-WO IST NOCH PLATZ FÜR UTOPIEN? BERLIN MARATHON 2018.
Bijedni starac. S ovakvim uspomenama znam da neću umrijeti kao bijedni starac.
Tim je riječima pobjednik Šimunove trail lige od prije nekoliko godina opisao svoje iskustvo trčanja po šumama, gorama, brdima, planinama i otocima diljem Hrvatske.
(Ivičina fotka, iako je očito, s obzirom da je na fotci, da je nije sam fotkao)
I znam da za tamo nekog autohtono-ortodoksnog trail/trekk trkača, koji brije isključivo na underground (po mogućnosti besplatne) utrke, korištenje ove rečenice (iako ortodoksni trail/trekker i za Šimunovu ligu misli da je čisti komercijalni dim neke neimenovane prostitutkine vulve) u svrhu opisivanja iskustava s jedne od najkomercijalnih utrka na svijetu toliko je suštinski promašeno, a opet na neki meni paradoksalno suludi način iritantno privlačno.
Nešto poput pjesme Milana Manojlovića Mancea „Kafić bez veze“. Evo nekoliko stihova da bude nejasnije:
„sjedim,
zapravo, prvo sam stajao na uglu Masarykove i Gundulićeve
ljudi su prolazili, a ja sam bio s nekim koferima tamo
nisam imao novaca, međutim došel je Miškec i rekel je:
ajmo sjesti
ja sam rekao: može
sjedim sam u kafiću bez veze
sa dva kofera
ne znam što da radim ne znam ni kud ću
sa dva kofera...“
Uglavnom, radi se, kako je već iz naslova teksta izvjesno, o Berlin maratonu, jednom od 6 velikih svjetskih maratona koji svojim trulim, kapitalističkim zadahom vrišti pod teretom svoje komercijalne pohote.
A nigdje to nije tako jasno pretjerano naglašeno kao na maratonskom sajmu na bivšem aerodromu Tempelhofu. Sajam svega vezanog uz trčanje u 5 do 6 ogromnih hangara kroz koje je potrebno proći kako bi se stiglo do hangara u kojemu se preuzima broj za maraton. Fascinantan je to svijet pun jako privlačnih stvari, no jednostavno, za moj mali hipersenzitivni um, puno previše u kontekstu dva dana prije utrke.
( Ivičina fotka)
A startni paket za 160 eura preko agencije, koliko smo morali izdvojiti za startninu s obzirom da nas osim Katje nikoga nisu izvukli na lutriji (početna cijena za one koje pomazi sreća je 110 eura, a što se lutrije tiče, navala na Berlinski maraton je tolika da na oko 45 tisuća natjecatelja bude barem duplo ako ne i troduplo više prijavljenih za tombolu), sadržavao je prozirnu plastičnu vreću za ostavljanje stvari, broj te čip koji je trebalo vratiti (ako ga ne vratiš, naplate ti 20 eura). Kasnije smo dobili i platnenu torbu s jednim dezićem, gelom za tuširanjem i mini zobenom kašom. Sve u svemu, ekstremni minimalizam. Majicu, bilo službenu maratonsku, ili onu finišersku, trebalo je dodatno platiti.
Posebno je otužno izgledala ekipa koja je prilikom prijavljivanja utrke umjesto vreće za ostavljanje stvari izabrala pončo nakon utrke pa su dobili u ruke broj i čip.
Jebiga, zašto pas liže jaja? Zato što može.
A tu je i Berlin, grad koji te teško može ostaviti ravnodušnim i koncentriranim samo na maraton. Boljeg sabotera za dobar maratonski rezultat ne trebaš tražiti. Jer, mnogo je gradova na svijetu koji su mi i zanimljiviji i privlačniji od Berlina, no Berlin te dodatno sjebe tom svojom, s jedne strane židovskom, a s druge strane zidovskom istočno-zapadnom pričom. Bio sam prije maratona dva puta u Berlinu i oba puta me je preplavila nejasno definirana doza hladnoće s obzirom na sve to bjesomučno drkanje sa zidom i još jedno komercijalistično iskorištavanje potencijala ljudske patnje.
