4. dan, mrak

nije to bila pjesma, nisu to bile riječi; bila je to tetovaža na zgrčenom tkivu straha, svečana zakletva o nitkome i ničemu. minutu prije nego će postati prekasno.

nitko.

ti si nitko.

nitko si bio, nitko ćeš i ostati kada prestaneš biti.

tek jedan posljednji, bezkrikčni i krajnje beznačajan izdah zalud potrošene materije,

žličica vegete posipana po zarđalom, praznom loncu od 100 litara.

{žao nam je, no osoba koju ste pokušali kontaktirati (za vas) nije dostupna na ovom broju (nikada (nije bila niti će ikada biti).}

hej...

bio je to samo san. mali, jeftini, patetičan, ovisnički, samozavaravajući.

i ma koliko da si se trudio, pridavši joj mistično i metasvemirsko značenje (koje ionako nitko nikada ne bi niti mogao ni htio nositi), koliko se trudio da joj dodijeliš neprenosivu titulu osuđeničke zainteresiransti za tebe (ma koliko ne pokazivala znakove i ne izgovarala rečenice koje bi to i potvrdile), bilo je prazno.

I porušio si ti sve zeuse i isuse na vrhu svoga pantena kako bi nju monoteizirao, tiho joj i ponizno na oltar za žrtvu da je udobrovoljiš pod noge položio naramak svojih najranjivijih kostiju (da odluči što će s tobom, da te definira iskorištavanjem za neku beznačajnu potpalu neke mlake vatre destrukcije ili da te posloži i rekonstruira), objašnjavao si pticama i kamenju zašto je ona the one, zašto je važno da je u osamljeničkoj patnji čekaš sam.

sve, baš sve si stavio na kocku.

boga, domovinu, krv, kosti, srce, um, plavu boju.

sve što si imao i što si mislio da imaš.

jer, jebeš budućnost u kojoj nema...

budućnost u kojoj...

jedan trenutak je bio dovoljan.

u onoj nekoj pretposljednjoj sekundi u kojoj dan samo što se nije još jednom zavukao pod teški pokrivač mraka (jer bilo je ledeno, bilo je sniježno), širom si otvorio hladni, zimski prozor svoje zarobljeničke sobe i ostao gol.

cijeli svijet je zašutio.

cijeli svijet je za tebe zašutio.

jeftin trik s nula posto magije.

samoispunjavajuće osuda, presuda i egzekucija.

jebote, kako si nevažan.

gužva je u mravinjaku sinko i ti tzv. pojedinci oko tebe, da bi preživjeli frustraciju nevažnosti, izabrali su pogodnije i društveno prihvatljivije droge.

ti si, izabrao potpuno neprimjenjivu.

ti si izabrao nju.

a nema ništa bolnije od promašene droge za promašen život.

i zato je vrijeme da se odmoriš.

tamo, iza horizonta ispod površine, dole na dnu, među hridima o koje se razbijaju najpročišćeniji kristali posljednje nade.

htio si ostaviti trag, no kako kada tebi rijetko kompatibilna tinta nikada nije bila zainteresirana da te ispuni.

nitko...

i ništa.