1. na putu prema dole

tiho je i boli.

kućanice su pobjegle svojim kućama.

tvoje hladne, noćne ceste odavno ne nude marginu uz koju bi se moglo osloniti svoje onemoćalo, umorno tijelo. ovako si sam, u mraku, na vjetru svježe otvorenog besmisla.

ti i ta tvoja cesta koja, ako zagrebeš samo malo ispod površine njene nominalne kože, nikada nije vodila nikamo.

jer...

tiho ti šapće tvoj umorni, iskustveni korak...

da...

tko je njom jednom noću hodao...

zauvijek je ostao izgubljen među njenim u mraku izgubljenim kilometrima.

ta cesta si ti. ti i tvoja djetinja ambicija. tvoj jeftini provincijski san da iz takvog podneblja možeš dobaciti dalje od tih nekoliko kilometara noćne ceste.

to je tvoja pozornica, to je tvoje jedino moguće životno kazalište. i znaš da je vrijeme da se prestaneš truditi. ovdje gledatelja nema, noge su umorne, a cesta, ma koliko bila tvrda i hladna, nije mokra (pa možeš sjesti, možeš, po potrebi, prileći).

boli i tiho je.

sve je ovdje autentično autentično. Surovo, slomljeno i samo.

da...

surovo,

slomljeno

i...

samo.

kasno je/rano je (ovisi s koje strane noći/dana gledaš). nisi oprao zube (jer na cesti nemaš gdje ni s čime oprati zube) da skineš alkoholno-metafizičku naslagu svoje jeftine, sinoćnje riječi. da obrišeš trag beskrajno besmislenog prenemaganja svog patetičnog ega.

jebeš takav trip.

uostalom, kakva uopće metafizika može proći kraj toliko prozira.

kraj toliko prezira prozira.

hladno je i boli.

a priča počinje točno tamo gdje odustaješ.

gdje konačno odustaješ.