Pali nas taj emocionalni kič, jebiga. Privlači nas spoznaja tuđe patnje, lažemo si da je to stvar prošlosti, u potpunosti zaboravivši na one gotovo identične aktualne zidove i ratove u državama i kulturama koje su izvan kruga našeg medijsko-emocionalnog interesa. Sve je to samo još jedan turistički show u gradu, ništa osobno, važno je da se vrte novci, brzo i efikasno. Da ublažim situaciju, ponovno u pomoć pozivam Mancea:
„Rajka čita roman Rajka čita roto roman Rajka čita novi roto roman ona nije sama s njom je i njena mama s njom je njena mama s njom je njena stara mama s njom je njena stara sijeda mama Rajka nije sama Rajka nije sama“
No, iako smo dobar dio svoje energije poklonili turističkim rutama Berlina (otprilike smo ishodali jedan maraton u tri dana), ipak je razlog dolaska ovdje bio maraton. Za većinu bez rezultatskog pritiska. Od ljudi s PB-ovskim ambicijama tu su u grupi bili prvenstveno Bojan i Ana te Gordan, Anita i Željka. Ivan i Tamara su svoje ambicije i energiju poklonili UTMB-u prije dva tjedna, Ivana i Katja su zdravstveno onemogućene, Ivica je na nogometu tjedan dana prije maratona nagnječio rebro. Gabi je cilj bio završiti, Edo i Davor su odlučili završiti negdje oko 4 sata, a Goran do 5. A ja? Do tri dana prije maratona pojma nisam imao kako ću trčati. Da napadnem 3:30? Nisam imao onaj prijeko potreban osjećaj u želucu da sam trenutno na tom mjestu. Kao i svake godine, i ove sam što se treninga tiče brljavio preko ljeta. Meni odgovara hladnije vrijeme za trčanje i stoga mi je maraton u 9. mjesecu nimalo privlačan i realan za rezultatske ambicije. No kako pustiti samo tako priliku. Znaš ono, veliki grad, odlična atmosfera; pa gdje će me povući atmosfera ako ne na ovakvom mjestu?! Ipak sam tjedan dana prije utrke prijavio i Ljubljana maraton za kraj jeseonskog dijela sezone da dobijem još jednu pravu priliku ako u Berlinu zaserem.
( Sandina fotka)
S obzirom da sam osjećao da nisam u potpunosti spreman, a opet, pojma nemam gdje sam nakon proljetnog rezultata 3:34 (jer ipak sam u međuvremenu bio na Durmitoru i skupio 6 mjeseci dodatnog treniranja), plan mi je bio da krenem s tempom 4:50 min/km pa da vidim dokle to mogu držati kako bi kasnije znao u Ljubljani koliko mi je potrebno do željenog rezultata ispod 3:30. A onda opet, ima li to smisla? Jer, ako se zaletim, moglo bi me to koštati mučenja na kraju. A tko želi da mu mučenje ostane u sjećanju na Berlinski maraton. Trenirao sam nekoliko treninga posljednjih tjedana na tempu maratona 4:45 bez većih poteškoća pa sam se nadao da će mi Berlin pokazati gdje sam. Naučio sam do sada stati kada je potrebno prije potpunog raspada, ili sam barem vjerovao da će tako biti i ovaj puta.
I onda je došlo Svjetsko prvenstvo na 100 km u Svetom Martinu na Muri tjedan dana prije Berlina. Red zajebancije pa red još više zajebancije, spontano prespavljivanje, žurka i prije svega povratak za Zagreb iz SMNM-a s Nikolom Borićem donijeli su mi odgovor na dilemu kako trčati. Opušteni razgovor s Nikolom nakon nekoliko mi je godina otvorio tako važnu temu. Tijelo. Pričali smo o slušanju svoga tijela, o neforsiranju i nekažnjavanju samih sebe kroz tjelovježbu. Pričali smo o energijama ljudi oko sebe i kako je na SP na 100 km bilo jako puno ekipe koja se tom disciplinom bavi da bi se kažnjavala. Vratilo me to u dane kada sam prolazio gestalt psihoterapijsku edukaciju. Ponovno su se, nakon dugo godina u mojoj glavi aktualizirale teme sensory awarenessa te Lowenovske i Reichovske tjelesne psihoterapije. Izvukao sam iz ormara te knjige koje sam nekada čitao i posudio u knjižnici Loweonovu knjigu „Bioenergetika“ koja se bavi objašnjavanjem kako funkcionira tijelo pod teretom psiholoških poteškoća. U kratkom sam se roku vratio na staro i meni tako važno mjesto. Tijelo... jedini hram koji zaslužuje istinsko poštovanje. Hram u kojemu možeš naučiti istinske duhovne vrijednosti uzemljavanja.
