Treviso maraton 2019. after je bolji od partije.

{uvodna numera Sunce by Elemental, da malo približi predutrčnu atmosferu}

čudan osjećaj u trbuhu, još malo pa će maratonski start i danas mi je uspjelo – posrat se tri put u jedan sat neki put kriva je večera, ili san što te noćas zaboravi da pozdravi neki put je kriv prenadobudni pace beat ili potencijalni rif grčeva na onoj stvari

REF: sunce, hvala ti, što ćeš pržiti po meni sunce, obećajem, misli su mi pozitivne. zakoračim u dan prepun suvišnih očekivanja pitanja, nadanja, sit sam od tolikog nervoziranja.

ljudi su opet sivi, njihov pogled traži wc i šutke ka njemu gaze ubrzano,

razmišljajuć kakav im je današnji talijanski zec.

prezirno se smiju kad skuže koliki je pred plastičnim wc-om red je, smrdi, sinko, no, sila boga ne moli pa i nije toliki bed.

i znam da je crnjak i da smo zapeli u koloninu sridu u rukavu nosim wc papir pa ga imam u vidu.

hajde, želuče, dopusti mi... da te razoružam

otpusti svoj teret, ispusti brige, primi papir što ti pružam. dobro skriven u klupski dres, mjesto što zovem dom s crnim povezom neizvjesnosti prek očiju žudim za postutrčnom pivom.

prve zrake sunca udare u me, al otpor je uvijek jak ljudi izvana obasjani u sebi nose strah. zbog njih nebo se otvori zapeče kao grah, šalje uru unazad da ošamari, no i dalje me vrućine strah.

daj se sjeti onih malih stvari izležavanja i pive sa svima daj shvati da nakon nekoliko sati muke jako puno pozitivnih stvari ima.

sunce, hvala ti...

{muzika završava, počinje glavnio dio liturgije}

Kurac ti hvala. Da si pržilo, pržilo si. U pičku si materinu pržilo.

Prženo teško pada na želudac pa ti onda trči maraton po talijanskim ribnjacima, kanalima, šumama i mostovima.

A svi znamo da prženo nije zdravo i točka hr. S tim se slažu i lchf i lsd i lgbt i keto i Montignac i Ignac i paleo i Atkins i UN i Goran rentaCar. Samo se, uz čast još ponekim izuzecima, vegani i vegetarijnaci ne slažu jerbo njima ovo prženo sunce nije nimalo smetalo da hladnoprešano otrče svoje PB-ove, no o tome kada dođe red na prozivku.

Da parafraziram Jankovića, jebeš ti trenera koji od Lise Stublić napravi maratonku ispod 2:30, al ajde ti od ovakve grupacije budala napravi PB maratonce u ovakvim uvjetima. Pa jebemu, pola kluba se raspalo, a opet smo se vratili s između 22 i 24 PB-a (od 42 Sljemenaška natjecatelja).

Uz poneku maratonsku pratnju (posebno ističem Kruc mamu, koja je junački podnijela sve naše pizdarije sjedeći samo jedno sjedalo udaljena od zvučnika, te male, velike muškarce Silvijinog sina te Marinog sina Šimuna, na kojima, nadam se ovakva neukusna iskustva neće ostaviti prevelike posljedice), bus je bio nadopunjen s nekoliko Forcinih trkača i još ponekim pojedinačnim pojedincem individualcem. Hoće li se još netko od njih pojaviti na nekom od naših sljedećih treš maratonskih maturalaca, na njima je da odluče.

Jer, da smo bili sljemenaški čisti, ne bi to bilo to. A ne bi bilo to jerbo bi disko treš zabava bila na samo jednom flooru jer nas ne bi bilo dosta za bus na dva kata kako se ekipa raspodjelila po raznoraznim drugim utrkama. A kako bi onda radili plesni vlakić kroz bus u krug kroz dva kata preko dvaju štenaga, jedne Sljemenke i jedne iz talijanskog dućana posuđene korpe pune pive. Party mora biti na dva floora pa makar se dolje samo spavalo (u ovom slučaju, gore je bilo bolje, gore je bila akcija).

