Put od 100 km počinje prvim korakom.

„Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno oku je nevidljivo"- izgovorio je jednom jednako usamljeni Mali princ na svom dalekom planetu B612.

Povjerovavši Malom princu, pogledao je jednog dana mali Pale srcem svijet oko sebe i shvatio da je sam na čitavom svijetu.

Njegove su oči razaznavale mamu i tatu, bilo je tu i mnoštvo drugih ljudi, no njegovo srce jedino na što je nailazilo bila je samoća. Jako, jako puno samoće.

Preplašio ga je taj prizor.

Jako ga je preplašio.

Pa kako će sam preživjeti?!

Bio je premali da bi mogao sam.

Pogledao je mamu. Bila je kameni dvorac okružen gustom i nepoznatom šumom. Pomalo ruševna, pomalo zapuštena, no ipak sigurna. Svaki pogled kroz njezine prozore susretao se s mračnom, nepoznatom i gustom šumom.

Znao je da nikada ne bi mogao otići sam u tu beskrajnu šumu. Mama je bila njegov dom i štitila ga je od opasnosti. Istovremeno, mama je bila tako velika i usamljena.

Puno je tu bilo mračnih soba u koje mu je bilo zabranjeno ući. Najstrašnije su mu se činile beskrajne tamnice podruma iz kojih su s vremena na vrijeme dopirali stršani krici zarobljenih. Bojao ih se. Jako se bojao.

Mama se pravila da oni ne postoje.

Velik je i kamen bio taj dvorac. Iako bez dvorca ne bi mogao, jer ga ne bi tko imao zaštititi od zastrašujuće šume, ponekad mu se činilo da je dvorac samo jedan veliki zatvor koji svu svoju snagu troši da zadrži te strašne demone u svojim tamnicama i zato nema vremena ni snage za njega.

A on je ipak bio premali da bi živio u zatvoru. I ma koliko ga volio, i ma koliko znao da se zatvor trudi najviše što može da mu uzvrati ljubav, nije imao izbora nego da se sakrije u mrak svoje samotne sobe i nastavi sanjati.

A sanjao je da će jednog dana, kada naraste, on biti taj koji će pomoći dvorcu da se oslobodi tereta zarobljenog u svojem podrumu. Da će oštrim i odlučnim mačem razbiti sve one odavno zarđale lokote i pustiti demone zauvijek van iz dvorca.

- Kada postanem dovoljno velik i snažan- šaputao je u svojoj samoći, uživajući u osjećaju koji mu je ta rečenica stvarala.

No znao je da, iznad svega, nikako ne smije otkriti dvorcu koliko je jako usamljen. Znao je da dvorac to ne bi mogao podnijeti.

S druge strane, vjerovao je, jedino što bi dvorac još više uznemirilo, bilo bi da ga on napusti.

S vremena na vrijeme slušao bi priče dvorca koliko je strašna, pokvarena i nepoštena šuma oko njih, a koliko je on nježan, slab i ranjiv.

- Prenježan i preosjetljiv za tu šumu- ponavljao je dvorac u tihe, hladne noći.

Nije imao izbora mali Pale nego da vjeruje tim pričama. Iako je duboko u sebi, u najskrivenijem kutku svoje osobe, gdje ga dvorac nije mogao čuti, sanjao kako i on jednog dana poput viteza i sam na konju odlazi van iz dvorca u nepoznato.

Poput viteza?

Da.

To je bio njegov tata.

Usamljeni i šutljivi jahač, izranjavanog tijela, jahao je na jako brzom i umornom konju.

No nije on bio pravi vitez kakvog je on trebao.

Ne.

Bio je samo sjena viteza.

Sjena viteza kakvog je čekao da ga oslobodi visokih zidova dvorca. Sjena viteza koji bi se neustrašivo suočio s demonima iz dvorskih podruma i tako pomogao dvorcu da se oslobodi svoje sudbine strašnog zatvora.