Zabavljao sam se s Lowenovom knjigom i vrlo brzo naišao u njoj na odgovor koji je bio nastavak priče s Nikolom. Ovaj me dio potakao da odlučim kako ću trčati u Berlinu:
„ Na nesreću, stav Amerikanaca prema tijelu opterećen je
njihovim odnosom prema egu.
Rezultat toga je da su za mnoge ljude tjelesno zadovoljstvo i zadovoljstvo od sporta
manje važni od zadovoljstva postizanja rezultata.
Usmjerenost na postizanje rezultata stvara tenziju
koja direktno umanjuje efekt aktivnosti na stimuliranje i oslobađanje tijela.“
Doživio sam epifaniju u tih nekoliko rečenica. Odjednom sam se opet sjetio cijele te psihoterapijske priče u koju sam ušao prvenstveno i isključivo da bih naučio živjeti. Danas, s odmakom od 10 godina, nemam više nikakve sumnje da će ta priča učenja življenja trajati dok sam živ. Isto vrijedi i za trčanje. Prvotna motivacija je bila produbiti svoje poimanje življenja kroz tjelesnu dimenziju. Prakticirati život u pokretu i igrati se s granicama poimanja svojih tjelesnih mogućnosti.
(Ivičina fotka)
Osvijestio sam da sam s vremenom izgubio svoj mekani fokus i zahvaljujući okruženju u klubu u kojemu jesam prejako stavio naglasak na rezultat. Osvijestio sam koliko mi je takav pristup hranio ego, a osiromašivao zadovoljstvo prisutnosti u malim stvarima. Ne mislim pri tome da je ganjanje rezultata nešto krivo i promašeno. Samo, ja nisam na tom mjestu da se mogu na po meni zdrav način upustiti u tu avanturu, a da ne izgorim pod pritiskom prijašnjih očekivanja. Najbolje o tome govori činjenica da sam prije svih maratona na koje sam išao na rezultat, većinu noći proveo budan zbog prevelike doze uzbuđenja tijela (dragi Lastane, jesam li ja normalan?!). iskreno, zahvalan sam svom tijelu da tako reagira jer to za mene znači da postižem viši stupanj tjelesne vibrantnosti i dobre ugođenosti za sviranje u orkestru svakodnevlja.
Moja epifanijska odluka bila je da odem u Berlin bez sata. Samo za taj osjećaj. Trčati ću onoliko i kako mi se bude trčalo u određenom trenutku. Radi se o Berlinu i želim biti u potpunosti slobodan od rezultatskog pritiska. Želim trčati za sebe i po svom guštu. Sedmi mi je ovo maraton, prvi veliki, i zaista je vrijeme da se opustim.
Da. To je to što mi je nedostajalo u cijeloj slici. Idem tamo trčati za gušt.
(Ivičina fotka)
Ta je odluka maksimalno utjecala na mene u vidu činjenice da sam se mogao opustiti. I piva noć prije utrke, i normalno spavanje u hostelu cijelu noć i buđenje bez grča u želucu.
(fotke hostela)
Nikada nisam bio ovoliko opušten ujutro prije početka. To ne znači da sam bio u potpunosti lagan i nepterećen; mislim da je tako nešto nemoguće u okruženju 45 000 maratonaca. To samo znači da sam bio na jednom sasvim, sasvim drugačijem i ugodnijem mjestu svojeg psiho-fizičkog stanja. I točno sam mogao razumijeti o čemu priča Lowen i što znači ne opterećivati se brojkama i ego imperativima. Samo iđi.
(Edina fotka)
(Edina fotka)
Zauzimamo mjesto u F boksu 20-ak minuta prije nego ćemo krenuti, u Berlinu je toplo i ugodno, oko nas je šuma, puno je ljudi, atmosfera među ekipom je odlična.
(Ivičina fotka)
Ivica i Ivan imaju rezultat za E boks, no zbog već gore spomenutih razloga ostaju s nama. Ispred nas u boksovima su nabrijani Ana i Bojan. Nikako nije na ovom mjestu na odmet spomenuti da su njih dvoje vegani, da razuvjerim sve uvjerene mesožderske nevjernike da je s takvim životno-prehrambenim-etičkim stilom života moguće tako brzo trčati. Iza nas su Edo i Gabi te još iza Goran i Željka. Sanda, Vlatko i Irena su također iza. Vrijeme brzo prolazi u boksu.