Ključ za postmaratonsku atmosferu i ovaj je puta sa sobom ponio Krešo Kudelić ponesivši mobilni zvučnik. Jerbo, pazi sad ovo, mp3 na busu je moguće zavužgati samo preko radijske frekvencije. A to znači samo jedno: da se u isto vrijeme čuje muzika s mp3ja i radijski šum na srcu neke treš talijanske radijske postaje. To nam je već u startu sjebalo koncept jer nakon darksajda na mjesecu, koji smo 13 do 18 puta čuli prilikom lanjskog maturalca, ovogodišnja je tematika, kao logičan nastavak, trebala biti povezana s albumom Wish you were here, no bilo bi svetogrđe pustiti takav album uz popratni šum. Pokušali smo, došli do, nakon podosta muke slušajući uvodni instrumental s okusom šuma, do prvih riječi:

„Remember when you were young, you shone like the sun. Shine on you crazy diamond.“

Da, da, kužim ironiju i proročanski stih. Jebi se, Pinče Flojde. Odslušali smo još sljedeći stih prije nego neko vikne Mišku da ugasi, i na neki način, većina nas u njemu zapeli:

„Now there's a look in your eyes, like black holes in the sky.“

Nije se za zajebavati s Floydima. Puno je Uprav morala Mišinih pjesama poručiti na povratku da bi poništila djelovanje, no bilo je kasno, jer, jebeš Mišine magične moći kada je utrka gotova, a mi se već 2 i pol sata vozimo Velikom Slovenijom . No kako je Mišo, kaže Uprava, hrvatski Johnny Cash, tko smo mi da proturječimo. Podnijeli smo metafizički teret s dignitetom i junački, a uz Željka Krucčino šaptanje riječi, ponešto se Miše i zapjevaloi među nama neukijima.

Čekaj malo. Johnny Cash? Tko je spomenuo Keša? Nikad nije loše vrijeme za malo prikladne lirike:

„I hurt myself today To see if I still feel I focus on the pain The only thing that's real“

Boljih stihova da se opiše dobar dio trke, ne treba. A ako je Krešo spasio žurku svojim zvučnikom, Ivan Kovačević u ulozi jutub/dizer di Đ-ja zaslužio je crni pojas iz stress managementa (black belt SM) s obzirom kako je junački i maestralno odoljevao pritiscima i manipulacijama sa svih strana, održavši žurku živom, iako se to činilo nemogućim s obzirom na afinitete okolnjih.

No vratimo se još malo iz busa natrag u Treviso. Završili smo, ako sam dobro pazio na satu (a nisam), svi. Od Ane Štefulj, koja je razočarana zbog svojeg rezultata 2:52:39 morala piti pivo poslije utrke, pa sve do Safeta koji je od ekipe iz busa posljednji ušao u cilj rezultatom 5:51:10.

A da ipak spomenem vegansku i vegetarinsku frakciju u klubu koja je rasturila? Kao bivši vegetarijanac i vegan te spontani vegetarijanac prosječno 4 do 5 dana u tjednu, dužan sam odati im posebno poštovanje i spomen. I dok je Ana, kako već spomenuh, iako nezadovoljna i ljuta na makadam koji ju je spriječio da ide ispod 2:50 (staza je stvarno bila za kurac, a ne za rezultat), prvi puta u životu spustila ispod 3 sata i popravila PB za 10-ak minuta, njezin je Bojan također popravio PB i trčao 2:56:55.

Možda moja zajebantska analogija da je riječ vegan hrvatska analogija od riječi vagina, uopće nije promašena. Jer, kako je to davno naglasio neki od komičara kojemu se ne mogu sjetiti imena, kurac je muškarčeva uvjerljivo najslabija, tjelesna točka, ma u kojem agregatnom stanju bio. Vagina, s druge strane, može podnijeti rastezanja do neslućenih granica. Vagina može podnijeti fuckin porod i stoga, nakon ovog maratona u onakvim uvjetima, još jednom s poštovanjem povlačim paralelu o onoj pravoj snazi između vegana i vagine. Jer, da parafraziram poznati vic o ženama, porodu i mužjačkoj blago povišenoj temperaturi: vegani tek kada istrče maraton ispod 3 sata, znaju kako je nama mesožderima kada imamo temperaturu 37,5°C.

