42

Nedavno sam, nakon dugo vremena ponovno sreo lika koja mi je s ponosom pričao da ne voli čitati knjige i da je i Šegrta Hlapića prepisao i nije pročitao. Nasmijao sam se jer me podsjetio na moju sada već davnu podjelu ljudi na dvije kategorije: na one koji su u osnovnoj školi u četvrtom razredu pročitali (i posljedično nastavili čitati knjige) i one koji su od nekoga prepisali prvu lektiru Šegrta Hlapića (i isto tako, slijedom logičnosti, nastavili prepisivati lektire i ne čitati iste). Jedini izuzetak je Danijel Jergović, moj školski kolega i susjed kojemu je oprošteno da ne čita knjige. Radi se o čistom PTSP-u vezanom uz lektiru. Bila je to naša prva lektira koju nam je učiteljica Katica zadala. Ne sjećam se više koji je razred bio, možda treći ili četvrti, možda i ranije, nije ni bitno. Uglavnom, kako se radilo o prvoj lektiri, ništa se nije smjelo prepustiti slučaju pa je Danijelova mama preuzela stvar u svoje ruke i pomogla mu da napiše svoju prvu lektiru diktirajući mu od riječi do riječi što da napiše. Rezime: Danijel je tako svojom dječjom rukom o knjizi koja je imala maksimalno 110 stranica napisao 88 stranica lektire!

Čemu ova uvodna digresija?! Kako bi lakše napisao svoju jednako tako uvodnu digresiju.

Dakle, svaki trkač koij drži do sebe, iz kategorije onih koji su pročitali i napisali za lektiru Šegrta Hlapića, zna koji je smisao života. Jer, svaki trkač šegrthlapićevac zna da je smisao života 42 i da je to izrekao kompjuter Duboka misao u kultnom SF romanu Douglasa Adamsa „The Hitchhiker`s Gide to the Galaxy“.

I naravno da svaki istinski trkač, dugoprugaš ne dovodi u pitanje smisao misli Duboke misli i zna da je riječ bila o maratonu (ma koliko u tom trenutku kada je Duboka misao kroz svoje Duboko kompjutorizirano grlo provukla svoju duboku misao o smislu, nije više bilo planete Zemlje na kojoj bi se maraton mogao trčati, no nikada u pangalaktičkom povjerenstvu za fiskulturna pitanja izrijekom nije zabranjeno da se maraton trči i izvan planete Zemlje, tako da, tehnički, dogmatski nemamo problem, a smisao života i dalje ostaje dozvoljen za konzumaciju).

Naišao sam danas na pjesmu Mumford & Sonsa s novog albuma Delta s imenom „42“ što me, kao maratonca početnika s 8 istrčanih maratona ponukalo da malkoc provjerim riječi pjesama, ne bi li se našla neka maratonska analogija.

Da se razumijemo, ne dvojim da autori nisu aludirali na maraton, a opet, kako je smisao života upravo maraton, sve me u ovoj pjesmi pomalo podsjeća na maraton.

E pa, dragi trkači maratonci, uvjerite se i sami:

42

Where do I turn to when there's no choice to make? And how do I presume when there's so much at stake? I was so sure of it all But what if I need you in my darkest hour? And what if it turns out there is no other? If this is our last hope We would see a sign, oh We would see a sign Well I've been running from the ashes we left Forgiveness speaks for itself but how can I forget When there's a stain on it all But what if I need you in my darkest hour? And what if it turns out there is no other? We had it all If this is our time now We wanna see a sign, oh We would see a sign So give us a sign I need some guiding light Children of darkness, oh

Ako mene pitaš ( a koga ću drugoga na ovom blogu kada nema nikoga sem mene?!), ova pjesma govori o maratonskom iskustvu post30-og kilometra.

„Darkest hour“ je onih posljednjih 10 do 12 km maratona, kada zapravo i počinje utrka. Sve do tada, bila je samo priprema. Sve do tada, bio je pokušaj da se što više energije sačuva i donese u tih zadnjih sat vremena (naravno, da se to ne odnosi za svemirce koji trče na granici svejtskog rekorda jer za njih zadnji sat maratona počinje taman negdje na polovici utrke). Neki kažu da se na 35. kilometru gasi svjetlo, ja to nazivam Mišo Kovač tajmom (jer ti je svaka pomoć od više sile u tom trenutku jako potrebna, a pjevanje Mišinih refrena, kažu znanci s iskustvom, diže), Kenijci počinju napadati i ubrzavati na 37. kilometru, za Bracu sam u svojem shvaćanju i teorijskoj razradi filozofije maratona rezervirao 40. kilometar (ideja je jednostavna: da veleuzvišeni Braco stoji na 40. kilometru umjesto okrepe i gleda trkače svojim svetim pogledom)... da ne duljim i ne ponavljam sto puta napisano, „darkest hour“ snažna je egzistencijalističko-pjesnička slika koja odgovara maratonskom iskustvu i približava iskušenja kroz koja prolaze trkači svih naroda i narodnosti.

