HORORSKOP

Ništa nas ne može iznenaditi. Tako je nekako mogao glasiti slogan svih prisutnih u ovoj sceni. Radnja se odvija u drugim kolima starog tramvaja broj 12. Iako je vani bilo nepodnošljivo vruće, nitko se od pristunih nije pitao kako je nekome moglo pasti na pamet da u ovaj vreli sat pošalje ovaj stari, rđavi i nepodnošljivo zagušljivi tramvaj na uzavreli zagrebački asfalt. Uz sve one skupe, nove, niskopodne i klimatizirane tramvaje, netko je poslao ovu klimavu, drvenu saunu da obavi posao linije 12, od Ljubljanice do Dubrave. Ovo je Hrvatska i već odavno se tu nitko ništa ne pita jer zaista, ovdje nas već odavno apsolutno ništa više ne može iznenaditi.

A opet, imao je taj prastari tramvaj s dvoje kola i nekih svojih prednosti u ovako vruće dane i sate. Naime, bio je mizantrop i hipster frinedly jer, uz sve retro/vremeplov/vjerovali_ili_ne_ovo_škripavo_čudo_i_dalje_vozi pizdarije, samo su se istinski, neznani junaci usuđivali ući u ovako nešto po ovoj vrućini. Jer, đabe je bilo što su oni minijaturni prozori bili širom otvoreni. Ništa nije moglo prozračiti sve te desetke godina utetoviranih mirisa ljudskih sudbina. Bio je to miris/smrad čistokrvno-autentične egzistencije malog čovjeka, osuđenog na prolaznost u sporoprolazećem, škripavom i zagušljivom tramvaju.

I sve bi tu i tog ljetnog dana bilo bezizražano isto da u podne na stanici u Draškovićevoj na tramvajske daske koje život znače nisu kročili mama i četverogodišnji sin.

U drugim kolima tramvaja broj 12 bilo je mirno i tiho. Bilo je dovoljno mjesta za svakoga na neudobnim i ljepljivim drvenim sjedalicama jer svatko kome je iole stalo do života pričekao bi nekoliko minuta duže i ušao u niskopodni, klimatizirani tramvaj. To je bio jedini razlog zašto u ovom tramvaju nije bilo gužve.

No mama i sin izabrali su ostati stajati u prednjem dijelu vagona. Dječak je bio vidno uzbuđen pričom koju su vodili na stanici, a mama je odlučila ne iskusiti koliko su ljepljive stolice od znoja neznanih putnika prije njih. Nisu oni pripadali ovoj ekipi.

Nije ovaj stari tramvaj s toliko malo zraka i drugačijih ljudi bio njihova prirodna kulisa. No, nekako se nisu obazirali na svu tu čudnu publiku zagledanu u prljavi prozor. Nitko s nikim nije pričao, svi su šutjeli u hibernirajućem pokušaju preživljavanja.

Čim je tramvaj krenuo i uhvatio kakav, takav ritam podnošljivog ljuljanja nakon uspješnog, iako krajnje sporog savladavanja zavoja iz Draškovićeve u Vlašku, mama je nastavila priču.

A pričali su o horoskopskim znakovima. Iako smo svi prisutni htjeli, ne htjeli, upali u drugi čin ove mini obiteljske predstave, nije bilo teško pratiti krajnje nezahtjevnu radnju.

- Ti si ovan, ja sam rak, a tata ti je škorpion- nabrajala je mama, svojim tonom dajući do znanja da nastavlja s pričom tamo gdje su stali na stanici.

Da se razumijemo, vrlo brzo se u spontanoj publici drugog vagona tramvaja broj 12 pojavilo i poneko cinično namršteno čelo jer moraju slušati o ovim horoskopskim sranjima (koji kurac zaboravi ponijeti slušalice?!), kao i onih kojima je bilo toliko zagušljivo i vruće da su se hvatali za svaku slamku koju je njihov tromi um mogao uhvatiti, samo da barem na tren ne misli o nepodnošljivoj vrućini.

