Iskreno autanje

Ima dana u životu kada te teške, životne okolnosti otrijezne i umjesto mekanog kušina tvoje najslađe samozavaravajuće laži pod od stresa ukočeni vrat grubo ti gurnu beskompromisnu stinu.

Prihvatiš tada da, ma koliko se godinama zavaravao i samom sebi gradio počasni oltar u pijesku, za neke uloge jednostavno nisi rođen. Čak štoviše, igrajući se nekih uloga, postaješ opasan za druge i za sebe.

Kako priča počinje?

Inka je mogla imati dvije do tri godine kada je jedan mudrac pučanin, tzv. slučajni promatrač, pokušao svojom oštrom, no časnom intervencijom ukazati na štetu koju radimo svom tada jedinom djetetu. No jebiga, bili smo klinci, tko može nekome tko s 23 postane roditelj, zamjeriti da ne zna. Situacija je bila naoko benigna, no za svakog stručnjaka s barem 30-godišnjim iskustvom proučavanja (tko zna, možda je i ovaj, gospon slučajni prolaznik, neznani junak i iskreni borac za prava slabijih i nemoćnih, i sam jedan od tih s 30 godišnjim iskustvom iskustvenog pročuavanja i podučavanja o tako važnoj životnoj ulozi kao što je roditeljstvo?), bilo je jasno o koliko se ozbiljnom prijestupu radi s dalekosežnim posljedicama. Dakle, kao što rekoh, situacija je naoko bila benigna, no sva se naša pedagogija sljevala u tu točku, u tih nekoliko sekundi interpersonalne transakcije između jedne majke i njezine kćeri, te reakcije vanjskog trećeg.

Igralište na Kvatriću, jedan od onih ugodnih dana s temperaturom upravo idealnom za biti vani. Jedna od onih zagrebačkih večeri koja je lagano klizila prema svome kraju, sljevajući svoje posljednje piksele boje iza ruba deskop fotografije neba ovog dana.

Stojka je, neiskusna i mlada, nedovoljno vješta i intuitivna da prepozna i pročita istinski trenutak kada dijete želi ići doma, isforsirala odlazak doma s igrališta. Inka to nije dobro primila i počela je plakati, jasno negodujući nepravdu koja joj se nanosi zato jer je fizički slabija, jer se ne može izboriti za svoja prava, potrebe i želje.

Njezin plač bio je očiti poziv u pomoć koji je ozbiljno shvatio jedino upravo gore spomenuti gospon slučajni promatrač, kao jedini hrabri pojedinac koji je spreman izaći iz mase i preuzeti na sebe odgovornost osude od nevješte zlostavljačice, mlade majke.

- Zašto ste je napravili, kada je toliko mučite- prokomentirao je iskreno i odlučno.

Čovjek je prepoznao i adresirao ono što se nitko od svih onih preostalih roditelja na igralištu nije usudio imenovati, praveći se da se to njih ne tiče. Slično situaciji kada muž tuče svoju ženu, a susedi se ne bi hteli mešati, pa skreću poglede i zatvaraju prozore da ne čuju vrisak i poziv u pomoć nemoćne žene.

No ovaj čovjek nije bio jedan od tih. Nazvao je stvari pravim imenom.

Sasvim je bilo jasno da je Inka u toj poziciji bila potpuno bespomoćna. Premala da ima svoj mobitelj kojim bi nazvala Plavi telefon i ekipi s druge strane linije podijelila teror koji je proživjela i traumu kroz koju prolazi. Nažalost, niti hrabri junak prolaznik nije odreagirao do kraja pa da nazove hitnu, interventnu liniju najbližeg socijalnog centra da mobilni tim što prije dođe do igrališta i prije nego zlostavljačica sa žrtvom nestane u sigurnosti svoje zgrade, pravovremeno reagira i spasi dijete od doživotnih posljedica ovog javnog ponižavanja i mučenja.

- Zajebali smo, Stojka- kratko sam prokomentirao, shvativši zahvaljujući dobrom čovjeku koliko smo nesvjesno i temeljito promašili u svojim roditeljskim postavkama.

I đaba meni sve te psihoterapije i hinjeni pokušaju da intenzivnim radom na sebi barem malo spasim dijete od svojih demona. Bilo je jasno da je prekasno i da je šteta nepovratno učinjena.

No, ma koliko bio svjestan da smo očigledno i činjenično krivi, iskreno, jedino o čemu sam razmišljao bile su sve one silne kamere oko Kvatrića. Nije bilo sumnje da nas institucije, s obzirom na to koliko se puta ponovila ona za Inku traumatična situacija suznog odlaska s igrališta, već odavno imaju u evidenciji, snimljene na tim silnim kamerama.

No, s obzirom da su institucije samo gledale preko javnih kamera i nisu obavile svoj posao, uspjeli smo se nekako izvući, shvativši da bi najbolje bilo da što je više moguće prorijedimo izlazak na igralište s njom. Shvatili smo koliko traumatično mora biti i za slučajne prolaznike s visokim moralnim manirama gledati to mučenje. Inku je to, danas to jasno vidim, jednim dijelom i zahvaljujući svojem psihoterapijskom školovanju, obilježilo za cijeli život. Manjak samopouzdanja i samosvijesti mučit će je dok je živa zbog tih nemilih seansi plakanja. Nikada neće biti do kraja socijalizirana u svijet oko nas, uvijek će se osjećati kao strankinja u bilo kojem društvu jer nikada nije imala čistu plahtu roditeljske podrške u svojem djetinjstvu.

