš- potpitao je nježno i radoznalo.

- Gle... morao sam.

- Ne kužim... kaj si morao?

- Složiti se s njom- jedva je iščupao te riječi iz najdubljih dubina bluesa svoga kapitulirajućeg glasa.

- A ustvari se nisi slagao?

- Ne, ne, ne, ne i opet ne- živnuo je vokalno: Svaka stanica moga bića urlala je `ne`.

- A ti si rekao da.

- Morao sam.

- Zakaj?!?!?

- Zato kaj je to ono kaj roditelji rade... u trenucima sranja pristupaju djetetu iz iste perspektive.

- Ali zakaj?!?!?- zaurlao je glasom frustriranog očajnika, da je i konobar okrenuo glavu prema njima.

- Vidiš... zato ti nisam htio reći.

- Jer si znao da te neću moći razumjeti jer nemam djecu.

Nije ništa odgovorio, no bilo je jasno što misli.

Sada je on popio nekoliko brzih gutljaja pive spremajući se na kontranapad. Po pulsirajućoj vratnoj žili bilo je jasno koliko je uznemiren. Po načinu na koji je do kraja ispijao tekućinu iz čaše, nije bilo sumnje da uzima zelet.

No kontranapad se nije dogodio. Umjesto očekivanog tsunamija, iz njegovih je usta nakon prigušenog podriga izašlo samo tiho: Žao mi je, stari.

Zbunila ga je njegova reakcija. Nije to očekivao. Nikako. No bilo mu je drago čuti da je odustao od svađe, od napada, od uvjeravanja. Brzopotezno je i on, da utiša snažnu, obrambenu emocionalnu reakciju koja je rasla u njemu, uzeo čašu i popio ostatak do kraja.

- Hoćemo još jedno- pitao je to tonom dječaka koji u vrtiću nakon jednosatne šutnje izazvane svađom najboljem prijatelju nudi ruku pomirenja.

Nasmiješio se i mahnuo konobaru koji je, osjećajući da je potrebno, došao unutar 5 sekundi do njihova stola.

Nijednom se od njih dvojice te večeri nije pila treća piva, no morali su. To je ono što prijatelji rade kada se porječkaju; prešutno su se složila obojica.

Nekih pola sata kasnije, prijateljski su se razišli na Dubravkinom trgu, potvrdivši novi susret na istom mjestu za otprilike tjedan dana, uz dobru vjeru da će i za tjedan dana moći piti Hotch Potch.

No dok je nekoliko minuta kasnije sam hodao prema doma, nije mu mira davalo ono njegovo glasno i prodorno „zakaj“, kao reakcija na priču o nužnom stajanju na istu stranu sa ženom po pitanju odnosa prema djetetu.

Sjetio se svoje samouvjerene replike. `To je ono kaj roditelji rade`.

Da.

Samo...

- Zakaj je to ono kaj roditelji rade- izgovorio je naglas, pogledavši dok je to izgovarao u vidno zbunjeni, muško-ženski par azijata, prolazeći kraj tramvajske stanice ispred autobusnog kolodvora u kasni zagrebački sat.