Ne zaustavljaj se Vjetrovka (ili, kako smo zapravo preživjeli volontiranje na Boroši na jakom vjetru

Već u autu, dok se vozio Sljemenskom cestom do mjesta gdje Leustekova planinarska staza siječe cestu, znao je da će danas biti gadno. Bilo je oko 8 ujutro i za dva sata počinje utrka Boroša od Trga Bana Jelačića do vrha Sljemena i to baš ovim putem. Tu je negdje trebalo postaviti drugu okrepu na utrci.

Zaustavivši auto na proširenju uz cestu, nekoliko stotina metara od križanja ceste i Leusteka, dobro je znao da će ova okrepna točka biti ključna. Posljednja je prije vrha, a i dolazi na pola brda kada su trkači već solidno umorni i željni bilo kakvog vida okrepe. 420-ak trkača tražit će i nešto više od gutljaja vode ili hvidre, griza banane ili keksa, no zbog ograničenosti resursa i ponajviše vremena, ovaj puta ova okrepna postaja nudit će samo osnovno gore nabrojano. Bolesnička pomazanja, riječi utjehe i personalizirane želje, čestitke i pozdrave ili poneko Kaltenberg pivo, morat će potražiti na nekoj drugoj, opuštenijoj utrci AK Sljemena.

Kako bilo, došao je na brdo prije ekipe jer su ga iz Uprave zvali da dočeka stvari za okrepu za utrku.

Izašavši iz auta, doživio je prvi šamar. Pogledao je dolje prema Zagrebu koji mu se pred očima razbacao kao đubre po vinogradu, počešao bradu i zaškripio zubima.

- Jebem ti vjetar- promrmljao je u netom počešanu bradu.

Kao da čuje što zbori, vjetar mu je za dobrodošlicu spizdio i drugi leteći šamar istočnjak u lijevi obraz.

Raspizdilo ga je to. Pa nisu oni zajedno ovce čuvali da ga tako šamara.

Pogledao je vjetru u oči i odlučno zaorio:

- Nećeš razbojniče!!!

No vjetar, se lepršavo i opušteno, još jednom zaletio u zrak pa se s najviše točke ponovno sručio niz zeleni val zaurlavši u prostranstvo da nije Vjetar nego Vjetrovka.

- O pa što ne kažeš- automatski se opustio u ramenima Ivan, i povukao pištolje natrag.

- Nemoj srećo, nemoj danas- pokušao je Ivan jeftinom, balkansko- nježnom manipulativnom strategijom koju inače pravi muškarci koriste da zajebu ženu, no

Vjetrovka je bila emancipirana i divlja, još jače opalivši po njegovom lažnom obrazu.

- Ako nećeš milom...- pojavio se u Ivanu inat pa brže, bolje iz džepa jakne isuče mobitel, te samurajskom gestom brzopotezno otipka poruku i posla je Upravi u svega nekoliko sekundi.

U poruci je pisalo: „ovdje jebački vjetar. znaš koga trebaš poslati.“

Uprava mu je iz centrale odgovorila u svega nekoliko sekundi palcem gore.

Šeretki se Ivan nasmiješi, gledajući Vjetrovku kako se djevojački slobodno i promiskuitetno valja po posteljama od proljetno svježe zelene.

- O kako će samo dobro sjesti omanja viša sila- konstantirao je, vraćajući se u auto.

Nekoliko minuta kasnije stigao je Zoran Kos s kombijem u kojemu su bile stvari za okrepu.

Dok su vadili bočice vode, stolove i banane, Zoki je prokomentirao: „Kakva jebena vjetrometina“, no Ivan Kovačević svoje i sreće svih trkača, umirio ga je svojim zen tonom glasa rekavši: Ništa se ne brini. Poduzeo sam potrebne mjere. Neće nas nikakva Vjetrovka više zajebavati!

- Vjetr... ovka?!? Kakva jebena Vjetro...vka?- potpuno se zbunio Zoki.

- Ma... duga priča- nasmiješio se Ivan- Dovoljno je da znaš da sam proslijedio informacije o stanju nadležnima i da se slučajem bave oni od gore.

- Gore? Ali nikoga još nema gore i ja sada prvi idem gore?!- još je zbunjeniji bio Kos.

- Ma ne gore na Sljemenu- uzvratio je Ivan- već gore... u AK Sljemenu.

Tek sada Zoranu više ništa nije bilo jasno.

- Ma javio sam Upravi da riješi stvar.

- Da? I?!-pokušavao je shvatiti Zoki: Što će Uprava učiniti?! Zvati Stjepka da meteorološki urgira?

- Viša sila- smireno će Ivan, na što je Zoki shvatio da je vrijeme da po ubrzanom postupku krene prema vrhu Sljemena.

Pola sata kasnije konačno je stigao auto koji je Ivan čekao kao ozeblo sunce. Vidjevši tko sjedi na suvozačevom sjedalu u Kasikovom autu, Ivan je gromoglasno opsovao:

- O jebem ti, pa poslala mi je krivog Perkovića!!!!

Rezigniran i ljut, jer očekivao je Marka, a dobio Pavla, koji kurca nije znao ni o zaustavljanju niti o brzopoteznim, pregovaračkim metodama s vjetrom, shvatio je Ivan da mu je plan propao.

U visinama nebeskog prostranstva Vjetrovka je pucala od smijeha vidjevši da je Ivan ostao bez svojeg najjačeg oružja, protuvjetrovske puške.