Godinama sam jednom tjedno odlazio na ispovijedi u nadi da će mi, ako već ne može čovjek, barem dragi Bog oprostiti. No ma koliko iznova i iznova ponavljao na koljenima svoj grijeh, svaki svećenik s druge strane spojen wirelessom s Bogom, znao je prepoznati božju poruku. Obišao sam skoro sve crkve grada Zagreba u nadi da će se pojaviti jedan suosjećajan, jedan dovoljno širokogrudan koji će konačno reći da mi oprašta, no niti jedan, ma koliko svi papagajski ponavljali riječi oprosta, u svojem tonu to nisu mislili. Točno sam mogao osjetiti da im je to bilo previše i da su prije bili spremni posumnjati u instituciju sakramenta ispovijedi, nego li samo tako olako podijeliti iskreni oprost. A pazi, neki od njih su bili toliko suosjećajni da su bez većih problema opraštali svojoj braći koji su i seksualno općili s djecom, no za ovo jednostavno nisu imali kapaciteta.

Prošlo je od tada 10-ak godina.

Stojka me uvjeravala da ćemo drugi puta pametnije i da je jedini način da speremo tu ljagu svoje roditeljske nekompetentnosti izazvane onim nesvjesnim, javnim traumatiziranjem djeteta, da pokušamo ponovno s drugim djetetom.

Nisam joj vjerovao, bio sam skršen, no ako misliš da će to pomoći, ako je to jedini način da spasim svoju dušu i vječnost ne provedem u 13. krugu paklu rezerviranom za babymolesterse, hajde.

Kada je Ladin porod završio nakon točno 48 minuta u rađaoni, naspram Inkinih 18 sati, ponadao sam se da nam se dragi i svevišnji Bog ipak smilovao i oprostio.

No vrlo brzo pokazalo se da je Božja poruka ipak bila zapakirana u Ladin temperament koji cijenjeni stručnjak Jesper Juul stavlja u kategoriju djece buldoždera razbijača.

Ok, poklopio sam uši, i spusio glavu na prsa, na rubu suza. Shvaćam poruku, trojedni Oče, Sine i Duše Sveti. Zaslužili smo i s punom krivnjom preuzimamo kaznu.

Shvatio sam da ne može biti lako i da se ova ljaga neće samo tako oprati. Kada jednom zajebeš dijete, to je tetovaža koju ti nitko više ne može skinuti s bicepsa duše. No, naivčina i zanesenjak kakav već jesam, zadržao sam nadu.

Ako se budemo dovoljno trudili, promatrali, osluškivali i pazili... možda, ipak, tko zna...

Trebalo je proći točno dvije godine i četiri mjeseca od Ladinog rođenja da se sve sruši u jednoj jedinoj rečenici gospođe slučajne prolaznice, neznane junakinje i iskrene borkinje za prava slabijih i nemoćnih (možda i same jedne od onih s 30-godišnjim iskustvom iskustvenog proučavanja i podučavanja o tako važnoj životnoj ulozi kao što je roditeljstvo? Iako, iskreno, ne bih joj dao više od 40 godina). Vodio sam Ladu u vrtić. Treći tjedan u životu rano ujutro Lada se ponovno i neminovno morala suočiti s činjenicom da napušta obiteljski dom i odlazi u instituciju profesionalkama da pokušaju spasiti što se još spasiti može i ovu malu autentičnu divljakušu pokušaju spasiti pravovremenim, socijalnim mjerama (kako je Lada ipak krenula 6 mjeseci prije Inke u vrtić, ponadali smo se da će tete, ma koliko znao da niti jedna nije članica odreda časnih Sestara služavki samog svemirskog utjelovljenja ljubavi Njegovog Visočanstva Brace (pitao sam, kažu da nisu), možda ipak uspjeti spasiti ovo napaćeno i zanemareno čedo).

Vodim ja tako Ladu u vrtić, krajnje ranjiv i osjetljiv, uvijek barem jednim skupom neurona svjestan svoje zlostavljačke roditeljske naravi, pazeći da me netko ne skuži, ne prepozna, ne shvati moju laž. Jer, Lada plače da je čuje cijeli kvart. I taman kada sam prešao 2/3 puta, u nadi da ću se uspjeti i danas izvući, niotkuda kraj auta iskoči ta rečenica spomenute žene:

- Svako jutro plakanje.

Došlo mi je da iste sekunde stanem, u dvokoraku skočim do te žene i ostavim joj Ladu u nadi da će je ona uspjeti spasiti od mene samog. Htio sam zamoliti tu dobru ženu koja je svakodnevno trpjela ovo mučenje i nije više mogla šutjeti, da spasi ovo dijete, da me prijavi, da je sama odvede u vrtić i u dogovoru s tetama prijavi svim nadležnim institucijama da ovako više ne može.

Jer, bilo je jasno da je ovo toliko visok stupanj zanemarivanja jer je dijete toliko dugo i sustavno obrađivano da je u svojim plakanjima na putu do vrtića ozbiljno oboljelo od Stockolmskog sindroma, zazivajući titulu svojih dvoje uzurpatora i nasilnika.

Ostavio sam dijete u vrtiću i odjurio doma na rubu sloma. Da odem barem do obližnje Poliklinike za zaštitu djece i mladih? Da se prijavim? Ili do policije? Gdje je šalter za zlostavljače nemoćnih? Treba li i zato uzeti papirić s brojem i čekati?

Shvatio sam da sam kukavica. Jedino što mi preostaje je da napišem ovaj tekst i tako se javno odam u nadi da će institucije ipak ovaj puta obaviti posao i spasiti i to nevino dijete i mene samog od mene roditelja.