PLES ZA ŽIVOT. VJENČANJE NIKOLE I IVE.

Izgubio sam svoj prijeko potrebni prostor tišine.

Mjesto gdje jesam, mjesto gdje sam uzemljen i utemeljen.

Rezultat je bio raspad imuniteta i tijelo u knock downu. I hajde ti sada u takvom stanju odi na vjenčanje na kraju poprilično napornog, radnog tjedna u koji si ušao s ogromnim deficitom sna i odmora.

Ljuljao sam se na granici, osjećajući da ozbiljno gubim u korist raspada. Trebao mi je odmor, trebala mi je distanca, čišćenje od slika i dojmova, užurbanosti i tempa.

U četvrtak navečer tjelesni sustav se raspao. Počeo sam u petak ujutro tjelesno kasniti za samim sobom nekoliko koraka. Zadnji je dan petodnevne filmske radionice Frooom za tinejđere u Gradecu, a nakon uobičajeno velikog uzbuđenja zatvaranja radioničarske priče, imam oko sat vremena fore da stignem u Nikoline i Ivine svatove.

U tih sat vremena nekako sam uspio ubaciti i frizerku, kojoj u svojoj glavi odlazim dobrih mjesec dana (pa za cijenu jednog šišanja dobivam skidanje duple doze kose).

No tijelo je predozirano, tijelo ispucava i posljednju dimnu raketu upozorenja. Stani, idiote. Što si trošio, trošio si. Vrijeme je za oporavak. Kakvi svatovi, kakvi bakrači.

Da.

Jasno mi je. Sjetio sam se u tom trenutku one kičaste, terapijske intervencije o osvještavanju u vidu dva pitanja postavljenih samome sebi, iz knjige „Budite sebi psihoterapeut”.

Prvo pitanje glasi: što se ovdje i sada događa?

Drugo je: što meni treba?

Na prvo je odgovor bio lagan. Skršen sam fizički i energetski. Predoziran sam dojmovima, a tijelo mi je slabo i iscrpljeno.

Logički, odgovor na drugo pitanje trebao bi ići u smjeru da mi trebaju odmor i distanca.

No, nije se ovdje radilo o logici. Nije u meni bilo prisile, moranja, dužnosti ili bilo kakvog oblika krivnje. Radilo se o ljubavi.

Postoje u životu svake osobe ljudi i ljudi. Oni koje srećeš, dragi su ti, znače ti na puno nivoa, nazivaš ih prijateljima, voliš s njima provoditi vrijeme, podrška su ti i tvoj svijet.

A tu su i oni drugi.

Oni za koje, kako je to u svojem iskrenom romanu „Navučen na narkićku” napisao Tomislav Birtić, uvijek u svom srcu čuvaš čistu plahtu.

I nije to pitanje količine zajedno provedenog vremena, nije pitanje ni intenziteta ili razine bliskosti... radi se o slobodi, jednostavnosti i lakoći da nekoga zavoliš.

Nikola je, otkako sam ga prvi puta upoznao, s nepodnošljivom lakoćom postao član ovih drugih.

Iako originalno Stojkin prijatelj s posla, preko nje je ušao i u moj svijet. Povezala nas je zajebantsko-trkačka veza, osnovali smo unikatni, sada već davno umirovljeni, tročlani running crew, koji je zahvaljujući Stojčinom lapsus linguae, dobio ime Etiposljani.

I kako da sada, zbog tako prizemnih stvari poput psiho-fizičke predoziranosti jednog člana, ne bude kompletna postava Etiposljana u svatovima našeg kapetana lake trčidbe?

To jednostavno nije bila opcija.

Uostalom, nisi li upravo ti Pavleselassie prije nešto manje od mjesec dana trčao 100 km u Italiji?! Sjećaš se onog osjećaja na 40. km kada se mentalno počneš gasiti, jer te čeka još 60 km, a već si 6 sati na nogama, no uz malu/ogromnu pomoć/prisutnost prijateljice prebrodiš krizu i završiš utrku uz osjećaj ogromnog zadovoljstva.

Ma što je malo fizičke slabosti naspram100 km.

