DURMITORSKE KRONIKE. DIO OSMI. KONAČNO KRAJ.

Noć je bila animirana i tiha, a more mirno, tik uz pješčanu plažu. Na samom rubu tišinskog ekstrema, trenutak prije nego eksplodira, ne mogavši podnijeti toliko svoje punine. I puklo je. U sekundi je iz te mirne površine mora iskočilo krdo divljih pasa i snažnim i kaotičnim pokretom nepovratko razbilo tišinu u tisuću komadića.

Nekoliko dana nakon ovog za mene proročkog sna, na psihoterapiji sam proživio prizor koji sam sanjao. Godinama zabranjivana i potiskivanja ljutnja izlazila je iz mene uz glasne zvukove i šake koje su stiskale jastuk najjače što su mogle. Bio je to moj prvi egzosrcistički psihoterapijski moment koji me je podsjetio koliko je ponekad za socijalnu prilagodbu potrebno veliku cijenu platiti. Olakšanje je došlo sekundu nakon eksplozije.

Odlazeći doma sjetio sam se sna. Sna koji je nastao kao kompilacija kadrova iz animiranog filma „Waltz With Bashir“, no posloženih na način koji je odgovarao mojem podsvjesnom scenariju.

Proći će puno godina do svojevrsnog nastavka tog sna. Sve će sada biti drugačije, a opet, na neku čudnu foru, jako, jako slično. Neće se ovaj puta raditi o snu, već o onom kratkotrajnom međuprostoru koji nastaje usred noći kada se iznenada probudiš prisiljen na neku od rutiniziranih fizičkih potreba (poput pišanja zbog previše lubenice ili kronične potrebe za vodom nakon kasnovečernjeg jedenja kulena ili pijenja previše alkohola). Neće se raditi o proročkoj viziji nego o podsjetniku na ono što se već dogodilo u nešto drugačijoj varijaciji na temu.

Bila je tiha noć, toliko tiha da me njezina tišina hipnotičkom snagom uličnih lampi u parku pod otvorenim prozorom spavaće sobe privukla da se približim i pogledam o čemu se radi. Zagašena mješavina žuto-narančastih svjetala preljavala se u svojoj igri svjetla i sjene po obližnjim zgradama. Taman toliko da otkrije njihove umorne fasade i naglasi balkone. Nikoga osim mene nije bilo u tom prizoru, no u tom sam trenutku tako snažno doživio poriv da se netko iznenada pojavi na svom balkonu i počne urlati. Onako, iz petnih žila, čistokrvno glasno, najglasnije što može. Već u sljedećeom prizoru u mojoj glavi ova je suluda pojava postajala stihija. Jedni po jedni, susjedi i susjede, izlazili su van i puštali svoj krik direktno u facu noćnoj tišini parka. I nije u ovoj viziji bilo psovanja, nije bilo mrzovoljnih. Nije se radilo o ljutnji i nasilju. Ljudi su se jednostavno priključivali i vrištali. Urlik je postajao antologijski kako se zbor poput vala širio po bloku oko parka.

I trajalo je to sve dok se nije u potpunosti raspalo u smijehu, najslobodnijem od svih smijehova koji postoje.

Dok sam polagano u svojoj polubudnoj glavi isključivao efekte odlazeći na wc sa snažnim emocionalnim dojmom, sjetio sam se o čemu je riječ.

Vrijeme je da završim durmitorsku priču.

Jer, ostao je još taj jedan završni korak. Onaj ključ cijele priče, njezin smisao i razlog nastanka.

Svašta sam do sada napisao o svojim strahovima, iskušenjima i poimanjima planine. Pisao sam i o pomiješanim osjećajima tuge i melankolije koji su me preplavili tog jutra kada se ekipa spremala doma ili dalje na turneju po drugim predjelima Crne Gore. S druge strane, pojavio se taj završni izazov: Međed. Ta oštra planina koja se tako jasno izdizala nad fascinantnim Crnim jezerom i izazivala strahopoštovanje svojom vizualnom nepristupačnošću. Do prije koji dan ne bi niti pomišljao na takav pothvat, no ovo nedjeljno jutro, odluka je bila rutinska. Bilo je jasno da sam štošta toga naučio u ovih 7 dana i nije više bilo dramatično ići ili ne ići. Pitanje je samo bilo hoću li fizički moći izdržati jer mi je Kiki dan prije napomenuo da uspon na Međeda traži dosta fizičke snage da se ispenje.