Treća na listi je vegetarijanka Petra koja je opet odradila ono po što je došla. 3:12:31 i tri minute poboljšani PB. Kukala je i bezvoljna bila Petra većinu zimske baze, no Petra ko Petra, na utrci se na nju uvijek možeš kladiti da će obaviti svoje.

Slično vrijedi i za Ivana Murgića. Stara škola i oslonac na osloncima koji je trčao dvije sekunde brže od Petre i, iako nije popravio svoj fenomenalan rezultat od lani, što sumljam da bi bio slučaj da su bili slični uvjeti kao tada, opet je pokazao koliko je stabilan.

Župarić Ante je još jedan od onih koji su uzeli po što su došli otrčavši 3:15:10 i spustivši PB sa 3:31. Svaka čast.

Veronika je uz ugodan izlet obavila još jedan maraton ispod 3 h naučivši nas da maratonac poslije utrke do kraja dana ne skida medalju. Lekcija naučena, a za vas koji niste znali, molim da si ovo zapamtite za u buduće.

Obitelj Kolac je zaslužila nagradu za najbrojniju, a ne sumnjam i najbržu obitelj na maratonu. Tri brata i jedna sestra na istom maratonu. I dok je Tomislav trčao malo ispod 3:03, Mirjana je uz činjenicu da je ne tako davno postala majka djeteta s kojim je otrčala zadnja dva kilometra u kolicima, odpejsala preostala dva brata za njihov prvi maraton. Malo ispod 3:33, kada su se već prije utrke odlučili obiteljski da se svi vrte oko brojke tri (pola sata, gore, dolje). Bravo, 4 puta.

Matija Korpar nije napravio PB, no nazvati 3:12 lošim rezultatom bio bi grijeh.

Jasmin Nikšić je nakon raspada i rezultata 3:18:37 naglasio da će se od sada prijavljivati na utrke isključivo last minute, tipa dva dana prije utrke, kada bude bio siguran kakvo će vrijeme biti. U potpunosti potpisujem prijedlog.

Paulu Vrdoljak je maratonsko raspadanje koštalo rezultata 3:22:19. Uz sve dužno poštovanje, Jasmine i Paula, jebalo vas takvo raspadanje s takvim rezultatima. Ok, kužim nije bio PB pa je ostao malkoc gorak okus nakon još jedne Jankove eksperimentalno-nabrijane zimske baze (po prvi puta mi se sinulo pitanje: a u pičku materinu, pa kakva će tek nakon ove biti sljedeća zimska baza?!), no ovo nisu rezultati nad kojima se smije jako kukati.

O patnji i boli razumijem i sam s drugog dijela staze, no za razliku od Jasmina, i Paule David Horvatić i ja smo imali sreću da su nam prijašnji rezultati bili slabiji pa smo uspjeli uz podosta muke postići PB-ove. David je spustio sa 3:26 na 3:20:52, a ja sa 3:31:10 na 3:27:54.

Davore, Vidiče, sjetio sam se tebe barem nekoliko puta jer sam uspio probiti tvoje proklestvo pokušaja trčanja ispod 3:30. Iako sam do 27. km imao prosječni pace 4:45, shvativši da nema jebene šanse da po onom suncu zadržim taj tempo, brzopotezno sam u glavi izračunao koji mi je pace za sljedećih 15 km potreban da zadržim rezultat ispod 3:30 pa sam si postavio gornju granicu od prosječnih 5:10 za sljedećih 15 km. Uz puno muke i iskustava o kojima zbori gore citirani Johnny Cash, nekako sam uspio.

A kako sam se osjećao na kraju vidjevši našu predragu klupsku podršku, nekih 300-tinjak metara prije kraja, najbolje opisuje ova slika koju sam našao na nekoj od onih fb stranica koje slave nepismenost:

Jake navijačke Ak Sljeme snage zaslužuju spomen i zahvalnost. Da ih je samo bilo možda prije od recimo 20-og pa do kraja, bilo bi malo lakše.

Nikica Smolić, još jedan od senatora kluba, otrčao je 3:26:08.