Kao osoba koja se nikada nije vjenčavala i koja se drži života u sadašnjem trenutku i oslanjanja na iskrenost i ljubav, a ne na obećanja, očekivanja i moranja, odlazak na klasično vjenčanje izazov je i iskušenje.

Već u taksiju temu je otvorio simpatičan vozač rekavši kako je znao reći svojim klijentima kako današnji, moderni brak često traje koliko i vožnja s njim. U nastavku je citirao bakicu koja je povodom slavlja 60 godina svoga braka na pitanje kako je toliko izdržala odgovorila da je ona iz vremena kada su se stvari popravljale, a ne kupovale nove.

U crkvi ništa novoga. Umorni, eutanazirani svećenik i atmosfera nedostojna slavlja onoga zašto smo tu. Pričao je pater o ljubavi, citirao neku knjigu, govorio o obavezama i obećanjima, naglašavao bračni ljubavni trokut s bogom, poticao na poniznost i cjeloživotnu odanost, no niti na sekundu nije došao niti blizu jednostavnosti i mudrosti kratke propovijedi na temu vjenčanja našeg taksista.

Dugo nisam bio u crkvi i trebalo mi je vremena da se naviknem na toliko umrtvljenosti. Kakva je to religija koja eutanazira osjećaje? Radilo se o vjenčanju ili sprovodu, uvijek je tu ista razina kolektivne, tonalne uspavanosti i neizražajnosti.

Nije to ljubav o kojoj ja razmišljam kada pomišljam na Nikolu i Ivu. Na sreću, niti takva monotona crkvena atmosfera nije uspjela uspavati i umrtiti Nikolu i Ivu, a tu je, da spasi i uveliča stvar, uvelike doprinjela emotivna pjesma Ivine prijateljice.

Izlazim iz crkve, a vani pored ulaza četiri mlade cure, koje su se isto tako, ne tako davno vjenčale u nekoj crkvi poput ove, međusobno pričaju, nakon što je završio obred Nikolina i Ivina vjenčanja, koliko su one izdržale u braku.

2, 4, 6 pa čak i 8 godina. Ovoj posljednjoj preostale tri odaju poštovanje da je tako daleko dogurala.

Ona dodaje da su ukupno zajedno živjeli 11 godina, no ove tri ne daju joj to zadovoljstvo. Vrijedi samo nakon potpisa, objašnjavaju joj.

Savršeno se taj iskarikirani igrokaz teatra svakodnevlja uklapa u ovu crkvenu kulisu. Jebiga, fali emocije, fali iskrenosti, no to je svijet na koji svi odavno pristaju.

Pri izlasku mladenaca iz crkve, dočekuje ih nekoliko Nikolinih učenika iz OŠ Jelkovec. To je već stvarni i iskeni svijet ljubavi kakav ovo dvoje puno više zaslužuje.

Djeca ovdje nisu po partijskom zadatku, to je ta priča o Nikoli i njegovoj energiji. Ovo je njegov 7b, i iz odnosa djece prema njemu, i torte iznenađenja, koju će sponzorirati za svatove, jasno je o kakvom se čovjeku i učitelju radi.

Pola sata kasnije, na tramvajskoj stanici stiže ZET-ov svatovski tramvaj. Jako simpatična ideja i zabavna vožnja po gradu. To je već jedan sasvim drugačiji i bliži mi ritualni čin koji za mene više vrijedi od onog crkvenog. Ljudi su nasmiješeni, pomalo se pjeva, opušteni smo, pije se šampanjac, probudiše se ljudi iz crkvene umrtvljenosti.

Od Svetog Duha do trga pa krug oko Đamke pa pravac Muzej za umjetnost i obrt gdje nam je konačno odredište.

Sada počinje ono pravo. Zabava i slavlje njihova vjenčanja.

Kada pomislim na sve one sate, dane i mjesece priprema koje su mladenci morali uložiti da bi tih nekoliko sati funkcioniralo i koliko je tu tereta palo na njih u strahu da nešto pođe po krivu, da sudionici budu mrzovoljni ili neraspoloženi, hrane nedovoljno, a bend neinspirativan.