Slomio se Ivan, dok je ostatak ekipe polagano pristizao. Što njih šestero nejakih može protiv tako jakog zračnog protivnika? Ivana, Ivan, Valerij, Tajana, Pavle i Goran protiv Vjetrovke? Kako loš vic.

Postajalo je sve jasnije da će ovo biti debakl i da ispred sebe gleda petero potpuno nesvjesnih volontera kojima će ovo biti posljednje volontiranje na nekoj Sljemenskoj utrci. Jer nema jebene šanse da im u borbi s Vjetrovkom uspije da poslože čaše s vodom, bez da ih ova prolije.

Dok je ekipa, jedan po jedan, navlačila plave dresove stvarajući timsku dinamiku, Ivan je neutješno sjedio uz rub ceste, ne mareći hoće li ga netko od rijetkih auta koji su išli gore, okrznuti. Bilo je besmisleno. A taman mu se počela sviđati ideja da volontira na utrkama.

I dok je tiho očajavao u svojoj samoći, začuo je glas iznad sebe:

- A da me lijepo zamoliš?

- Molim?!- potpuno se zbunio ovaj puta Ivan. Poznavao je taj glas, način na koji je izgovoreno to zadnje š. Mogla je to biti isključivo Vjetrovka.

- Vi balkanski muškarci mislite da se sve može i mora dobiti borbom i na silu. Baš ste seljačine.

Podigao je obrvu Ivan i pogledao Vjetrovku još jednom, ovaj puta pogledom čuđenja, a ne spremnosti na rat.

- Da. Što bi bilo da si mi umjesto prijetnje tu nekim promuklim desničarskim puškama, prišao i pitao me kako ja gledam na ovu situaciju?! Da si me pitao kako sam, što ja želim i trebam.

Nije vjerovao svojim ušima, no nekako mu je imalo smisla što je Vjetrovka govorila.

Nastavila je:

- Što ti misliš da i ja nakon svih ovih 29 godina i sama nisam poželjela volontirati na toj vašoj kultnoj Boroši?

Ivan je ostao bez teksta. Raširenih usta i izbečenih očiju slušao je Vjetrovkino outanje.

- Da. Samo sam se htjela barem jednom osjećati viđenom. Htjela sam biti dio ekipe. Dio zajebancije na okrepi. I ti si mi se činio kao jedan od onih koji bi mogli razumjeti. O kako sam se samo prevarila.

Snažan val tuge pogodio je Ivanovo srce. Po prvi puta u životu stvarno je mogao razumjeti jedan vjetar.

- Žao mi je- iskreno joj je odgovorio Ivan: Ali ne znam kako nam ti možeš pomoći.

- Ne znaš?!- uzviknula je Vjetrovka: Pa zar ti nisi pratio prognozu posljednjih dana?! Zar ti ne vidiš one tamo masne oblake iznad brda?!?! Tko vam ih osim mene može otjerati da ne proliju svoj teret po trkačima?!?! Ha, ajde reci mi?!

- Jao, pa to bi- uskliknuo je Ivan: to bi bilo genijalno!!!

- Vidiš- zacrvenila se Vjetrovka jer joj je konačno dao na važnosti.

- Ako bi to mogla... doživotno ću ti biti zahvalan.

- Nemaš beda- nasmijala se.

- Samo... – upozorio je Ivan- ako može da, dok se budeš muvala među nama, da nam ne rušiš čaše s vodom.

- Časna pionirska- zakunila se Vjetrovka.

- Onda je to to- ponosno je zaključio Ivan, spustajući se među ekipu sa smješkom.

Ostatak volontiranja protekao je uz puno smijeha i trash zajebancije. Niti jedna čaša u tih dva sata nije se prolila.

Trkači su protrčavali, pili, jeli, bacali čaše, neki u vreću, neki sa strane. Tu i tamo ekološki osviještena Vjetrovka bi poneku čašu bačenu 50-ak metara dalje dokotrljala niz brdo da ne moramo ići po nju.

I dok su se trkači prolaznici čudili kako ekipa uspijeva preživjeti u ovakvim sjebanim uvjetima, Ivan se samo smješkao, znajući da je Vjetrovka jedini razlog da po nama i po njima ne pada bijesna kiša.

Malo po malo, prošla je i posljednja trkačica i bilo je vrijeme da se sklopi i posljednji stol i pokupi i posljednja čaša bačena uz put. Prije nego će ući u auto i krenuti prema vrhu Sljemena, gdje je bio cilj utrke, Ivan je još jednom mahnuo Vjetrovki da joj zahvali:

- Hvala ti, Vjetrovka. Od srca ti hvala. Bez tebe ovo jednostavno ne bi bilo moguće. Sva ova opuštenost, zajebancija i uspješno obavljen posao.

Vjetrovka se zacrvenila, što od sreće, što od ljubavi.

- Želim ti da i dalje budeš tako svoja, slobodna i nesputana- nastavio je Ivan: I pazi samo, ako te put nanese ka Dinari. Čuvaj se mačo_ vjetrolovca_pjevača. Jer, ako te taj ulovi, udavit će te svojim seljačkim pitanjima o dragama i mamama, ćaćama i braćama, vucima i babama. Teško ćeš to preživjeti.

- Ok. Pazit ću. Bilo mi je zadovoljstvo biti dio ekipe.

- I meni- zaključio je Ivan- I meni.