Sjene te, nažalost, ne mogu zagrliti. Ne mogu te ni uzeti za ruku i odlučno i neustrašivo povesti u svijet, kroz šumu, nepoznatu i ogromnu.

Na sjenu se ne možeš osloniti, iza sjene se ne možeš sakriti, ako se uplašiš šume.

Gledao je tako mali Pale sjenu svog viteza kako povremeno dolazi do dvorca i potom brzo opet nestaje. Bilo mu ga je jako žao jer kao da je u svom srcu mogao osjetiti tu strašnu bol njegovih rana.

- Tko zna- maštao je, dok su mu suze punile oči gledajući kako vitez opet odlazi- možda jednog dana, kada narastem, ja budem taj koji ću mu pomoći zaliječiti sve te otvorene rane, zbog kojih mora bježati u samoću i šumu... zbog kojih je samo sjena.

- Kada postanem dovoljno velik i snažan- šaputao je u svojoj samoći, ublažujući tom rečenicom svoju ogromnu tugu.

O kako bi samo rado i on išao s njim.

No zidovi su bili previsoki i neprobojni.

Dani su prolazili a mali Pale rastao je u kamenoj sigurnosti dvorca, sanjajući kako junački juriša po beskrajnoj šumi i kako se penje na najviše brežuljke šume, odakle pogled baca ka novim daljinama.

Rastao je Pale, no usporedo s njim, rasla je i njegova usamljenost, utiskujući, točku po točku, svoju tetovažu tuge na njegovo lice.

Navikao se s vremenom na tu bol. Pa za ništa drugo nije ni znao. Navikao se i na sve one ponekad strašne krike iz podruma. Navikao se i da ga, ma koliko se trudio, ma koliko dobar i iskren bio, sjena viteza iznova i iznova nezainteresirano odbacuje.

No jednoga dana, doživio je strah koji je bio veći od svih bolnih emocija koje je do sada poznavao. Igrajući se jednog jutra života u svojoj mračnoj osobi, pognute glave i uvijek umornog tijela, u jednom je trenutku, na ono malo svjetlosti što je dopiralo do njegove osamljeničke odaje, ugledao svoju desnu ruku kako nestaje. Kako se pretvara u sjenu.

Potrčao je koliko su ga noge nosile. Shvatio je da se guši, da mu ponestaje zraka pa je što je brže mogao otrčao na prednju terasu dvorca da udahne svježeg zraka.

No došavši na terasu, kao da nije mogao samostalno disati. Zrak oko njega nije više bio dovoljan.

Toliko ga je to preplašilo da se od straha i šoka zaletio i skočio preko ograde dvorca.

Negdje u letu, koji ustvari nije dugo trajao, uspjelo mu je oblikovati svoj dah i prvi je puta doživio čudan osjećaj da diše svojim plućima.

Čudan je to bio osjećaj. Jako čudan i za promjenu, jako, jako ugodan.

Prizemljenje je bilo bolno, iako bez većih posljedica. Poneka modrica i površna rana, taman toliko da zna da je živ.

S obzirom da je od najranijih dana znao da su između zemlje i vrha zida stotine metara, koje bi značile sigurnu smrt, bio je jako sretan, shvativši da uopće nije bilo toliko visoko i opasno.

Onako malome, jasno je da mu je sve bilo puno veće.

Pogledao je još jednom prema dvorcu. Kroz srce mu je prošla jaka bol. Bila je to bol dvorca.

Po prvi puta znao je da to nije njegova bol.

Po prvi puta shvatio je da tu ništa ne može i ne treba.

Znao je da više ne može natrag.

Došlo je njegovo vrijeme da pođe.

U nepoznatu i veliku šumu.

Ma koliko pojma nemao što ga čeka.

I ma koliko se osjećao samo i preplašeno.

Shvaćajući da, ako želi preživjeti, više nema izbora, napravio je prvi korak ka šumi.