I uvijek se tu nađe poneki usputni mrgud koji će srati da je pop premonoton i eutanaziran, iako je to njihov izbor i kao takav dostojan poštovanja. Netko neće biti zadovoljan muzikom, a netko hranom. Nekome će biti prevruće, nekome premalo mjesta, pa će čekati onu svoju pjesmu da počnu plesati koju neće dočekati...

Jebiga, kada si u poziciji uzvanika, neusporedivo je puno više moći da sereš na tvojoj strani.

Zato mi je bilo bitno da se što je prije moguće svrstam među one opuštene, zajebante i spremne na zabavu.

Na svoju sreću, nije trebalo daleko ići.

Ako su već djeca iz OŠ Jelkovec svojom prisutnošću podigla emocionalni dojam svatova na viši nivo, što reći o odredu profesionaliziranom za dobro raspoloženje sastavljenom od učiteljica iste te OŠ Jelkovec?!

Jaca, Benke, Nataša, 100jka, Iva, Ela (u pratnji Marka) i Gordana su tamo negdje s drugom ili trećom pjesmom uzele ples u svoje noge i najavile da noćas nemaju namjeru zabušavati.

Što mi je preostalo doli da skočim u plesni val i tako sve do posljednje pjesme.

Jer, ples je za mene mjesto susreta i ljubavi. U plesu nema puno prostora za neiskrenost, ma koliko poneki ponekad osjećali ukočenost i strah da će biti prozvani ili ismijani.

Vidjevši ekipu kojom sam okružen, znao sam da će biti dobro. Sva ona moja do nedavno objektivna sranja o bolesti i fizičkoj iscrpljenosti, rastopila su se još tamo u drugoj, isplesanoj pjesmi.

Na nekom tajnom i iskrenom planu, plesni podij je mjesto gdje nastaju snažne ljubavne mreže. I na nama je bilo da ih što je autentičnije i odanije moguće svojim plesom ispletemo, kako bi, kada zagusti (a pravila igre ljubavnih odnosa kazuju da je neminovno, kako bi se učilo i zajedno odrastalo), ta prijateljska mreža ublažila pad.

Ples je igra, ples je prisutnost, ples je veselje i zajebancija. Ples je kada u svojim svatovima tri puta u potpunosti natopiš svoju košulju. Ples je kada stol za mladence većinu vremena bude prazan jer i Nikola i Iva gotovo neprekidno plešu svoju međusobnu ljubav i zahvalnost svadbenim uzvanicima.

Na plesnom podiju svi smo najbolje verzije samih sebe. Nažalost, dobar dio ljudi to ne zna i propušta jedan od najljepših i najspontanijih oblika postojanja. Nažalost, živimo u svijetu u kojemu smo prečesto bili ismijani zbog onoga što jesmo da bismo se samo tako znali i usudili opustiti i plesati. A baš je ples, paradoksalno, najsnažniji lijek protiv toga straha.

Jer, kada prestanemo plesati, pjevati, osjećati i osjetiti, prestajemo živjeti.

I znam da možda nije na meni da ovim putem u ovim okolnostima serem po crkvi. To je bio vaš izbor i znam koliko vam je značilo. Zbog toga koliko mi je stalo do vas, osjećam određenu dozu ljutnje da nije bilo življe i veselije, kako po mojim kriterijima doliči vjenčanju. No za potrebe ove neambiciozne priče, ne mogu odoljeti da ne naglasim tu razliku između tog tzv. odraslog svijeta dostojanstva i utišanosti s jedne, i plesa i zajebancije s druge strane.

Molim vas, nemojte postati jedni od onih koji će zajedno odrasti na tako dosadan i umrtvljujući način. Nemojte vjerovati ovima što vas uče da je brak patnja i da su igra i ugoda grijeh.

I zato nikada nemojte prestati plesati, kao što smo i mi plesali na vašem vjenčanju da vam odamo poštovanje, podršku i ljubav.

Jer Nikola, ako netko od ljudi koje poznajem je plesač po esenciji, to si definitivno ti.