Winnie the Puh.
Toga jutra u hodnike staračkog doma na Iblerovom trgu u Zagrebu uvukla se zagušljiva tišina. Noćas su se, pročulo se među stanarima, oslobodila dva kreveta.
Jedan je bio s Antinog kata, 74 godine star, 5 godina mlađi od njega.
Bio je ponedjeljak i padala je troma i gusta kiša iz gusto sivih oblaka, nasukanih na vrh ove njihove cijenjene čekaonice za smrt. Teško je bilo upasti bez veze ili posebnog pedigrea i zato Ante nije dvojio da do sada, a bilo je 8 i 5 minuta, računovodstvo već vodi svoje jutarnje razgovore s članovima obitelji prve i druge osobe s vrha liste čekanja. I točno si je mogao zamisliti radostan ton tajnice dok se obraća od zahtjeva svojih veterana umornim članovima obitelji kako je konačno došlo vrijeme i za njih.
Uzdah olakašanja s druge strane linije pomiješan s osjećajem krivnje, no ovako se jednostavno više ne može, a što se mora...
I neće tajnica dati puno prostora za premišljanje. Prebacit će u četvrtu brzinu svojim iznenada krajnje poslovno ozbiljnim tonom: „gledajte, minute su u pitanju, jer, ako nećete vi, imamo stotine zainteresiranih na listi čekanja“.
Njezin je posao bio da što prije popuni ona dva kreveta na kojima su ukućani doma posljednji puta udahnuli prije nego ispuste svoj zadnji izdah.
Nova plahta, nove jastučnice i običaj spremačica da na dan smrti pojačaju dozu omekšivača (kao da tim činom negim suludim kemijskim vodoo obredom mogu izvući iz madraca tvrdokorne mrlje smrti). Jebiga, show must go on, pokretna traka prema spalionici nikada ne prestaje raditi; samo je pitanje tko je sljedeći na redu.
Ante je nominalno u domu pripadao kasti poznatih. A bilo ih je dosta u domu. Ipak je ovo centar grada, i kao takav logično mjesto za sve te nekadašnje face koje su, jelte, ipak bili netko i nešto u ovom gradu. Iako im je po biografiji pripadao, prezirao je tu malograđansku perverziju.
Zar stvarno, pitao se Ante nebrojeno puta, nakon svih tih godina niti malo nisu razgradili i prerasli tu jeftinu, egotripičnu projekciju?
Draži su mu bili , iako u domu na Iblerovom trgu prilično rijetki, oni tzv. mali, obični naturščici blijedog svakodnevlja o kojima su govorili njegovi dokumentarci.
U njegovim godinama teško je podnosio prenemaganje i glumu. Prestar je bio za ta jeftina sranja. Ovi mali, bez imena i društvenog značaja lakše su prihvaćali svoju smrt.
Njima je smrt pripadala i cijelo su se svoje postojanje, kroz razočaranja koja im je život servirao, malo po malo učili umirati.
Da, stvarno je mogao za njih reći da su naučili prihvatiti svoju smrt i da su zbog toga bili neusporedivo smireniji i prisutniji. Nije više bilo grča i borbe. Male su stvari bile dovoljne.
Samo... je li on prihvatio svoju smrt?
Štrecnuo se Ante, cijenjeni redatelj, scenarist i utemeljitelj studija režije na Kazališnoj akademiji, shvativši da ovo pitanje nije nimalo bezazleno i da se ovog mračnog i kišnog ponedjeljka neće moći izvući brzopoteznim, oštrim humorom, kako je to imao običaj činiti kada je trebalo utješiti nekoga od najdražih mu sustanara.
S koliko su se samo prolaznosti i smrti morali suočiti likovi u njegovim filmovima.
Za nekoliko mjeseci će 2007. godina što znači i njegov 80. Rođendan.
o-s-a-m-d-e-s-e-t.
os-am-de-se-t.
Osam-deset.
o-sam-deset.
Kako god naglasio, prenaglasio, pokušao izigrati, omalovažiti, barem prepoloviti teret, ovaj se puta nije mogao izvući.
U polumraku sobe, stisnut u kutu ispod deke, tih mu je 80 zazvučalo tako nepošteno i bespoštedno previše.
Postajalo je sve jasnije, ako ne u umu, a onda sasvim sigurno u želucu. Nije prihvatio.
Ne, nije prihvatio.
Samo se pravio, lagao si je, samom je sebi lagao (baš kao i oni bitni koje je toliko prezirao).
Ni ovaj dom, ni svoje godine, ni već ozbiljno onemoćalo tijelo.
Lagao je samog sebe, filmski profesionalno se lagao. Odabirao je najuvjerljivije moguće kutove koji skrivaju ono što je trebalo sakriti, montažom izabirao samo ono i onoliko koliko je trebalo da zadrži narativ. Da sačuva laž.
Pa ipak je on u duši filmski eksperimentator i tragalac.
Da, tragalac.
Samo, što je to za čime je tragao?
S 80 godina nije više imao luksuz nego da ponudi odgovor ili prizna poraz.
Spustio je umornu glavu i još jednom, poput djeteta koje vara na testu iz matematike, brzopotezno uz pomoć prstiju na rukama, još jednom izračunao svoje godine.
Ništa se nije promijenilo. Matematika je bila neumoljiva.
Vrijeme je, stvarno je vrijeme da podvuče crtu.
Samo...
Kako se to radi?
Kako se podvlači crta?!
Ali, ali...
