2. narko

sva ta privatna metafizička ježenja... sav taj jazz emocionalnog prepoznavanja.

sva ta strast riječi, zvuka i slike...

ma je li moguće,

reci mi, molim te,

da je samo s moje strane percepcije zajedničkog nam svijeta tako glasno, snažno i važno.

ono nešto, ono negdje.

nekoliko desetaka kilograma umornog sirovog mesa s kostima sumljivog podrijetla, začinjeno prstohvatom jeftine tišine na vikend akciji, uvaljano u mrvice kruha nepostojećeg krista.

još jedan dan privatnog maskenbola pred hodajućim, odavno razbijenim ogledalima, čija je jedina strast osuda.

ne valjam i zato patnja. nisam dovoljno i zato bol.

ne mogu i ne smijem pokazati ono što...

jesam...

jer,

tek tamo dolje,

na dnu,

na metafizičkom dnu svemirske nezainteresiranosti,

samo tamo

imam svoju mikro priliku

da zavoliš moju sjenu.

moje demone.

moju bol,

kao jedini dokaz mojih pokušaja postojanja.

a ti si ta,

jedina,

posljednja,

koja ima emocionalni kapacitet pluća da zaroni tako duboko i da me nađe skrivenog među oštrim hridima mojeg nepostojanja. koja ima dovoljno iskustva i strpljivosti da pokupi sve komade i da me zacijeli.

da me upostojiš.

da me izroniš s dna.