Tko su Ivo Krajnović (koji je trčao 3:22:17) te Marijan Salamunić (3:29:59) ne znam, no kako su izlistani pod AK Sljeme, red je da budu spomenuti. Ne znam u kakvom su kontekstu njihovi rezultati, nisu na klupskoj, maratonskoj rang listi (provjerio sam detaljno (koliko mi dozvoljava pažnja dan poslije maratona)), no svaka čast Marijanu da je ušao jednu sekundu ispod 3:29:59. To je ta jedna sekunda o kojoj sanja Davor Videk i trčanje neće naći mira dok on to konačno ne probije.

Lana Vodopija je trčala svoj prvi maraton i odmah junački rasturila. Šuškalo se nešto da će je Kasik pejsati, ipak joj je prvi, a ona je najpotentnija iz njegove 6. grupe, no mnogi su se podsmjehnuli, a kasnije se to i pokazalo da će prije Lana pejsati njega. 3:31:12. Bravo!

Malo iza nje je utrčala u cilj lakonoga Tamara Markotić pametno se zavalivši u udobnost stražnjeg sjedala obitelji Kolac pod sigurnom i iskusnom vozačkom rukom sestre Marijane koja je trebala sigurno odvesti dva brata do cilja maratona. Tako je Tamara imala najugodnije iskustvo maratona, a dio zasluge za PB ide i nesebičnoj pratnji Ivana Videka koji ju je, iako ozlijeđen, bodrio kada je trebalo. Bravo Tamara.

Dobrić Slaven je, vjerujem zadovoljan svojim trenutnim rezultatom od 3:34:17, a Kasik je inženjerski precizno popravio PB za tri sekunde. Njegovo zabavno viđenje stvari pronaći ćete na njegovoj stranici fb-a.

Gordan je još jedan od nas koji smo otišli u Italiju da na svojoj koži osjetimo kako je to 90-ih izgledalo raspadanje Jugoslavije. A opet, za razliku od prošlogodišnje Seville, kada je raspadanje bilo potpuno, „Sevilla 2“ mu je donijela PB i odličan rezultat za takva iskustva raspadanja 3:36:42. Zamisli samo Gordane da ti je netko prošle godine u Sevilli rekao da ćeš imati slično iskustvo za malo više od godine dana, no da će rezultat biti ovakav. Naspram onih 3:51, ovo je jebeno.

Dinko Bažulić je sa suzama utrčao u cilj proslavivši svoj prvi cestovni maraton rezultatom 3:44:05. Dobar je to zalog za budućnost.

Lidija je ponovno odnijela neslužbenu prvu nagradu za širenje bratstva i jedinstva među susjedima te glavnu nagradu za lako trčanje i još završila za 3:47. Klasična Lidija i pokazatelj da se može trčati s guštom. Osjećaj koji sam upoznao u Berlinu (PS. sorry Lidija na onom mojem komentaru „odjebi to“ kada si tražila onu neku svoju pjesmu, no bio je kritičan trenutak žurke pa smo svi bili malo osjetljivi da nađemo nešto što će nas opet povezati nakon eksperimenata s Čavoglavama. PPS. još uvijek čekam da mi ta tvoja pjesma stigne u inbox da je umiru poslušam i naučim izvan konteksta treš bus žurke).

Mirela Mihajlović je, uz strah da zbog bolesti neće moći trčati tri dana prije, napravila PB.

Janko je opisao svoje muke na fb-u i to ide u obaveznu lektiru i izvan naše male sektaške AK Sljeme zajednice.

Željka Kruc je nakon za nju krucijalne zimske baze spustila PB za 4 minute i on sada glasi 3:52:40.

Ne znam kako je trčala Milana Murgić, rezultat je 3:53:23, a ja si kao i u Ivanovom slučaju, zamišljam stabilnost i rutinu.

Dragi, tihi čovjek Darko Dugić napravio je možda i najveći PB pomak spustivši s 4:17:53 na 3:56:45.

Drugi najbrži doktor u busu Ivan Obad trčao je 3:56:47, falilo je oko 45 sekundi za PB, no ne sumnjam da je kompenzacija u finim talijanskim sirevima zalječila ranu.