Turbo katoličkih dušebrižnih nindža bakica, koje bi se zgražale da ova zla majka truje nevine, dječje uši ovom sotonskom, new age temom, nije bilo. One su se, ljute i pune nepovjerenja prema cijelom svijetu, vozile stotinjak metara iza nas, u klimatiziranom, niskopodnom, novom tramvaju.

- Jedna baka ti je strijelac- nastavila je mama: a djed djevica. Druga baka ti je...

- Mama- prekinuo ju je odlučno i zainteresirano dječak: a kaj je to djevica?

U tramvaju je eksplodirala tišina. Bila je to tišina unutar tišine. Tišina tiša od najtiše tišine. Cijeli je auditorij, iako i dalje hinjeno nezianteresirano gledajući kroz prozor, sinkronizirano disao na istoj srčanoj frekvenciji. Pravili su se ljudi, no nisu mogli sakriti svoje mikrogeste na licima koje su odavale prikriveni smiješak.

- A u pičku materinu kaj sad- pojavio se mami iznad glave strip oblačić s točkicama između oblačka i njene glave da naznači da se ova rečenica događa samo u njenoj glavi.

- Druga baka ti je vaga, a drugi dje...-pokušala je, stvarno je pokušala, iako krajnje isrkivljenim i umjetnim tonom glasa, da ga izignorira, praveći se da ne zna da je tramvaj pun svjedoka koji su čuli dječakovo, krajnje legitimno pitanje.

No mali je, zlato mamino pametno, bio uporan.

- Mama- ponovno ju je prekinuo ovaj puta s žličicom ljutnje u glasu: a kaj je to djevica?

Ramena su joj pala pod pritiskom nemoći prije nego je stigla shvatiti da joj se maska uloge koju je do sada igrala rasula u tisuću komadića po vreloj tramvajskoj dasci pod nogama.

Bila je pred porazom, jedva se pridržavajući o željezne konope klimavog tramvaja prije nego padne nokautirana i nikada se više ne digne.

Što da radi? Kako se ponaša u ovakvim situacijama? Svaka tisućinka sekunde tišine samo ju je još više uništavala. A toliko je toga bilo bačeno u eter. Njezino roditeljstvo, pedagoške i majčinske kompetencije, njezina konzervativnost za jedne ili raskalašenost za druge. Kako i koliko se smije pričati o seksu s četverogodišnjakom?

Što god da kaže, koji god potez da odigra, izgubit će.

Kud baš na ovako vrući dan u ovom ovako odvratno zagušljivom tramvaju koji je baš u ovom trenutku odlučio prestati škripiti.

No za razliku od nje, koja je jedva uspijevala uhvatiti zraka, ostatak publike zaboravio je na vrućinu. Jer niti jedna klima na svijetu ne bi im mogla donijeti ovoliko ugode kao što je to učinila njezina neugoda.

Trajalo je to već skoro 5 sekundi i već su se pojavili i prvi znaci suosjećanja prema majci među publikom, kada je, u zadnji tren, sa zvukom sirene, iz znojem natopljene petne žile, izvukla zadnji adut:

- A kaj ti misliš, kaj je to djevica?

Kakva je to magija poteza bila. U sekundi je vrućina zapakirana u razočaranje i ljutnju ponovno zapljusnula sve tramvajske putnike.

Iako mali još nije odgovorio i postojala je šansa da je svojim odgovorom ponovno vrati u stanje pred nokaut, svima je bilo jasno da se izvukla.

Jednostavno se to moglo osjetiti u zraku.

- Ja mislim...- započeo je mali, nimalo svjestan drame koja se odvijala oko njega: da je to ona visoka trava koja raste iz vode- odgovorio je samouvjereno.

- Da, da- nasmijala se mama i slavodobitno nastavila nabrajati što su mu u horoskopu drugi djed i ostali.

Tramvaj je stao na Kvatriću, a one je sa sinom izašla sa scene kao da se ništa nije dogodilo. Izašavši iz tramvaja počela je kopati po torbi. Kao da traži nešto važno. Dječak je zbunjeno stajao kraj nje.

Stara dvanestica je konačno krenula ka Maksimirskoj.

Okrenuo sam se za svaki slučaj i vidio mamu i sina kako ulaze u niskopodni, klimatizirani, novi tramvaj.