„But what if I need you in my darkest hour? And what if it turns out there is no other?“

Tu konačno počinje priča na koju me podsjetila ova pjesma. Priča koju sam vjerojatno toliko puta do sada ispričao i uživo i na ovom blogu, da nema nikakvog razloga da je još jednom ne oživim iz današnje perspektive.

Trčao sam prije par mjeseci maraton u Berlinu u kojemu mi je zadnjih 10 kilometara bila čista uživancija. Nikada tih 10 km nisam istrčao brže i to samo zato jer sam bio opušten, rezultatski neopterećen, bez sata i napetosti. Guštao sam, bodrio trkače kojima je bilo teško, gutao ogromne količine predivne navijačke energije uz stazu. No ovo nije priča o tom sretnom zadnjem satu maratona. Ovo je priča o mojem drugom maratonu u Trevisu 2017. godine kada sam prvi puta htio ići ispod 4 sata. Bila je to moja prva zimska baza koju sam započeo s klubom. Godinu prije sam došao u klub na pola baze pa je ova prva koja se brojala u cjelosti. Cilj je bio nakon dvije godine od relativno mučnog prvog (s penzionerskim rezultatom od 4:49) napasti 4 sata. Ono što je završilo kao „darkest hour“ počelo je kao „darkest winter“. Sve je bilo krivo za mene te zime. S 95 kg na kontu na početku siječnja (a utrka je bila 5.3.), osjećao sam se kronično izgubljeno. Spustio sam se iz prve SRT-ove grupe u 2. osjećajući da s ovom kilažnom tromošću tamo puno više pripadam. Zadao sam si sasvim personalizirani i pomalo nadrealan cilj: smršaviti ispod 90 kg i istrčati maraton ispod 4 sata. Nagrada će mi biti povratak u Vecinu prvu grupu. A bilo je, realno samo dva mjeseca od koji je jedan bio kratka veljača.

S obzirom na neiskustvo, zadao sam si da ću trčati samo 3 puta tjedno, što je, kada danas gledam, bio odličan recept da si priuštim taj „darkest hour“ na zadnjih 10-ak km maratona.

Uglavnom, zima je bila ledena i za mene mračna, povukao sam se, slabo se družio s ljudima i uglavnom redovno dolazio na trening skriven u mraku i ledu nasipa.

Stigao je Treviso, padala je kiša prije starta, prestala padati sa startnim pištoljem, a mi smo se zaputili u beskraj seoske talijanske staze.

I sve je bilo manje, više dobro do 32 kilometra, kada sam skužio da imam dobar pace za ići ispod 4 sata i da je ostalo još točno sat vremena, što je matematički gledano, točno tempo od 6:00 min/km. Zašto da se i dalje mučim na 5:35 kada i ovako mogu ostvariti cilj. Nisam ja tada uračunao i onih 195 metara što je na tom tempu barem jedna ekstra minuta. A kada se jednom spustiš na „ležernih“ i graničnih 6:00 min/km, prostora za dodatno curenje nema. A da je počelo curiti, počelo je. Pa su neki kilometri završavali s prosječnim kilometarskim tempom od 6:10 min/km.

Ma dobro je, pa 10 sekundi uvijek mogu nadok... čekaj malo!!! Pa maraton nije 42 km već 42 195 m. A u pičku... pa to je barem... pa ja kasnim minutu!!!

Vraćaj se na 5:35!!!

Samo, kako se na ovom suncu i toj nježnoj uzbrdici sada samo tako vratiti za skoro pola minute brži tempo. A kako nego na silu. Stvarno sam si htio taj rezultat ispod 4. Nikada mi poslije niti jedan maratonski rezultat neće biti toliko bitan. Pa ne sada kada sam već uspio u 2 mjeseca skinuti tih 5 kg i biti ispod 90 kako sam si nacrtao.

Tako je počeo moj „darkest hour“. Nikada neću zaboraviti scenu na 38. kilometru. Janko je s ekipom otišao ispred nas. Trčali smo zajedno neko kraće vrijeme, no oni su nastavili, a ja sam usporio. Ostali smo Darko i ja, jedan kraj drugoga. Obojica smo samo razmišljali o odustajanju. Držali smo tempo i mučili se. Bilo je vruće i svaki je korak bio tonu težak. Nije to bilo neko ekstremno mučenje, no bila je kriza. Mračni sat duše. Rezerve su potrošene i sada se ide na unutrašnje snage koje svake sekunde kao iz slapa cure na sve strane. A nema ih beskonačno. U jednom trenutku Darko je stao tiho rekavši „ne mogu više“.