Posljednje zajedničko jutro u kući zakucao je Goran svevremenim Stavrosovim kič hitom za ove prilike „Kad se prijatelji rastaju“. Volim kada još netko prepoznaje prave vrijednosti u pravom trenutku. Iskreno, pomalo se bojim ljudi koji se zgražaju i ne znaju prepoznati pravi trash potencijal jedne takve pjesme za sve te male i velike životne rastanke.

Kao što rekoh, Gordan, Anita, Ana i Goran idu za Zagreb, Tamara, Ivan i Akela nastavljaju turneju po Crnoj Gori, a Katja će se, prije nego se poslijepodne vrati na more, okušati u usponu na Međeda.

Janko je zakazao grupni polazak s Crnog jezera u 9 sati, a mi krećemo sat vremena ranije kako bi Katja imala barem minimalnu šansu da stigne na posljednji trajekt za otok.

Na Crnom nas jezeru čuvar parka usmjerava na put prema Međedu jer pojma nemamo kako se ide gore. Znamo samo da će put biti strm i vjerojatno fizički zahtjevan. Ivan nam je pričao o djelomično skliskom, zemljanom putu koji zna biti zajeban. U tom trenutku pojma nemam imam li u glavi taj uspon ili ne. A čini mi se da bi mi od velike koristi bilo da sam si vizualizirao postignuće, no nisam. Izabirem pristup `što bude, bit će`. Bez dodatnih komplikacija i opterećenja.

Već na prvim usponima osjećam zamor i težinu. Svašta se tu zaredalo posljednjih dana i definitivno nisam svjež, no zadnji je dan, idem korak po korak pa dokle već stigao. Da parafraziram onu prije spomenutu zen uzrečicu. Koliko traje vječnost u planini? Jedan korak.

Podnožje uspona protočno je i travnato. Katja nailazi na putu na malenu zmiju pa se i taj segment straha uvlači u priču. Shvaćam da jednostavno ne razmišljam o zmijama kao o opasnosti. Tek podsjetnik zašto ono ljudi u planinu idu u dugačkim hlačama, što nije slučaj s nama. Odvajanje planinarske staze za Međeda otvara se s prvim zajebanijim dijelovima. Vrlo brzo nam postaje jasno da smo usred ničega na ne baš tako protočnoj planinarskoj stazi. Staza nije zarasla, no po konfiguraciji je prilično izvjesno da ovo nije put kojim idu manje iskusni planinari-turisti. Izazov na izazov, provlačenje kroz prilično uske dijelove uz dosta napora i sve veći porast agonije. jednako je izazovan i pogled prema gore na vrh kao i prema dolje, kako raste iza nas spust u kojemu više nemamo pravo na krivi korak. Pitao sam se na jednom mjestu što bi bilo da Katja ili ja uvrnemo nogu i ne možemo dalje. Ili da se netko posklizne i padne tih nekoliko desetaka metara dolje. Tek neki blagi osjećaj iluzorne sigurnosti davala mi je misao da Janko i ekipa dolaze istim putem iza nas. Kasnije će Katja priznati kako joj je upravo na tom prvom i prilično stjenovitom i skliskom, zajebanom usponu kroz glavu prošla misao kako je danas taj dan kada će poginuti u planini poput glupih čeških turista u japankama na Velebitu.

Dio te agonije i osobno sam osjetio, no stigao sam do kraja balade, zadnji je dan i jednostavno strah nije dominantan osjećaj. Do prije samo 6 dana, iste bih se sekunde vratio natrag, no na ovom mjestu, posebno tamo gdje je prilično vertikalna stijena prelazila u strmi, zemljani put na kojemu se nisi imao za što uhvatiti (pa sam se koljenima zabijao u zemlju da zadržim tijelo od klizanja prema dolje), probudio se u meni osjećaj prisutnosti.

Na tom sam mjestu počeo osjećati planinu ispod sebe i u sebi. I dalje je bilo jednako opasno, fizički naporno, strmo i sklisko, no umjesto straha i panike, prepustio sam se igri postojanja i traženja svoga puta do gore. Probio me znoj postojanja i odjednom je sve nekako osjetno opipljivo, bilo drugačije. Prisutnije, ispunjenije, jednostavnije, više.