Um je pokušao još jednom jeftinim trikom... sjeti se, Breza je tvoj film pa barem na njega možeš biti ponosan i da je samo on, bilo bi dovoljno za prolaznu ocjenu života, a ti si toliko toga...
Bla, bla, bla.
80 godina je previše da nasjedne na tako jeftin trik. Nije više imao luksuz života u prošlosti ili u budućnosti.
Došlo je vrijeme za sada.
Za tu.
Za ovdje.
Dopustivši si taj luksuz da se otvori za ovaj trenutak, ideja o kameri kojom će bilježiti upravo to live suočavanje sa smrću i prolaznošću pojavila se kao najlogičniji nastavak.
Da, to je ono što je falilo.
Završni čin.
Bez umjetne rasvjete, visoke rezolucije, idealnih uvjeta, inzistiranja i komuniciranja s gledateljem kroz kut snimanja...
Bez laži i manipulacije, bez moranja i tuđih očekivanja, visokih umjetničkih standada i pokušaja da se drugima svidi.
Ovaj puta, za kraj, snimat će za sebe.
Licem u lice sa svojom prolaznosti.
Vrijeme je, pravo je vrijeme da konačno stane ispred kamere, da skine svoje redateljsko odijelo i da se izda, prizna, pokaže.
Već sljedeće jutro počeo je snimati.
*
Film „Dobro jutro“ Ante Babaje izašao je 2007. godine i premijeru je imao na Zgdoxu, kada sam ga i pogledao. Imao sam tada 25 godina i nisam imao iskustvenog kapaciteta da bi mogao prepoznati genij i snagu u svim onim malim intervencijama koje je Babaja snimio svojom miniDV kamerom.
Prošlo je od tada 12 godina, no jedna mi je scena iz filma ostala duboko urezana u sjećanje: prizor je to u kojemu Ante snima samog sebe kako se pokušava u Draškovićevoj ulici popeti na 20-ak centimetara visoki rizol na tramvajskoj stanici. Prizor je to koji u real timeu traje beskrajno dugo. Ta jedna jedina stepenica postaje ozbiljna muka koja traži veliki trud od autora.
Jebiga, tako to izgleda kada imaš sreću da doživiš svoj osamdeseti rođendan. Spori i teški korak koji postaje gotovo pa umjetnički performans najegzistencijalnijeg mogućeg predznaka.
Ante Babaja umro je 2010. godine u 83. Godini, 3 godine nakon što je izašao njegov posljednji film. Prošlo je od njegove smrti 9 godina i tko zna koliko je još ljudi umrlo u njegovom krevetu u staračkom domu na Iblerovom trgu.
2019. je godina i opet se, u nekom u potpunosti paralelnom svemiru svega nekoliko kilometara zračne linije od staračkog doma na Iblerovom, jedan 80-godišnjak pokušava popeti u svom tempu niz stepenicu.
Doduše, ovdje umjesto jedne Babajine stepenice na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj ulici imamo točno 500 poprilično neravnih i strmih stepenica, a mjesto radnje je park prirode Medvednica i jedna od najatraktivnijih lokacija znana kao Horvatove stube.
I ne samo da ima 500 tih kamenih, ručno rađenih stuba sa stotinjak metara visinske razlike od dna do vrha, nego su se majstor i njegov mlađahni šegrt tri puta toga dana našli na dnu stuba na Srnecu s namjerom da se i treći puta popnu do gore.
I ne samo da će proći stube, nego su one sastavni dio sljemenskog kruga od 12 do 14 kilometara, a tri takva kruga čine Sljemenski maraton koji ova dvojica prolaze.
Majstor je 81-godišnji Stjepan Puh, a šegrt 73 godine stari Safet.
(fotka by Goran Kapun)
Dvoje trkačkih superjunaka.
Puh koji je istrčao svih 20 maratona Sljemenskog maratona i Safet koji je ove godine istrčao i drugi puta u životu utrku od 100 km u Italiji.
Sa svoje 73 godine, jasno je da je Safet tek u trkačkom pubertetu naspram majstora Puha.
U godinama u kojima je Ante snimao onaj svoj težak korak, Stjepan je istrčao 20. Sljemenski maraton u 20 godina.
Sljemenski maraton, koji slovi za jedan od najtežih hrvatskih maratona i koji se samo rijetki usude trčati zbog naravi od tri ponavljajuća kruga i upravo tri puta prelaženja onih strmih Horvatovih stuba.
I zato ne dvojim, iako s obzirom da su na upravo ekstremno suprotnim stranama, Ante s jednom i Puh s 1500 Horvatovih stepenica u jednom danu, da bi Ante Babaja kao redatelj znao prepoznati genij i filmičnost istinskog umjetnika života Stjepana Puha.
Kada su davne 2000. godine 38 godina stari Janko, 34-godišnja Žana i 28-godišnji klinac Kiki uzimali prijavu od tamo nekog starog prdonje od 61 godinu Stjepana Puha, apsolutno si nitko nije mogao zamisliti scenarij da će stari prdonja i 20 godina kasnije sa smješkom ulaziti u cilj Sljemenskog maratona.
Ma neka je nama Puha- simultano su, koristeći nesvjesnu platformu zajedničke bliskosti, pomislili u isti tren Janko, Žana i Kiki, dok je neka nova pijana mladost s ovacijama pozdravljala ulazak u cilj superjunačkog dvojca.
Jer, dok je on tu- nastaviše si objašnjavati trostruki trust mozgova: mi smo i dalje klinci.
Pa makar samo u tom našem trkačkom, okomitom svemiru.