Nastavio sam, iako sam samo htio napraviti isto što i on. No o sekundama je bila riječ i dok sam imao i najmanje šanse, nastavljao sam.

Udaljio sam se od njega i ostao sam. I onda prizor na 40. kilometru. Cure iz kluba koje su istrčale svoje polumaratone pa su otišle da podrže suborce maratonce. Ako onda nisam pukao od ganuća kada su počele navijati za mene, nisam nikada. Bio sam na rubu odustajanja, a one su me imenom oslovljavale i održale na nogama. Nikakav stimulans nebi tako trenutačno i direktno djelovao na mene kao njihova podrška.

Kakvo odustajanje, kakvo hodanje. Nema predaje!!! Nastavio sam držati tempo i sljedeći kilometar pretrčao na njihov račun.

Na 41. sam kilometru, kako je postalo jasno da sam potrošio extra život koji su mi usput poklonile cure, sreo talijanske pacere s balonoma na kojima je pisalo 4:00. I uopće nije bilo bitno što pojma nisam imao jesu li oni krenuli prije mene pa imam još malo fore vremena ili minutu iza mene pa ozbiljno kasnim. U tom su trenutku sljedeći kilometar za mene krenuli kada i ja. Zaljepio sam se za njih i švercao u vlaku bez karte kao nekada, kada smo kao klinci igrali lovice s kondukterima na putu do najočajnijih punk koncerata diljem Slavonije.

No, kako to biva s komocijom, čim sam se zavalio u udobno sjedalo njihova pejsanja, tijelo se umirilo i opet mi je proradila osnovna matematika. Jebote, tko zna kada su ovi krenuli, a kako ih do sada nisam vidio ispred sebe, sasvim je izvjesno da su krenuli iza mene. Znači, kasnim. I taman kada je počela kriza da neću stići, a bilo je to već pred kraj, na zadnjih 500 metara, na mostu je stajao Mario Krešević i podržao me navijanjem. U tom sam trenutku eksplodirao. Bacio sam se na glavu. Sve ili ništa. Zadnjih 500 metara pa ako treba pasti u nesvjest od preforsiravanja, neka, samo da probam uhvatiti rezultat ispod 4 sata.

Jedna sekunda će biti dovoljna. Poput Kominove genijalne priče u kojoj se kladio s curama u janje da će trčati u Ljubljani polumaraton ispod 2:20 pa ga je istrčao s nekoliko sekundi preko 2:20, no službeni mu je rezultat vratio tih nekoliko sekundi koliko je bilo dovoljno da osvoji janje.

Trčao sam pola metra iznad zemlje u tko zna kojem tempu. Nisam više gledao na sat. Samo sam osvajao Normandiju, spašao svijet od zlog svemirca nakon što mi je ovaj zadao žestok udarac, dizao se poput Rockija na kraju drugog nastavka filma s poda i u polubunilu zadao Apollu Creedu odlučujući udarac jedva ostavši na nogama.

3:58:58 je bi konačni rezultat što će reći da sam imao cijelu minutu fore, no što dijete u transu zna što je...

Nisam siguran da bi uspio bez ekipe sa strane.

Trebalo mi je 15-ak minuta da dođem sebi poslije, no tog se dana, u tih 15 minuta resetiranja, rodio u meni trkački navijač.

„But what if I need you in my darkest hour? And what if it turns out there is no other?“

Od tada nisam više propustio priliku da u bilo kojoj prilici glasno i iskreno podržavam trkače s punim poštovanjem.

A što tek reći kada se radi o ljudima koje volim? O svojima.

Koliko je samo moćno iskustvo bilo pratiti ih po brežuljcima Istre ili po raznim cestama kada sam nisam trčao. Koliko sam i osobno dobio bivajući tik do njih u njihovim najmračnijih satima utrke.

2019. godina je pred vratima, a ambicije su nam svima nadprosječne.

Katja, Tamara, Gordan i ja planiramo istrčati 100 km u Passatorreu, dok će Ana, Anita i Mario trčati 110 km Istre. Ivan će se negdje u pozadini oporavljati od ozljede u prometu i potom se, ne sumnjam, ponovno vratiti tamo gdje mu je i mjesto, ispred svih nas.

Sasvim je izgledno već sada, na početku priprema, da će nam te utrke prolongirati „darkest hour“ u „darkest hours“ (ili, kako je to Veca slikovito opisala tijekom svoje jako zanimljive prezentacije utrke Passatore i općenito ultraškog trčanja: dođe ti kriza i onda nakon dva sata prođe, kao da se nikada nije ni dogodila).

Nekako ne dvojim da ćemo se trebati.

„We had it all If this is our time now We wanna see a sign, oh We would see a sign“