Od onog mojeg početnog umora i nemoći do Katjinog ubrzavanja kada bi osjećala strah pa bi u samo nekoliko sekundi, hodajući ispred mene, nestala iz vida, trebalo je proći određeno vrijeme da se popnemo na vrh tog skliskog i zajebanog dijela. I kao da smo znali da će nakon ovoga biti lakše. A pojma nismo imali jer smo u tom trenutku još uvijek vjerovali da je ovo jedini put za nazad. No sada kada smo gore, a pogled na Crno jezero je jeben, prestala je potreba za brigom. Nismo još bili ni blizu vrhu, no ja sam imao osjećaj da sam i finalno probio himen svoga straha od visine. Nastavili smo put, pojavile su se i, jučerašnjim rječnikom solidno opasne provalije uz rub staze, no u tom su trenutku bile tek mini, zabavni izazovi.

I onda konačno vrh. Uspjeli smo. Evo nas na Međedu. Gdje si sada plaćipićko s početka priče, ha? Gdje si plačipičko?!

I dok smo mi uživali u plodovima svoga truda, tek razočarani da uz kutiju s knjigom dojmova i žigom ne piše kako se vrh zove, na susjednom brdu s kojega smo taman došli, pojaviše se Petra, Paula i Pinki. Nekoliko minuta kasnije njihovim dolaskom na vrh brda na kojemu smo ih čekali, razbija se naša iluzija. Ovaj vrh tek je Mali Međed, a veliki je onaj puno viši nama iza leđa. E jebiga.

Puno je to još penjanja i prelazak jednog dijela stijene sa sajlom. Još smo sretniji bili kada smo saznali da oni nisu išli putem kojim smo mi išli, nego ipak znatno lakšim i manje opasnim ispod Savinog kuka. Nešto kasnije, Janko je opisao put kojim smo došli riječima: „Bio sam jednom i nikada više“.

Neće proći dugo da se na brdu na kojemu smo vidjeli njih troje, vidimo Janka i ostatak ekipe. Odličan trenutak za dovikivanje s brda na brdo. I započnu Paula urlanje, jankovići odgovore, no ne samo oni. Tamo negdje s vrha Velikog Međeda začuo se dobro poznati „Ajmoooo“. To je mogao biti samo i isključivo Čajko. I bi tako. Uzbuđenje je poraslo.

Priključio sam se deranju, jer, jelte, nije baš svaki dan ovakva prilika da se susjedi neće buniti kada se malo zadereš u prostranstva. Davna su vremena kada se išlo urlati na stadion, a da nitko nije bio nešto pretjerano nabrijan i spreman za domove i ponosan na gene kamene. Šteta bi bilo propustiti priliku kad već nema nikoga u blizini kome bi smetalo. Samo lokalna, sljemenaška ekipa.

Nastavljamo put pod vodstvom Paule koja s neopisivom lakoćom skakuće po stijenama. Uz takvu voditeljicu, sve se činilo duplo lakše. Sve te neke tzv. opasne strme i uske stijene uz provaliju prolazili smo kao iz vica. Tko se boji visina još? Pa ovo je dječja igra i zajebancija u dobrom društvu.

A i olakšanje je naraslo kada smo od ekipe saznali da se nećemo vraćati istim putem nego idemo na suprotnu stranu. Samo da više ne moramo onim zemljanim toboganom opasnim po život. Uspon do Velikog Međeda nije više bio pretjerano izazovan, ili mi se samo tako činilo. Prešao sam neke od bez sumnje za moj život najopasnijih stijena, a da nisam niti trepnuo. Postalo je zabavno i lagano. Uspon na sjeverni vrh Međeda Paula je posvetila vikom usmjerenom Čajku, Barbari i ekipi koji su bili na nedalekom južnom vrhu uz prikladan tekst koji je išao otprilike ovako: „šta je pičke, sve ću da vas pobijem i pobacam vam tela niz stenu“. Bilo je to metar prije samog vrha, gdje ćemo sresti nekoliko uglađenih srpskih planinara vidno prekinutog zena našom pojavom i Paulinom ekavicom. No na viku posvećenu Čajkovićima, ovaj puta nisu samo oni odgovorili. Uz zbor Jankovića koji su prodirali i urlali iz zaleđa, u durmitorski jutarnji muzički tobogan uživo uključio se i nizinski ZTŠ zbor pod ravnanjem Kikija, vrhunaravnog svećenika boginje Šive. Kasnije će Kiki, tijekom večere kod Danice s ponosom podijeliti kako je ispunio svoju životnu želju da komunicira s Katun Lokvica s ekipom na vrhu Međeda.

