KAKO BITI SRETAN?

Ti si budala ako misliš da to ide samo tako.

„Tek onda kad ljudi nauče odustati od nastojanja tipa `trebalo bi`, mogu se izliječiti prirodno, prepuštanjem.“

23:57 je. Malene, fensi cipelice nasred sobe. Dva para upotrebljenih čarapa za odrasle, različitih veličina i roza barbie auto između njih na daskama dnevne sobe, koje za nas život znače. Razbacani, plastični komadi lego duplo kocaka. Kore od naranče i cjediljka od čaja. Prazna šalica. Prazna posuda od pite s jabukom.

„Terapija uspije i nastavlja davati rezultate onda kad ljudi žele učiti kako da im i dalje bude dobro.“

Detalji. Oni o kojima se ne piše, oni koji ne bi „trebali“ biti tu. A baš volim taj osjećaj... ostaviti na kraju dana čarape nasred dnevne sobe. Poput zmije koja svlači svoju kožu, tako i ja ostavljam čarape kao svojevrsni hommage danu koji je iza mene. Čarape su nijema žrtva i preživjeli svjedok 8 prehodanih kilometara do posla i nazad (namjerno sam izabrao raditi na inače neradni dan da što prije obvezom počnem iz emocionalnih pluća iskašljavati truli katran božićnog). Čarape su završile na svježe otuširanim nogama nakon što sam u nekim drugim, sportskim čarapama istrčao ujutro 11 kilometara. Čarape su bile na nogama i dok sam, u pokušaju da se barem na tren odmorim od svih orgijastičkih adventističkih pizdarija u centru i pripadajuće im gužve, spustio pogled na asfalt Ilice i taman u tom trenu naišao na odljev bosih nogu Tome Gotovca. Gotovo svaki puta, pa sam tako i ovaj puta, kada pješačim, nagazim na njegov bosonogi odljev zamišljajući kako sam barem sekundu hodao u njegovim mokasinama.

„Pojedincima koji su bar malo uspjeli vratiti zdravlje i osjećaj dobrobiti potrebna je podrška grupe prijatelja, inače pojedinac postupno izgubi snagu i vrati se kulturološkoj strukturi koja sve nas uguši.“

00:15. Dobro je. I tehnički smo se udaljili još jedan dan od božića.

Čarape nasred dnevne sobe. Kakav smiješan detalj. Čarape kao egzistencijalistički, umjetnički izričaj čistog življenja.

Koliko sam danas uopće koraka svjesno napravio? Jedan mali komad stakla skriven negdje u mojem lijevom stopalu daje mi svako malo važne lekcije iz svjesnosti. Ta mala doza boli podsjeti me da hodam. Da imam noge. Da gazim i radim korake. Da cijelo svoje tijelo držim uspravno na te dvije prilično malene površine za toliko kilograma. Fascinantno. Naprosto.

I još k tome i trčim na istim tim površinama stopala. 11 km danas, 11 km jučer. Lagani je tjedan prema Jankovoj shemi zimske baze AK Sljemena, što znači, u ime odmora i prevencije od ozljeda, samo 50 istrčanih kilometara tjedno. Za sada imam 22.

„Mnogi ljudi ostaju zarobljeni na određenom stupnju razvoja, odsječeni od ključnog sustava povratnih informacija koje bi im prirodno omogućile da se pobrinu za sebe. Sustav povratnih informacija ugrađen je u sve nas, ali smo mi s njim prekinuli vezu. Riječ je o sustavu koji zahtijeva da obraćamo pozornost na doživljaj u tijelu, umjesto na koncepcije u umu, ali mi ne vodimo o tome računa jer smo previše zaokupljeni razmišljanjem i s kojekakvim `moranjima`“.

Prošla su puna dva mjeseca kako nisam ništa napisao na ovom blogu. I onda odlučim tu šutnju prekinuti ovakvim zapisom?! Postoji na blog platformi na kojoj pišem ta neka statistika o broju posjeta koje sam se više sjetio iz svoje taštine nego iz znatiželje ima li nekoga ovdje s one druge strane virtualne vukojebine koja ovaj blog je, kada mene već nema. Kaže ta statistika kako je ovaj blog na sam meni toliko dragi božić otvorilo 15 ljudi.

Tko ste vi?

Is there anybody outhere?!?!

Any body?

Fascinantan podatak za moj mali literarni zadatak.

