zen buddhizam moga djeda (balkanska verzija za početnika)

Koja je sličnost između zen buddhizma i gestalt psihoterapije?

Kao što je gestalt psihoterapija nastala kao strastvena i osjetilno-osjećajna reakcija na racionalističko inzistiranje psihoanalize, tako je i zen buddhizam praktična protuteža intelektualistički orijentiranom buddhizmu. U oba slučaja radi se o usmjeravanju na iskustvo.

Sama bi se riječ zen mogla prevesti kao usredotočenje ili meditacija.

Prva asocijacija na riječ meditacija za većinu zapadnjaka sjedenje je u lotosovom položaju uz praćenje daha ili izgovaranje neke zadane mantre. Često sam čuo kako si ljudi meditacijom otupljuju osjetila i distanciraju se od svijeta. Smiruje ih meditacija svojom hipnotičnošću. Blažena mantričnost, blijedo lice i ljuljanje kroz život.

Ne sviđa mi se ta ideja isključenosti. Puno mi je draža ideja da je meditacija uključivanje tj. stišavanje uma kako bismo mogli osjetiti život uživo kroz naša osjetila i osjećaje, ma koliko nam se ponekad zastrašujuće snažnima činili.

Peter Lauster, njemački psiholog i psihoterapeut u svojoj knjizi „Ljubav, psihologija jednog fenomena“ ovako opisuje svoje iskustvo meditacije:

„Sjedim u čamcu i puštam da me valovi ljuljaju. Čamac je na riječnoj obali pričvršćen za drveni stupac. Topao je ljetni dan, poslijepodne, oko 5 sati. Mirno je, ponekad čujem glasanje riječnih ptica. Vilini konjici lete duž obale poput malih helikoptera, nestaju u trski i ponovno se pojavljuju. Ne mislim ni na što, sva su osjetila otvorena, osjećam lagano ljuljuškanje broda i toplinu sunčevih zraka na svojoj koži. Blagi vjetar donosi miris sijena. Mirišem sjeno ne misleći na sijeno, udišem miris i osjetila su ta koja ga opažaju, ne razum.

Razum je miran, ni o čemu ne razmišljam, rasplinjavam se sasvim u trenutku koji se sastoji od različitih osjetilnih opažanja u isto vrijeme. Svaki trenutak prelazi u sljedeći koji sa sobom donosi noa opažanja. Budući da ne razmišljam, već sam jednostavno otvoren osjetilima osjećam veliki mir i spokoj iako ptice proizvode zvukove, valovi pokreću moj čamac, voda pljuska, a vilini konjići prolijeću.

Ne mislim na vrijeme koje protječe, kroz glavu mi ne prolaze problemi, razum se odmara, osjetila su otvorena. Predao sam se trenutku i u mene može prodrijeti ono što se u tom trenutku oko mene događa. Veliki se mir i opuštenost širi mojom dušom bez mog aktivnog sudjelovanja. Primam u sebe trenutak i prirodu. Osjećam ispunjenost, mir i zadovoljstvo, jer opažam, bez vrednovanja. Predan sam trenutku i u potpunosti se rastapam u sadašnjosti. Ne postoji jučer i sutra, već samo sada. Nisam nimalo pospan ili hipnotiziran, već upravo suprotno: sasvim budan. Postoji stanje meditacije i istovremeno ljubavi.“

Uz poziv na usredotočenje, sviđa mi se i zen buddhistička ideja koaena jer i um treba svoju zabavu, a koaen je ključ koji uz jako puno strpljivosti i pokušavanja, otvara vrata iza prvoloptaškog, racionalnog zaključivanja i spoznaje.

Evo kako je Don Dianda objasnio koaen:

„The koan serves as a surgical tool used to cut

into and then break through the mind of the practitioner...

Koans aren`t just puzzles that your mind figures out

suddenly and proclaims, `Aha! the answer is three!`

They wait for you to opet enough to allow

the space necessary for them to enter

into your depths- the inner regions beyond knowing.“

Za sada sam se u svojem životu susreo s pet zen koaena, naravno, u svojoj balkanskoj verziji. Svaki od njih zaslužuje svoj tom, ako ne i cijeli serijal tomova, no ovdje ću ih samo izlistati, u nadi da ću jednog dana imati mentalne i emocionalne snage da se ozbiljnije pozabavim svakim od njih.