(Ivičin mobitel fotkao, koncept osmislio Ivica)
Zabavljamo se, fotkamo, glupiramo i evo starta.
(i opet I.)
Prvi puta prelazim tepih, a da ne moram paliti sat. Predivan osjećaj. Puštam korak u berlinski maratonski ocean neka me nosi kako i kamo želi uz iskrenu želju da Gordan i Anita, Bojan i Ana naprave svoje željene PB-ove te da ozljedom prilično načeta Ivana uspije završiti maraton. Ostali će već obaviti posao na ovaj ili onaj način. Moje `bez brige i pameti` trčanje znači hvatanje ritma prvih nekoliko kilometara. Nismo se zagrijavali, nismo se rastezali. Samo čisto trčanje.
(Ivičina fotka)
I već na prvom muzičkom pointu neki jazz okrestrić pogađa u srce i dušu stihovima:
„Look for the bare necessities The simple bare necessities Forget about your worries and your strife I mean the bare necessities Old Mother Nature's recipes That brings the bare necessities of life“
A bio je to samo prvi music point. Nakon nekoliko njih s velikom sam radošću konstantirao da je većina bendova uz stazu jazzerska. Pa di me nađe. I tako svakih nekoliko stotina metara. Valjda je sve što svira ili umije proizvesti buku izašlo na ulice. Nisu to bili euforični izljevi podrške kao što to rade 442 crew, no bilo je mjesta gdje je bilo istinski veselo i glasno. Od plesačica, ekipe na balkonu, žena s loncima, zvonima, djece s bubnjevima i zviždaljkama, tko zna koliko grupa bubnjara doslovno svih dobnih skupina... bilo je tu valjda bandova svih mogućih stilova i vrsta. Ti trčiš svoje i prolaziš kraj njih, u svom si nekom balonu trkačkog transa, no svejedno, ovi oko tebe toliko su iskreno podržavajući da bez problema probijaju opnu i trpaju te svojom energijom. I mogao bih ja sada tu na suho pokušavati riječima pisati superlative; tko je bio, zna o čemu pričam. To se ne odnosi na jako mi dragog mrguda Gorana Požeka koji je tijekom utrke doživio tek 4 benda koji su mu zanimljivi i nije baš nešto impresioniran Berlinskim maratonom. Svi ostali euforično opisuju svoja iskustva.
Što se moga trčanja tiče, uživao sam i slušao tijelo prilagođavajući tempo trenutnom raspoloženju. Ivana Srnec je pojurila naprijed i ubrzala već nakon 2 km, Gordan me je prešao nakon 5 km, a Anita i Tamara točno na halfu. Njihova utrka i moja utrka danas nisu bile istog tipa. Uz sve poštovanje prema trudu i ozbiljnosti koje su ulagali u utrku, nastavio sam svoju zajebancijsku poeziju trčanja. Nježno i ugodno, koliko tijelo hoće.
Jedina otežavajuća okolnost trčanja bez sata bila je činjenica da sam na trenutke, gledajući ljude oko sebe, od kojih su neki izgledali zastrašujuće loše i sporo, sumnjao da trčim 6:30 ili sporije jer nema šanse da su ovi mogli brže trčati. No na tom mjestu, nije mi palo da ubrzam. Ako je 6:30, neka je. Tako hoće moje tijelo i to je potpuno u redu.
Na 20. kilometru cura zaustavlja pjevanje kako bi na mikrofon rekla da je pao svjetski rekord. Tada još nisam znao da se radilo o nevjerojatnih 77 sekundi jer je i samu curu zbunio rezultat pa nije bila sigurna što je rekla.
Renesansu sam doživio točno tamo gdje se inače počinjem gasiti: na 30-om kilometru.
Gordan spominje neku odličnu atmosferu uz stazu na 30. km. Ne sjećam je se, no znam da me nešto puknulo i da sam prema kasnijoj statistici ubrzao 20-ak sekundi zadnjih 12 km i tako po prvi puta u svojem maratonskom iskustvu (ovo mi je bio 7. maraton) napravio negative split. Ako nisam u tih zadnjih 12 km prešao barem tisuću ljudi. Ili da budem iskreniji, hodajućih zombija. Jebiga, ipak je ovo Berlin i doći trčati Berlinski maraton, a da nisi doživio maratonski zid, kao da nisi ni trčao.