I Krešo Kudelić, osim što je svojim zvučnikom spasio atmosferu, također je napravio svjetlosni maratonski skok s 4:13 na 3:57:33. Bravo Krešo.

Suzana Lučić je zadnja iz kluba koja je išla ispod 4 sata rezultatom 3:58:33. Nisam siguran je li njoj ovo prvi maraton jer je nema na klupskoj listi.

Onome kome nije uspjelo da trči ispod 4 sata jer je završio za 4 sata nula minuta i nula sekundi je naš BBSM majstor i DJ Ivan Kovačević. Da se vratimo malo na tu za njega nimalo ugodnu scenu. Iza Ivana sjedi Uprava (čitaj Žana) koja je nametnula ritam da svaka druga pjesma mora biti po njezinoj želji (čitaj isključivo Mišo). Pored njega je Kasik koji traži neke samo njemu i Krucovoj poznate pjesme s laganom naglaskom na kratko silaznu putanju atmosfere, ispred njega sam ja koji stvaram najveći pritisak da nam ne umre atmosfera, pored je Maja pa Tajana, a od iza ga Prezidente baca u 7. grupu jer je opet zajebao pjesmu, iako čovjek samo ispunjava tuđe želje i pokušava biti svima na usluzi. Ivanov PB nije pao, no ponekad je tako lijepo ostati živ poslije utrke.

Sljedeća je u cilj ušla moja najdraža sljemenaška drugarica Katja s 4:03:01. Iskreno mi je žao da Katja po rezultatima nije tamo gdje joj je mjesto i gdje je samouvjereno kročila još prije dvije godina na Treviso maratonu. Znam da će 100 km Passatorea zaliječiti frustraciju i da će istu utrku ona puno lakše završiti nego ja s obzirom da su joj kapaciteti za izdržljivost neusporedivo veći od mojih. Katja, ionako bi meni bez tebe bivanje u Sljemenu bilo otprilike 50% manje zanimljivo jer je malo ljudi pred kojima mogu biti otprilike točno ono što jesam. A ti jesi jedna od (PS. ako ovo čitaš, a sumnjam da čitaš, preozbiljna si ti za ovakve pizdarije, upozoravam da ovo nije sakrament bolesničkog pomazanja, nego isključivo postmaratonski emocionalni disbalans iz kojeg progovara zahvalnost da te imam blizu).

Još jedan dragi mi čovjek Ivica Mlinarić spustio je PB za 3 minute i s 4:10 najavio približavanje svojem krajnjem cilju da prođe kroz kapiju od 4 sata koju nakon Trevisa čuva upravo Ivan Kovačević.

Miranda je mudro prihvatila da su uvjeti nikakvi i rutinski istrčala za 4:13.

Simpatični i zanimljivi Ivan Masnjak trčao je 4:16:49 da dokaže Krucovoj da mu je forma koliko-toliko postojana da zasluži titulu njezine biciklističke pratnje na Passatore utrci.

Jelku Škoton ne poznajem, trčala je 4:22:09 i čini mi se da joj je to bio prvi maraton. Ako nije, onda je prvi pod imenom Sljeme. Siniša Župan je spustio svoj rezultat za 40-ak sekundi, a Zujić Ante iskoristio blagodati medicinske njege nakon maratona.

Dariju Rakovcu je trebalo 5:13:41 da probije maratonsku opnu i popije svoj prvi maratonski šampanjac, kad je već bilo prevruće da otrči počasni maratonski krug oko poljoprivrednog sajmišta, kako to već Kasik reče. Dario je još jedan čovjek kojeg sam instant zavolio, kada je onomad u nekom fb komentaru napisao da voli seriju Leftovers. A ja ne mogu ne voljeti ljude koji vole seriju Leftovers, jebiga. Baš mi je drago i mnogo sam ponosan da si uspio. Btw, ja sam prvi maraton završio za 4:49 pa sam imao tek nešto manje od pola sata više vremena da ispijam svoju prvu postmaratonsku pivu. Sada ti ne preostaje ništa drugo nego da tek neznatno ojačaš formu kako bi stostruko više uživao u onom predivnom Berlinu. Uspori tamo do krajnjih granica i uživaj u svakoj noti i svakom koraku tog predivnog maratona.

