KAKO BITI SRETAN? Episode 2 (svakog posta tri dana dosta)

Baciš ujutro čarape na pranje da opereš tragove jučerašnjeg dana. Četkicom za zube prebrišeš plesni pod noćnih bakterija i sa svježim zadahom ulaziš u dan. Plavo nebo, sunce u zelenim zavjesama, ona poslom neopterećena jutarnja ležernost.

„Svi mi smo moralizatori. Što više moraliziramo, to smo u većoj mjeri histerični. A što smo više histeirčni, to se želimo više udaljiti od iskustva. Stoga se, što više možemo, udaljavamo od zločestog starog, neorganiziranog iskustva, odnosno što dalje prema apstraktnom referentnom pojmu.“

Vraćam se doma. A dom su osjetila. Rekonstrukcija, ponovno otkrivanje misterija najnemisteričnije stvarnosti (ustvari, jedine moguće stvarnosti, ma koliko i ona labilna bila).

Vid, sluh, njuh, okus, dodir.

Susretao sam se s ljudima na terapiji koji su u potpunosti izgubili kontakt sa svojim osjetilima.

Zatražio sam je da sluša. Niti na sekundu se nije znala odmaknuti od svog uma.

Gledaj. Što vidiš. Opet analize i mentalne konstrukcije.

Kojeg se okusa sjećaš? Ništa.

Njuh. Što je to?

Dodir? Dodir tijekom seksa? Prazno ništa.

„Integritet nije čudotvoran lijek za oboljenje moraliziranja, ali u velikoj mjeri smanjuje njegove negativne učinke, jer ako ste cjeloviti, nije vam potrebna ispravnost da biste se osjećali dobro.“

I sam se često uhvatim na sličnim mjestima. Da ne osjetim. Da sam koncept samoga sebe. Da se osmišljavam, vjerujući da na taj način egzistiram. A nisam tada, nema me.

I tako većinu dana.

„Moramo naučiti živjeti s lažima, kao sa stupnjem razvoja. Prije no što nam se predoči mogućnost spasa iz pakla moramo se izgubiti u životu punom laganja.“

Ne sjećam se što sam sanjao. No znam da me ne razumiju kada im pokušavam približiti paradoksalnu teoriju promjene. Mi živimo u svijetu stalnog postizanja i zato nam je teško dopustiti si ideju prihvaćanja umjesto popravljanja sebe.

Zadatak je, kažem im (iako mi riječi po tko zna koji puta zvuče šuplje), da prihvatiš ono što je. No kako da vjeruješ svojemu biću kada te od rođenja konstantno ispravljaju, upozoravaju i procjenjuju. Stalno neka ocjenjivanja, stalno neka „sram te bilo“ ili „to nije bilo lijepo“ ili „bravo, odlično si to napravio“.

I sada ti u tim nekim tridesetima uzmi sebe za ozbiljno i čekaj dovoljno dok ne naučiš čuti i vidjeti ono što jesi (ma koliko to što jesi bilo trenutno i definirano okolinom u kojoj se nalaziš).

Ajde ti sada prihvati stalnu mijenu svoje pojavnosti, neprekidni ples različitih promjena (igra je to koja najviše liči na hokej kada se svako malo mijenjaju cijele postave). U igru-van, u igru-van. Poput disanja. Poput putovanja hrane od jedne do druge rupe u smjeru sile teže.

„Moramo naučiti izbjegavati trenutak koji jest i kontrolirati svoj doživljaj svijeta putem priželjkivanja, nadanja, izgubljenosti u uspomenama, laganja i izgubljenosti u vlastitu umu. Moramo u tome uspjeti i moeamo s uspjehom zbog toga očekivati kako bismo mogli iz toga pobjeći ne gubeći prednosti koje su nam time pružene.“

Vijay Ayer Trio ispunjava mi prostor zvukom. Pojačavam da ostavi masniji trag na ovom zapisu. Sjećanje na iskustvo uživo i jedan od najboljih koncerata u životu na kojemu sam bio u malom Lisinkom. Kako je samo bilo čisto i ekstatično. To ti je zajeb s jazzom, ili te uzme ili ne. A kada te uzme, ne treba ti nitko više objašnjavati što znači biti tu. Što znači izaći iz svijeta misli u osjetilno iskustvo. Bez riječi koje bi stvarale ideje, otvorenost i tsunami tjelesnih senzacija.

Nestajanje u muzici trija (Vijay na klaviru, Stephan Crump kontrabas i Marcus Gilmore za bubnjevima), nastajanje u muzici trija. Uzmu te, iščupaju iz mentalnih konstrukcija i odvedu daleko, daleko, skroz tamo gdje samo jesi. Skroz tamo nazad, tu. U najbanalnije i najstvarnosnije ovdje i sada.

"Beznačajnost je od velike važnosti. Kad napokon shvatite da je to što jeste isprazno i beznačajno, tada vam više nije bitno jeste li bezveznjak ili niste. U tome leži vaša snaga.“

Znam da zvuči naporno. Znam da zvuči klišeizirano. Stalno i iznova to inzistiranje na tom izlizanom ovdje i sada. Kada jednostavno ne možeš razumijeti ako ne iskusiš. Nemaš nikakve mentalne šanse.

Tek jeftina new age life coach bullshit propovijed.

„Možete imati o sebi predstavu kao o `dobroj` osobi. Možete lagati kako ne biste `pobrijedili tuđe osjećaje`. Taj netko drugi kojega, navodno, štitite je još beznačajniji nego predodžba o sebi koju štitite. Ljudi koje štitite laganjem su jednako nestvarni kao i predodžba o vašem ja na kojoj istrajavate kako biste zaštitili sebe. To je nestvarni svijet adolescencije.“

Vrijeme je za čaj i šaku badema. Volim ovo sunce.

„Moć pozitivnog razmišljanja je najveći usrani teret našeg doba. Pozitivno razmišljanje je za negativne ljude. S pozitivnim razmišljanjem i afirmacijama krećemo od predstave o sebi kao bezgrešnoj osobi i nastojimo se koristiti razmišljanjem kao strategijom uz pomoć koje sebe pokušavamo učiniti cjelovitim. Razmišljanje nije izvor snage. Izvor snage je biće. I kao biće smo već cjeloviti.“

Vrijeme je da se ode na tržnicu. Posuda za cimet. Posuda za rafinirani šećer. Posuda za crvenu papriku. Posuda za svježi sir. Dvije boce za mlijeko na mlijekomatu. Desetak platnenih torbi i desetak izgovorenih „ne hvala, imam torbu“ i isto toliko odgovora „a, da, da vi uvijek imate torbu sa sobom.“ Eto, takve male pizdarije mene čine sretnim.

„Um smatra da su važni i život i smrt. Biće smatra da su život i smrt- život i smrt.“

Brad Blanton, Radikalna iskrenost (VBZ, Zagreb, 2007)