cigla u zidu.

Znaš onaj osjećaj kada usred mrzle, zimske noći zapneš usred ničega i nema dijela tijela koji ti se nije smrznuo. I onda se upišaš u gaće i pustiš da ti topla tekućina na tih nekoliko trenutaka ugrije noge. „Aaaaaaaaaaaaaah“, promrmljaš kroz zaleđenu bradu i doživiš užitak koji bi ti u tom trenutku mogao priuštiti samo topli krevet ili eventualno auto koji bi ti stao i povezao te.

No jedino što trebaš, više nemaš.

Taj nježni, vodeni tobogančić dok se slijeva niz nogavice. O znamo da pišati u gaće škodi, no tako je divno, tako je toplo, tako lijepo i utješno.

Pa makar na tih nekoliko sekundi.

Tako nekako si ja na planu slike vizualiziram svoj svakodnevni život.

Znam, valjda sam do sada već zaslužio da budem titularno dovoljno veliki (kako ono ide, tete u vrtiću, što stalno ponavljate novopridošloj djeci: „ti si veliki, ti ne plačeš kada te mama ostavlja u vrtiću; ti si velika, ti ne piškiš u pelenu“) da razumijem da je u tako hladnoj noći pišanje u gaće luksuz koji si ne smijem priuštiti jer će svega nekoliko trenutaka nakon početnog toplotnog užitka krenuti posljedice koje će mi napraviti jebačku štetu, kada se mokraća razlije i smoči mi odjeću, ali...

kada je tako ugodno tih nekoliko trenutaka.

Nema većeg užitka, nema doslovnijeg načina da samom sebi udjeliš podršku. Nema tog samozadavajućeg zagrljaja koji može producirati toliku razinu unutrašnje topline.

Da se razumijemo, puno sam puta zapeo u hladnoj i mračnoj noći, no nikada se nisam doslovno popišao. Zato to činim svakodnevno na razini slike.

Jebiga, neuroza nas je uzela. Neuroza je naš jedini način kako preživljavamo u svijetu u kojemu pokušavamo živjeti.

*

- I, djeco? Što je pjesnik htio reći ovom pjesmom?

Tišina u razredu.

- Halo?!?!?! Ima li koga?!

I dalje tišina i kronična upala vratnih kralježaka pod maksimalnim naprezanjem cijelog razreda da glavu što je više moguće potisnu prema klupi.

- Ponavljajte za mnom... smisao ovog djela je...

*

Ponekad mi dođu na terapiju ljudi s rečenicom: „ništa mi više nema smisla.“

- Genijalno. Ima nade za tebe- poželim im odgovoriti brzinom kojom Clint Eastwood izvlači pištolje u spagetti westernima, no brže, bolje spustim izlazni zid svoje usne šupljine da te riječi ne napuste sigurnost mračne komore moga uma. Nema smisla da na takav fast forward način otjeram ljude već na početku.

Tu i tamo poneka alogična provokacija može proći da razdrma, iziritira, isprovocira nečiju zavisno-složenu mentalnu rečenicu, no sve u skladu s mogućnostima osobe nasuprot. Sve u skladu s pravim trenutkom. S Kayros masnim čuperkom koij se poput crvene marame tu i tamo pojavi pred mojim horoskopskim rječnikom govoreći bičjim očima.

Znam da ovo zvuči poput igranja boga, no predobro ne poznajem samoga sebe da bi mi u bilo kojoj aliteraciji pala na pamet bilo kakva aluzija na preglumljivanje bilo koje iz palete likova božanske osobe.

O čemu se radi? Koja je poanta moje reakcije?

Poanta je da nema poante. Ne treba nam.

Više.

*

Nećak mi je prošli ponedjeljak krenuo u prvi razred osnovne škole. Nakon nekoliko dana pitao je roditelje iskreno pitanje: „Jel ću ja sada morati svaki dan ići u školu?“

Ne, Jona. Samo 12 godina do kraja srednje, pa onda, ako si zadovoljio očekivanja, još minimalno 4 do 5 visokog obrazovanja.