Kada se jeka stišala, a srpski planinari pobjegoše, gore ćemo pričekati ostatak ekipe i tu se kompletiramo u opuštenoj čoporativnoj odmaranci. Katja je već odavno riješila da otpusti svaku napetost u vezi stizanja na vrijeme na trajekt. Tko će se u ovakvom ambijentu opterećivati takvim tričarijama. Em je živa, em oko sebe ima nekoga tko zna put do dolje, em smo se popeli na jebenog Međeda. Nevjerojatno olakšanje.

Nakon pola sata gore nastavljamo na najzabavniji dio staze, koju Janko od milja i punim pravom zove rollercoaster. Usponi i padovi, vertikale sa sajlama, hodanja po oštrom vrhu, strmi sipari i još mnogo zabave za ekipu.

Ne sjećam se više tko je započeo još jednu glasnu urlikovku, no nekako sam uvjeren da je ona ogromna stjenovita martinela pred nama spontano izvukla novi krik iz naših grla. No ovaj je puta, upravo zahvaljujući ovoj fenomenalnoj jekovnoj kulisi, koja je stvarala fenomenalne efekte, urlanje postalo epsko. Pustio sam glas najjače što sam mogao, kao i većina ekipe oko mene. No nisu se ovaj puta uključili samo naši, od čajnih do kikača, već se uključila cijela planina. Dopiralo je sa Savinog kuka, dopiralo je od lijevo, desno, gore, dolje, ekvatori, paralele. Valjda svi planinari koji su bili u okolici urlali su i to je naprosto bilo neopisivo iskustvo miješanja jeka s prirodnim surroundom kakav, u umjetnim uvjetima možeš eventualno doživjeti tek na koncertima Pink Floda. No ovo je bilo uživo i bilo je jebeno.

Na putu dolje saznajem da se spuštamo prema Katun Lokvicama gdje pastir prodaje pivo usred ničega. Ideš! Gdje ćeš bolje motivacije da se svrstam među prve u koloni. Pusti ti priče. Puno je nas, a već je iza 3 poslijepodne i tko zna koliko je ovaj donio piva sa sobom danas iz Žabljaka. Najbolje o tome kakav je osjećaj da dođeš do Lokvica, a nema niti jedne pive znaju ZTŠ-ovci, kojima smo upravo mi omogućili to iskustvo.

A da bi se približili pivi, trebalo se spustiti niz prilično strmi sipar. Manje više svaki je korak bio na rubu padanja na guzicu. Može tako, a može i... kao Janica Kostelić. S onakvim velikim plućima, otvorenim od urlikanja i smješkom koji još uvijek nije silazio s lica, izabrao sam iz izloga broj dva slalom po siparu. I eto ti opet dječjih radosti. Fenomenalan osjećaj zaletavanja u sipar i puštanja da te sipar spusti metar dva pa onda skakanje na drugu stranu u maniri najboljih Janičinih dana kada je bez štapa na Sljemenu iščupala treće mjesto. Čistokrvna zajebancija je nažalost, zahvaljujući bacanju u sipar kratko trajala, no utjehu sam našao u limenki Apatinskog piva. Nije bila nešto pretjerano hladna, no na tom mjestu i u tim okolnostima, u kategoriji najbolja u životu.

Tamo srećemo tim Čajko koji se zajebava i prepričava Vojine hc seljačijske anegdote. Jedna od njih, da na taj način u velikom stilu zaključim spomen Voje u ovim tekstovima i time naznačim konačan kraj ovih kronika, govori o susreti Barbie i Čajka s Vojom u fancy caffe baru O`ro u centru Žabljaka. Zbunjeni što Vojo radi na ovakvom mjestu, postavljaju mu zbunjeno pitanje: „Vojo, što ti radiš na ovakvom mjestu“, a on im, vojinski, crnogorsko-seljačinski odgovara: „Drkao sam kurac na ulici pa sam došao da operem ruke“.