(Ivičina fotka lude ekipe s balkona)
Na 39. km Beer stop. Savršeno. U svakoj drugoj trci nema šanse da bi se igrao s pivom koja bi me mogla razjebati, no ovdje, i to za posljednja tri kilometra, 2 dcl pive sjeda kao budali zagrljaj. U par navrata me šamara totalna euforija, na rubu sam suza, pa prođe, pa se opet vrati i tako iz koraka u korak. zadnjih 700 metara iza zavoja pred očima se pojavljuju Brandeburška vrata. To je to!
Ulazim u cilj istinski sretan i lagan. Jebo me pas, pa i ovako se može trčati maraton. Nakon nekoliko čaša vode, srećem Gordana i Anitu. Gordan je trčao 3:39:28 i tako popravio PB i probio granicu od 3:40!
Anita je također popravila PB s rezultatom 3:42:08. Tamare i Ivane, koje su bile ispred i za koje sam vjerovao da su završile prije mene, još nema. Sretan sam i ponosan na oboje. I dok kraj nas prolazi izgubljena vojska slomljenih slabih i šepavih, obješenih i iscrpljenih lica, nas troje sjajimo od sreće i smijeha. Totalna nadrogiranost zadovoljstvom i srećom.
Kakva jebena utrka, kakva atmosfera...
(Anitina fotka)
Vraćamo se na livadu gdje smo ujutro i započeli priču pa se polagano počinju priključivati i ostali. Tamara je ipak malo zaostala i došla dvije minute ispod 4 sata. Ivan, unatoč 100 milja UTMB-a i Ivica, unatoč natučenim rebrima, zajedno su ušli minutu ispod 4. Za njima slijede u sljedećih nekoliko minuta iza 4 h Edo, Davor i Katja. Vlatku je ovo prvi maraton i završio ga je za 4:02:33. Svaka čast i za rezultat i za izbor prvog maratona. Seriju nastavlja Sanda s 4:10 te Željka Kruc, koja je s 4:15:44 jebački popravila svoj maratonski PB. Slijede ih Ivana Srnec koju je koljeno pošteno usporilo, no što je najvažnije, izdržalo pa Gabrijela Volić i Ivana Krnić te Goran i Irena. Dok opušteno ležimo na travi i opijamo se bezalkoholnim pivom (niti taj alkoholfrei ne može nam pokvariti ovaj dan, a Anita si je, razmišljajući nekoliko koraka unaprijed, ponijela limenku prave pive pa je gušt za nju bio ponešto veći) saznajemo da su Ana i Bojan išli fenomenalno i prema željama. Ana Štefulj odličnih 3:10:10, a Bojan 03:03:51.
Naknano saznajemo i da je Matea Parlov upravo u Berlinu otrčala svoj prvi maraton i pokazala da je jedna od najperspektivnijih hrvatskih trkačica. 2:38:05 za maratonski debi!!!! Matea Parlov najača je žena na svijetu, Matea Parlov!
Koliko sam skužio, nije bilo u ekipi pretjerano razočaranih jer svi su ovdje došli prvenstveno na spektakl, što Berlinski maraton bez sumnje je.
Žao mi je da se Dario Sekušak ozlijedio prije pa je morao propustiti ovo divno iskustvo. Vjeruj mi Dario, svima je u planu da se kad-tad vratimo u Berlin pa ne moraš brinuti da neće biti prilike da ideš s ekipom na ovaj događaj.
I što tu sada reći. Ostalo je još prostora da jednu zapjevamo. I dok se ekipa, sretna i umorna, izležavala po travi, ja sam konačno našao sudruga koji je iz prve spreman da nabaci pjesmu. Ne da je spreman nego je i spremniji i od mene. Ivica Skočić, čovjek s jednom od najfascinantnijih energija koju sam imao priliku sresti i prije nego sam ga upoznao. A što bi dva balkanca pjevala pred međunarodnim auditorijem od tko zna koliko tisuća polomljenih i umornih maratonaca razbacanih po livadi oko nas do li „Zeko i Potočić“ u Thomsonovoj „Čavoglave“ verziji.
Zekooooo..... i potočiiiić!!!
(Sandina fotka livade)
Falilo nam je žestine i Thompsonova falseta na samom početku, no prije nego se u pjesmi potočić smrznuo, mi smo veći bili na radnoj temperaturi. Ljudi su nas gledali, neki s čuđenjem, neki s oduševljenjem, pitajući se koji se kurac ovima događa da nakon utrke još imaju snage da ovako grlato i strastveno pjevaju.
Samo za taj osjećaj.