Dok smo čekali uz tko zna koju po redu pivu da Dario i Safet zaključe maratonsku ekskurziju, okupirali smo prikolicu nekog kamiona da nam radi hlad, no kako je došlo vrijeme da se krene s razmontiravanjem, otjerani smo pa smo se spontano približili ciljnom luku.

Nije prošlo dugo i već smo bili u špaliru na crvenom tepihu dočekujući finišere. Zazivali smo DJ-a da otkrije Kikija u sebi kako bi rasplesali taj ciljni tepih, no hiperaktivni DJ nije uspio niti jednu pjesmu pustiti duže od 20 sekundi pa nas je svaki puta sasjecao u korjenu. Kako je ipak bila dobra zajebancija, pustio nam je hrvatsku himnu pa smo je gromoglasno zapjevali kad je već Nikolina Šustić s drugim i Ana Štefulj s trećim nisu imale čast slušati. Zato mi jesmo.

Konačno stiže Safet da zatvori još jednu priču. Nije ni Safet što je nekada bio. Godine su u pitanju pa je pomalo izgubio onu prijašnju koncetraciju. Ovaj je puta fulao ulazak u cilj za punih 8 minuta i 50 sekundi, no nismo mu zamjerili. Za nas znalce će zauvijek zadnja minuta maratona biti Safetovo vrijeme.

Silvija je bila druga na 10 milja utrci. Ozljeđena Maja Pirija morala se zadovoljiti također samo kratkom utrkom.

Ulazak u bus, beerloading u nekom supermarketu i žurka je mogla početi. O žurci je bolje da se ne priča jer što se dogodi u busu, neka ostane u busu.

Da je bilo treš pjesama, bilo je. Da smo gubili dostojanstvo, gubili smo i to s guštom.

U to ime, evo još jedna muzička numera, da malo pogustimo trešijanersku narav ove poslanice:

Maraton bez sunca volem- Rokeri sa Sljemena

da predpostavimo ova će pesma da bidne čuvena jer je s filozofski konac šivena maratonac, jel tako, tako... u nedelju maraton priredili i na njeme sunce pripremili pa me nudu s kantom vode, nekim sokom, spužvom mokrom a men' od to sunce vrelo trčanje preselo ref: maraton bez sunca volem s dva oblačka suva sunce da ne kuva da te bog sacuva aj, piči, garminčići,

na dva pejsera balončići tu nedelju će upamtim dobro jer na nju sam zelen bostan obr'o vrela glava i makadamčići

kanali i mostići

želudac me zaboleo,

malu snagu sam na 15. kilometeru oseteo,

život mi preseo ref:

maraton bez sunca volem s dva oblačka suva sunce da ne kuva da te bog sacuva aj, piči, garminčići,

na dva pejsera balončići

sad se lečim postmaratonskim bluzem depresiju i razočaranje muzem turbotreš pizdarije pišem

sunce ti jebem, suze brišem.

a maraton mi ne da mira, sve me provocira.

Da ne ispane da je bilo baš toliko žestoko treš, još jedan mini vrhunac vrijedan spomena bio je kada smo čoporativno otpjevali i otplesali „Kad si sretan“ na nekoj od benzinskih pumpi. Pjesma je to koja izvlači klince iz svih nas pa su čak i oni koji su sa strane gledali, u sebi cupkali, pljeskali i vikali glasno tad hura.

Kako je ponestajalo pive, vodič Ivan Videk postajao je sve zabavniji na mikrofonu. Oba Miška su bili na zadatku, jedan podnošljivo distanciran, drugi jako simpatičan. Došli smo do Zagreba, nije moglo proći bez barem jedne osobe da ostavi nešto u busu, a mi smo se više pijani nego mamurni, promuklih glasova zaputili doma. Još jedan dan u AK Sljeme uredu na kotačima. Kako je ovo bio jedan muzički izvještaj, red je da završim s američkim Mišom Kovačom, Johnnyjem Cashom i nastavkom njegove gore spomenute pjesme Hurt:

„If I could start again A million miles away I will keep myself I would find a way“

Bi kurac.