Kronološki redoslijed nastanka nije mi ovdje bitan pa na prvo mjesto stavljam Ivana Hečimovića, dragog mi prijatelja iz srednje škole, koji je u trenucima nesvjesne svijesti izgovorio neke za mene ključne paradoksalno-mudroslovne rečenice.

Zanimljivo je da se u oba slučaja radilo o satu povijesti kod profesora Kuruca.

U prvom mitskom slučaju Stipe Marunica sjedio je u prvoj klupi do prozora, odmah isred također pomalo zen buddhističkog frajera profesora Kuruca. Hečim je sjedio dvije klupe iza njega. Stipe se u nekom, za cijeli razred iznenađujuće tihom trenutku, u kojemu smo šutjeli i mi i profesor, okreće prema Hečimu i doziva ga nadimkom Guzo, za Hečima poprilično uvredljivom, no u razredu često korištenom.

Hečim podiže glavu i nekom gotovo pa umjetničkom dimenzijom sirovosti odgovara grubo:

- Guzo ti tata.

Znam da ovo zvuči poput nekog dječjeg pripetavanja, no usuđujem se barem, na tragu razvoja pokušaja razumijevanja zen koncepata, pomisliti da ovaj dragulj sirovosti i dubinski nesvjesne psihologije zaslužuje puno više. Osjetili smo svi u razredu, koji smo bili svjedoci, da je bilo nečeg antologijski genijalnog u toj Hečimovoj rečenici. I sam profesor Kuruc skoro je pao sa stolice od smijeha i genijalnosti trenutka.

Postala je ta rečenica naš razredni koaen, iako pojma nismo tada imali što je to koaen.

Druga scena na satu povijesti, u kojoj se rađa Hečimov drugi zen koaen, događa se u gotovo istoj kulisi. U ovoj su priči likovi spomenuti Ivan Hečimović i profesor Kuruc.

Hečim je, istinski dobrodušan kakav je, donio na sat povijesti vrećinu kokica kako bi istima počastio razred. Bez nekog posebnog povoda, donio je kokice i dao ih drugima na konzumaciju. U nekom trenutku Kuruc ga, zahvaljujući simpatiji koju je kao učitelj sa zen potencijalom imao prema Hečimu, zajebava rečenicom: šta je Hečime, sve si sam pojeo?

Ivan Hečimović, iskren i neiskvaren, i dalje umjetnički sirov u izričaju, ponovno odgovara brzopotezno:

- Profesore, svi su pojeli neg ja!

Treći i četvrti koaen pripadaju još jednom za mene pomalo mitskom, balkansko-ličkom zen učitelju, jugoslavenu po vjeroispovijesti, Starom Mili.

Da ne ulazim u kompleksnost osobe Starog Mile, što će dosta osiromašiti razumijevanje iskustva, preuzimam rizik i prelazim na sam nastanak koaena. Upravo je fascinantno koliko su u identičnim okolnostima nastala oba.

Stari je Mile bio genije dosade. Mađarskom, filmskom redatelju Beli Tarru trebalo je 7 sati da svojim genijalnim i zastrašujućim filmom Sotonski tango zabode oko svoje kamere u srce dosade i, onima koji prežive, podari dubinsko iskustvo postojanja. Starom Mili je bilo dovoljno 40-ak minuta školskog sata. Svakako da je utjecao i obavezan dio njegove liturgije u kojoj je bilo kakva pomisao na otvaranje prozora u učionici bila krajnje zabranjena. Stari je Mile bio profesor geografije i kako sam jednom davnom analizom njegova lika i djela osvijestio, titula `profesor starog kova` vjerojatno je po njemu nastala.

Predavanja su mu bila toliko suhoparna i dosadna da bi u kombinaciji s kroničnim nedostatkom zraka imala pomalo magijsko djelovanje na prisutne. Kladim se da niti jedna djevojka koja je prošla 4 godine njegovog geografijskog podučavanja, ukoliko je kasnije rađala, nije imala problema s razumijevanjem tehnike plitkog, trudničkog disanja.

