PA PA KOMARCI. Ranojutarnja, maratonsko-apstraktna meditacija o odnosima uz šalicu sincha makizoni o

Želudac ti opet koluta očima dok nastavljaš pričati. Opet sereš na krivu stranu. Navika i/ili strah... čini se da je odavno postalo svejedno.

Umara te to lupanje glavom u taj uvijek isti forsirani, maratonski zid nesposobnosti da se razumijete i opet ne staješ. Dok traje blebet uma, manje je više sigurno.

Iako, geometrijski govoreći, imaš sve što ti treba. Dva pravca i priliku za susret. No, radi se, na tvoju žalost, po tko zna koji puta do sada, još jedom, o paralelnim izvedbama stvarnosti.

Puno je tu sličnosti koje tako isključivo isključuju. Jebiga, takva je sudbina paralela.

A ti čezneš za okomitošću. Susretom okom, da se zaigram rječju. Za verzijom stvarnosti

gdje se ta dva pravca postojanja susreću.

Postoji li uopće ta okomita stvarnost ili je to jedna od najvećih iluzija čovječnosti iza koje se krije egotrip i treniranje moći? Ta neka potencijalna točka susreta koja na tragu religijske fantastične mitologizacije, čezne za svojom nimalo nadnaravnom inačicom presvetog trojstva... ja, ti, mi.

„Mi“ kao točka susreta. „Mi“ kao prolazno, možda čak i prilično kratkotrajno stanje prepoznavanja. Sjaj u krajnje marginalnom krajičku oka, trzaj usne, uzdignuta obrva,, blaga nijansa crvene na licu, omekšana vilica. Točka gdje taktičke zamke obrambenih blokova padaju pod teretom distanciranosti od rutine i pripadajućeg joj iluzornog štita ideje da imamo stvari pod kontrolom.

Rijetka su ta mjesta u današnjem svijetu. Ima li ih uopće?

U skladu s mojim trkačkim iskustvom, pomišljam da bi jedno od tih potencijalnih mjesta moglo biti tamo negdje...

iza maratona.

Možda bi ta točka susreta mogla biti začeta u gangbang euforiji maratonskog starta, sazrijeti i razviti se u stomaku solističke dosade prvih 30-ak kilometara, započeti porod u nekom od onih kriznih post30-ih kilometara i završiti izgon u euforiji i znoju pod ciljnim lukom, kako bi, napokon, nakon nekoliko sati transa, postala stvarnom upravo u onom trenutku kada iščezne i posljednji endorfinski atom euforije, da onako umorna i stvarna, odmori svoje žuljave, ukočene i umorne noge na mekanoj fotelji tvoje najintimnije dnevne sobe.

Jer, da se vratim metafori paralelnih pravaca, za paraleleno-rigidnu, erektilnu životnu ispravnost potrebna je snaga i mnoštvo potiskujućih faktora da bi stvari funkcionirale u tom paralelnom izbjegavanju. Nakon maratona mlohava postaje tvoja životna linija i samim time potentna za susret. Mlohavost ega zove k susretu.

Ovo je valjda jedino mjesto u prirodnom poretku gdje mlohavost linije nudi priliku za oplodnju jajne stanice, iliti, točke susreta.

Točka susreta. Još uvijek vjerujem da je moguća točka susreta i izvan konteksta zajebancije i pričanja u metaforama, ma koliko volio te izričaje. Potrebno je samo dovoljno izmoriti sve svoje rutinizirane mentalne prečace i šablone kako bi u mašineriji naučene uloge konačno zarđali svi zupčanici i pregibi, da, jer, nemojmo zaboraviti, show always must go on, nemajući drugog izbora, konačno opet na scenu iskoči naša spontana, davno zaboravljena, upravo dječja ljudskost. Ono naše unutrašnje, najautentičnije iskustvo sebe što se godinama skrivalo ispod dasaka koje životu već odavno ništa ne znače, tek s vremena na vrijeme kriomice ubacujući poneku autentičnu i improviziranu lajnu teksta u strahovima i zabranama otisnuti scenarij tzv. života.

A maraton ima moć da umori i raštima obrasce i kategorije. Da natjera doma.

Zato ta rečenica:

možda je to mjesto tamo negdje iza maratona.

Tamo gdje počinje moja istina o nevažnosti, potrebitosti i ranjivosti bez omalovažavajućeg konteksta.

Još samo kad ljudi ne bi na tim mjestima što prije i brzopotezno izvukli svoje brodice iz mora. Kada bi izdržali, ostavivši ga barem nekoliko dana u vodi, i zavezavši svoj umorni, tjelesni brod za mol postmaratonskog bluesa da pod naletom malih i velikih valova mora života, ovisno o tome što im život tada već donese, upoznaju svoju ranjivost i bol.

Jer koji je smisao broda ako nije u moru?

Koji je smisao čovjeka ako se ne susreće?

Ma jebeš smisao. U potrazi za svojim „zašto“ samo sam se još više izgubio. U potrazi za svojim „kako“ našao sam mjesto.

Mjesto u sebi gdje je susret s drugima moguć.

Onaj neki unutrašnji pupak, spreman da ga se opet razveže kako bi uspostavljao neke nove veze naspram te smiješne vanjske, tjelesne točke na stomaku svakog od nas, koja nas podsjeća koliko smo ustvari samostojeći i koliko možemo jedni bez drugih.

Točka. Ili bi, u skladu sa stvarnim potrebama, iskrenije bilo pričati o trima točkama susreta.

Jer potencijal je, baš kao i potreba, beskrajan.