3. plači

bilo je bijelo i prazno, na čistini.

nikada ti nisi bio ne znam kakav apostol iliti svetac.

nikome nećeš postati vrhunaravni ili nedajbože gazda

(jeftine su to verbalne igračke za mamine sinove i tatine kćeri).

ostavio si mi poruku zataknutu u nekoj davnoj knjizi.

daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom, postoji polje. tamo ćemo se naći.

čuo sam te, o kako sam te samo glasno čuo, i znao sam da si to ti, no pojma nisam imao što sam čuo.

brzopotezno sam nakon dugo vremena ponovno otvorio blog i zakucao tu rečenicu na virtualni zid na mjesto podnaslova.

tek da me podsjeti, svaki puta kada odlučim zaigrati na kartu literarne spontanosti, kako bi se konačno naučio prestati pokušavati sviđati.

znao sam (ili sam barem mislio da znam), da se ne radi o fizičkom mjestu i zato sam je pustio da slobodna ode, kako bi mi se, kada dođe trenutak, vratila.

trebalo je jedno maglovito jutro da obriše oblike i moranja. da otpusti gordijski grč genetsko-hormonalnih imperativa.

bilo je čisto.

amateri i pjesnici koje s razlogom nitko ne čita upotrijebili bi izraz „kao u oblacima“, no moje su noge po prvi puta osviješteno bile u čvrstom kontaktu s podlogom.

to je bilo to mjesto gdje smo se sreli. mjesto mojeg osjetilnog uzemljenja.

lice ti je bilo mekano, oči srčane, a energetska frekvencija tiha i nježna.

godinama sam preživljavao i od odgovornosti bježao podilazeći najjačima i najodlučnijima, no s tobom, bilo je to, koliko nepotrebno, toliko i nemoguće.

a pokušao sam, siguran sam da sam i s tobom pokušao (što iz straha od autentičnosti, što iz navike); nježnim si me progledom zaustavio.

ne pokušavaj vodu tekućicu uhvatiti u posudu- šapnuo si i nestao.

proći će od tada ratova i ratova sa samim sobom sve dok jednog jutra ponovno magla ne pobriše horizonte i borbe, ostavivši moju izranjavanu vojsku da odloži svoj umor uz put, konačno shvativši da pojma nema protiv i za koga se bori.

livada uz put bila je mokra, no umorna vojska je zaspala. otpuštenog oružja, ispruženih mišića i kostiju, konačno spremni da se odmore od svoje i tuđe teške povijesti.

sjetio sam se na tom spavalištu tvoje rečenice i po prvi puta je izgovorio na glas...

ne pokušavaj vodu tekućicu uhvatiti u posudu...

niz lice mi je krenula voda tekućica.

prvi puta u životu svoj sam um, svoju posudu, ostavio po strani.