Eto. Nedostajat će mi sva ta čudnovata durmitorska stvorenja.

Od Katun Lokvica spuštamo se dolje prilično brzo. Katja i ja odlazimo malo ranije da ona ipak barem pokuša uhvatiti posljednji trajekt u pola 11. Oboje smo sretni prisjećajući se one solističke agonije na početku. Bila je ova završna avantura fenomenalno zaokruživanje durmitorske priče i prijeko potrebno zakucavanje. Konstantiramo da smo se vratili dolje odrasliji i oslobođeniji. Katja odlazi autom pravac more, a ja se priključujem Janku i ekipi. Idemo na Momčilograd da uz autohtone konobare pojedemo pitu i kisjelo mlijeko s pogledom na netom osvojeni Međed.

Volim zaokružene krajeve, a s ovim gratis danom moja je durmitorša priča dobila svoju cjelinu. Miran sam i sretan. To je to.

Po povratku u Žabljak odlazim do Danice gdje ću prespavati jednu noć jer ujutro u 6 krećem s Jankom i Tomislavom za Zagreb. Još jedna lagana šetnja s Tomislavom do centra, posjeta znamenitoj Čudnoj šumi gdje točeni Lav odlično sjeda, ali ne i mutava i glasna muzika koja se svakom sljedećom numerom sve više prelijeva iz neke kvazi elektronike u cajku. Srećemo se tamo s Majom Pirijom i curama iz ZTŠ-a i kada konačno postotak turbofolk muzike u glazbenoj pozadini počne prelaziti 6% ukupnog sadržaja, odlučujemo da je vrijeme da napustimo objekat. Iako je prošlo 22 ha, ipak odlučujemo probati stići na barem kraj filma na filmskom festivalu koji se odvija na Crnom jezeru.

Iznenađenje je bilo potpuno jer nas tamo dočekuje film s kojim je i započela cijela priča u Sarajevu, a to je film „Muškarci ne plaču“. Volim sinkronicitete ovog tipa. Mnogo bi se tu paralela moglo povući između mene i glavnih likova iz filma. I oni i ja usudili smo se otvoriti barem neku od sfera svojih emocionalnih ranjivosti i suočiti se sa svojim strahovima.

Gledamo zadnjih dvadesetak minuta filma i zaista ovaj film doživljavam kao mali, privatni poklon uz svijest da sam sada stvarno spreman da idem doma. Petra i Paula su pogledale cijeli film pa po povratku s Petrom raspravljam o filmu. Ona po tko zna koji puta izvlači iz filma neki optimističan kraj tamo gdje ga ja ne vidim. Iskreno ti zavidim Petra i volio bih da sam i sam zadržao malo više tog predivnog dječjeg duha, no kada je o ovakvim filmovima riječ, koji govore o muškarcima i ratovima na ovim podnebljima, teško mi se složiti, ma koliko cijenio tvoj kut gledanja, kojega nam kao vrsti bez sumnje jako puno treba.

Jutro je brzo došlo i oko 6:20 uz jutarnji pozdrav Žane i Sljeme krećemo prema Zagrebu, da bi doma stigao u 16 h i dva sata kasnije u bunilu euforije produžio na Maksimir na trening.

Tamo negdje kod sedla, dok Janko priča kako je do sada skoro godinu dana života proveo ovdje u posljednjih 13 godina, razmišljam kako je ostalo još nešto više od 300 dana do povratka.

Sat je namješten na odbrojavanje. Tko zna, možda i uz drugu sezonu Durmitorskih kronika.

Preostaje mi još samo da se ponadam da mi nitko iz ekipe neće zamjeriti što sam dijelio priče u kojima su oni sudjelovali i bivali ravnopravni članovi. Trudio sam se izbjeći što je više moguće tuđe osobne priče, iako, povremeno, nisam baš do kraja uspijevao. Nekako ipak vjerujem da će tamo negdje za godinu dana, prije nego se opet zaputimo Durmitoru, biti zanimljivo ponoviti gradivo, kako bismo lakše pratili radnju u drugoj, ili za neke i trećoj ili četvrtoj sezoni.

PS. fotke su Tomislavove, Sandine, Pauline, Žanine, moje i nešto s interneta. Bio sam lijen da ispod svake stavim autora. Nadam se da se fotkači neće naljutiti jer ako budem i to radio, nikada neću završiti.