Gordan nas je snimao, no kako sve prave stvari, da bi postale legendom, ne smiju imati dokaze, Braco je htio da Gordan zajebe pa je umjesto jednom dva puta stisnuo rec i tako nije snimio ništa.
Nakon utrke, napustivši bezalkoholnu zonu, došlo je vrijeme, kako to već i priliči AK Sljemenu, za prave pive. Jedna, dvije, tamo negdje kod treće mi se počeo utapati umor u čaši pa sam sljedećih nekoliko ostavljao poneki dcl iza sebe.
Fina večera u Marokanskom restoranu i lagano premotavanje filma preko Alexander platza, koji nam je bio kontrolna točka i osobni trg, s obzirom da nam je jako simpatični i osebujni hostel bio u blizini istog. Posebno me se dojmila skulptura gospodične Smrti koja je stršila nad foteljom i sofama na kojima smo proveli dosta vremena.
Preostaje mi još samo da ispričam jedan od najvažnijih susreta i dijaloga koje sam imao u Berlinu.
U subotu prije utrke prvi sam se probudio i sjeo upravo na sofu nasuprot Nje, Kraljice Tame i kamena temeljca svakog straha. Gledao sam je i činila mi se malo napetom.
-Što da radim sutra s tim trčanjem, uvažena Gospo?- tiho sam joj šapnuo u sebi, znajući da me čuje jer još od rođenja dio nje živi u meni. Mislim, imao sam ja taj svoj plan da idem prema osjećaju, no nikada nisam tako trčao i tko zna što me sve može zajebati po tom pitanju.
Okrenula je svoju glavu, spustila čeljust dole, zabacila kosu preko ramena, ispružila svih pet prstiju lijeve ruke da naglasi himničnost trenutka i progovorila Hamingwayevim riječima:
U nedjelju navečer, tamo negdje iza ponoći, par sati prije nego će zvoniti sat za hvatanje jutarnjeg aviona, pogledao sam je još jednom:
- Hvala ti, draga. Hvala ti na savjetu. Dobar sam dio tvoje poruke ispunio.
A što se rezultata tiče, saznao sam ga od Mare koja mi se preko poruke javila nakon utrke.
3:44:36 iskreno me obradovalo, s obzirom koliko se nisam trudio po tom pitanju.
Ovim tekstom i službeno završavam međuprostor koji sam pokušao istim stvoriti kako bi se u miru nakon iskustva Berlinskog maratona mogao prepustiti postmaratonskom bluesu. I ako bude nekih plačipičkastih tekstova o bezvrijednosti i besmislu mog činjenično besmislenog života, nemojte reći da vas nisam upozorio.
Čekaj, čekaj... pa nije još gotovo. Nisam ti još objasnio zašto onaj naslov.
„Wo ist noch platz fur utopien“ moglo bi se slobodno prevesti kao „gdje još ima mjesta za utopiju“. Naime, nekoliko minuta prije starta, lik u našem boksu izvadio je novine i počeo čitati članak nekog filozofa s ovim naslovom. Tako se to radi, care.
(I.)
A kao odgovor na pitanje iz teksta, usuđujem se ponuditi jedan od mnogih odgovora s obzirom na svoji siromašni trkačko-filozofski pedigre. Ako sam već i započeo svoj tekst hračkanjem po svem onom komercijalističko-kapitalističkom orgijanju u vezi Berlinskog maratona, dužnost mi je da završim iskrenim oduševljenjem onom drugom stranom istog, a to su svi ti predivni volonteri uz stazu. To se odnosi na sve navijače i muzičare koji su iskreno podržali sve nas i doslovno odgovorili na pitanje iz članka novine koje je čitao osebujni trkač.
Bravo ljudi i hvala vam.
Za kraj, nikako ova poslanica nimalo svetog Pavla Berlinčanima ne može proći bez onog
najiskrenijeg hvala Tamari Markotić koja se osobno izborila i omogućila nam ovo prejebeno iskustvo. Hvala ti, kako za sav trud prije u vezi utrke i jako simpatičnog hostela, tako i za vrijeme boravka u Berlinu gdje si nas bedinjala kao da smo kraljevske krvi pa treba paziti da ispadne od nas nešto kada odrastemo. I sve to s tom nepodnošljivom lakoćom opuštenosti i smješka.
(Ivica fotkao)
Mislim da sam sada stvarno gotov. Eno, neko mi kuca na vrata u blues ritmu i hoće da se naseli na par dana.