*

Izvolite sjesti, draga djeco. Ako ste tu iz kvarta, postoji velika šansa da sjedite na istoj stolici i za istim stolom na kojemu su i vaši roditelji slomili svoju dječju razigranost i izgubili svaku nadu. Ista ta, jednako tvrda stolica koja će vas, svojoj neudobnosti zahvaljujući, održati budnima kako bismo vas prema kurikulumu obrazovali. Ako slučajno i pomislite da smijete spavati kada vam se spava, tu je i jednako tvrda pedagogija kojom smo polomili otpore i vaših roditelja, koja će vas naučiti da je vrijeme vjerovanja u zadovoljavanje svojih potreba davno, prošlo vrijeme.

Čestitam draga djeco. Postali ste „mi“.

Od sada pa nadalje meni ćete vjerovati više nego sebi. Jel jasno, draga djeco? Tko ne shvati ovu jednostavnu maksimu, bit će kažnjavan na raznorazne načine sve dok ne prihvati. Jasno, draga dječice?

Ok. Ponovite za mnom... smisao ovog djela je...

*

Kako ono ide stara pedagoška istina? Kada djeca nešto nauče, uspješno savladaju ili postignu, roditelji i učitelji su za to zaslužni, no kada u nečemu ne uspiju, sama djeca su kriva.

*

Paolo Sorrentino:

„Veoma sam dugo radio na seriji Mladi papa. Ideja mi se odavno motala po glavi i stalno izbijala na površinu, da bi je zatim odmah potisnula autocenzura, u uvjerenju- pogrešnom- da bi u zemlji kakva je Italija, neke teme, pristupi li im se otvoreno, mogle biti tabu. No na svoje veliko iznenađenje, kad sam skupio hrabrost da ta razmišljanja podijelim s producentima, naišao sam na spremnost i požrtvovnost da se projekt realizira. A otpori koji bi se, pretpostavljao sam, mogli pojaviti, izostali su ili su bili vrlo mlaki. A malo-pomalo kako je rad napredovao, uočavao sam da taj projekt zahvaća mnogo tema. Oblik serije olakšao je grananja radnje i uključivanje više likova, ali mi je, naravno, otežao mogućnost da dosegnem sintezu, krajnji smisao.

To svojstvo, koje je za mnoge nedostatak, ja smatram prednošću.

Protivnici u tome prepoznaju mentalni nered, ali moje je mišljenje da određena količina nereda posjeduje dimenziju ljepote i istine.

Pod uvjetom da se iza nereda krije pripovjedni i strukturni red, koji se odnosi na „tehnički“ dio mog posla.

Tko prepozna taj red, taj će znati cijeniti i iskusit će neke osjećaje ili pronaći snagu i nadahnuće da postavi sebi neka pitanja.

Tko se izgubi, taj neće znati cijeniti i otpisat će sve skupa kao dosadno, autistično, ružno.

Dakle, zbog upravo iznesenih razloga, ovaj predgovor ne može sadržavati nikakvo razjašnjenje značenja djela ili krajnji smisao njegova postojanja.

Jer njega nema, a kad ga i ima, meni je to nevažno.

Kao što sam već nataknuo, osjećam nesavladiv otpor prema dosezanju ukupnog i konačnog značenja. Glasovite „poruke“ koje neki traže. Poruke od koje bi Billy Wilder dobio ospice i za koju je govorio: ako tražite poruku, idite na poštu.

Ništa mi ne može izbiti iz glave da je neobuzdana potraga za porukom sadržanom u filmu ili knjizi ili televizijskoj seriji nasljeđe odgoja utemeljenog na religiji. Da se iza toga krije ideja parabole sa završnom porukom. Filma kao poučne basne. Simbola kao tajne koju treba dokučiti s pomoću inteligencije i kulture. No ja sam oduvijek smatrao da nema potrebe za porukom, ali ima za ponovljenim i kreativnim uređivanjem života takvog kakav jest, pazeći pritom na kontekst i dosljednost.“