U tom kontekstu, niti danas nisam siguran jesu li situacije s nastankom njegova dva zen koaena naša kolektivna, razredna halucinacija ili istinski događaj.

Koaen prvi. Klasična kulisa:

Stari Mile predaje o nekoj azijskoj, komunističkoj zemlji gospodarske podatke prema popisu stanovništva iz 1991. godine, a razred, poput jata riba izbačenih na kopno, svojim očajničkim, plitkim uzdasima pokušava preživjeti dosadu i manjak za život potrebnih kemijskih elemenata.

I odjednom, usred rečenice, prekine Stari Mile monotoniju predavanja i započne osobnim tonom:

- Bili mi tako na radnoj akciji, kad dođe meni moj učenik i kaže mi:

„Druže, opet nema graha!“

Paf. Eksplozija nevjerice i čuđenja, dizanje glava iz smrtne osude na smrt i kolektivno uskrsnuće razreda. Jesmo li mi upravo?! Je li on to...

S obzirom da je Stari Mile nakon izgovorene the rečenice automatski, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio s rečenicom s kojom je prije performansa stao, svi smo bili jako, jako zbunjeni i nesigurni da smo doživjeli ono što smo doživjeli.

Tim smo se koaenom, stavivši ga u naziv trash nogometne ekipe na orahovačkom malonogometnom turniru, bavili kolektivno pokušavajući kroničnom , nogometnom sprdnjom na svoj račun dokučiti dubinu i genijalnu paradoksalnost izjave. Možda smo i uspjeli, možda i nismo, no to mi je toliko važna životna priča da sam se do sada već naučio pomiriti s činjenicom da je nikada neću uspjeti zapisati, ma koliko puta do sada pokušao.

Drugi Milin, a za ovaj tekst četvrti koaen, nastaje u gotovo identičnim okolnostima pa ću za tu priliku kopirati gornji tekst:

Stari Mile predaje o nekoj azijskoj, komunističkoj zemlji gospodarske podatke prema popisu stanovništva iz 1991. godine, a razred, poput jata riba izbačenih na kopno, svojim očajničkim, plitkim uzdasima pokušava preživjeti dosadu i manjak za život potrebnih kemijskih elemenata.

I odjednom, usred rečenice, prekine Stari Mile monotoniju predavanja i započne osobnim tonom:

- Bili mi tako na radnoj akciji, kad dođe meni moj učenik i kaže mi:

Druže, žene najviše mrze nos!

I opet ista priča, kao da se ništa nije dogodilo, vraćanje nezavršenoj rečenici prije prodora neke paralelne stvarnosti, s jednakom zbunjenošću i nevjericom svih u razredu.

Peti koaen djelo je još jednog ličanina, moga djeda. Jedna rečenica kojoj se obično u ovo doba godine, u vrijeme berbe grožđa, vraćam.

- Doći ćeš ti u moju školu- govorio mi je i urnebesno mi išao na živce tom svojom za 20-ak godina mlađeg mene seljačkom i nepismenom rečenicom. Vraćanje fizičkom radu, obradi zemlje, kopanje kao način života? Hvala, ne hvala, bio sam poprilično siguran. Draže su mi tada bile knjige i mudrosne tradicije od kojih sam toliko toga imao za naučiti o životu. Kako je to jednom prilikom rekao jedan poznanik: toliko je na svijetu prosvijetljenih knjiga da bi gubio vrijeme na one neprosvijetljene.

A kako onda da posvećujem pažnju onima što su jedva pročitali i jednu knjigu u životu?

Djed je umro prije desetak godina, a ja tek danas uspijevam, kroz iskustvo višegodišnjeg prakticiranja bivanja u tijelu kroz trčanje, počinjati osjećati ljepotu poruke njegove rečenice.

I poriv da sam barem jedan dan bio učenik njegove škole.

Zato je tu njegova rečenica, kao i preostale četiri da, kako je to moćno opisao Don Dianda:

„They wait for you to opet enough to allow

the space necessary for them to enter

into your depths- the inner regions beyond knowing.“