15 osoba, od kojih si u ovom trenutku (00:29, 27.12.2018. četvrtak) ne mogu zamisliti niti jednu jedinu osobu kojoj bi bilo toliko dosadno u životu da se odluči na tako nešto. A tu je i naslov tog posljednjeg posta iz pradavnog 23.10.2018.: `Jezično stilska vaginalna vježba`. Točno si mogu zamisliti tamo neku imaginarnu, nepoznatu mi osobu kako od tko zna koga dobiva moje ime u kontekstu tamo neke psihoterapije i onda me zgugla, naiđe na ovaj blog, otvori isti i susretne se s tekstom koji nosi naziv `Jezično stilska vaginalna vježba`.

Jebena samopromocija.

Iako bi meni, da na ovakav način guglam svog potencijalno novog terapeuta, već sam naslov bio dovoljan da ga intuitivno izaberem (jer netko tko se bavi psihoterapijom u današnjoj Hrvatskoj, a nema smisla za neukusni humor bez granica, teško za mene može zadržati ikakvu vjerodostojnost), svjestan sam da mi ne ide u prilog već sam naslov, a nekmoli i tekst unutra koji produbljuje agoniju i dodatno uznemiruje muhe bez glave.

Zato ću ja sada lijepo napisati ovaj tekst s nekim super kul naslovom kojega se ne bi stidjela ni Ana Bučević.

„Da bi sazreli, ljudi moraju prerasti djetinjstvo. Odrastanje nije samo stalna akumulacija novog znanja: morate odbaciti ponešto od naučenog. Jedan osobito učinkovit način da se to obavi jest kazivanje istine o svim vašim pokušajima upravljanja drugima kako biste dobili ono što želite.“

U nedostatku jasne vizije o čemu bi ovaj tekst mogao biti (osim prvotne namjere da napišem tekst koji će svojim naslovom ispunjenim nekim seksi zvučećim vrijednostima zamijeniti onaj vaginalni, kako bi na prvu ispao normalnije nenormalan), nastavljam odbrojavati vrijeme. 0:39.

Nisam još točno testirao koliko me zeleni čaj drži budnim. Šalica Gyokuro čaja (deklaracija kaže da se radi o jednom od najboljih japanskih, zelenih čajeva) iz Kuće zelenog čaja, tamo negdje oko 21 čas, da uspijem odgledati film The Miseducation of Cameron Post do kraja. Odgledao film, eno me budan i dalje.

S crnim čajem znam na čemu sam. Jedna šalica popijena iza 20 časova, i eno mene u tri ujutro kako nervozno brljam po tastaturi. Koliko je samo patetičnih pizdarija na ovom blogu iscijeđeno iz jedne obične šalice crnog čaja. Najčešće se radilo o omiljenim mi Irish Whiskey (Assam- kineski crni+ kakao) ili Chococcino (Assam-kineski crni+ komadići vanilije i kakaoa), oba u kombinaciji s malo mlijeka. Čuješ li me, Kućo zelenog čaja kako te hvalim pred ovako mnogobrojnom publikom?! To ti je za sve one free testere koje mi obično pokloniš da isprobam neke nove čajeve koji ti dođu. Znaš me i ja znam tebe.

„Terapija se prije svega sastoji od podučavanja ljudi kako iznova uspostaviti kontakt s vlastitim doživljajem, koji je prisutan bez obzira na sve moralne pouke ili ideje o tome kakav život jest i kakav bi trebao biti.“

Mislim da, tek sada, u 00:49, znam naslov ovog zapisa: Kako biti sretan!

Poprilično je, što se mene tiče, u skladu s citatima iz knjige „Radikalna iskrenost“ Brada Blantona. Odlična knjiga za sve doslovne shvačače i oslanjače na znanstvene istine. Jebite se, izjebani.

„Psihoterapija je gotova onda kad osoba nauči koristiti svoj um za stvaralaštvo, umjesto da se um koristi njome.“

I?

Koji je tvoj odgovor na pitanje iz naslova?!

Jel baš moram?

Baš moraš! Sam si se uvaljao u to govno pa sada zasmrdi do kraja.

Okej, ako baš želim.

Male stvari, rekao bih. Čarape nasred dnevne sobe, na daskama koje život znače. Odmah pored roza barbie automobila. Kore od naranče. Prazna posuda od ukusne pite od jabuka.

Šalica Gyokuro zelenog čaja koja drži budnim u 01:07. Koja omogućuje rođenje ovog teksta, najbesmislenijeg od svih do sada, a opet, nekako, najiskrenijeg i najnepretencioznijeg. Male stvari. Poput malenih, fensi dječjih cipelica. Ili ispijanja omiljenog čaja iz omiljene šalice s logoom kluba kojemu pripadam.

A tek pomisao da si mogu priuštiti pisanje ovakvog teksta bez opterećenja što će o njemu misliti onih 15...