DURMITORSKE KRONIKE. DIO SEDMI. VRAŽJA DUŽINA I TRIATLONKA NATAŠA.

Prije dužine ujutro konačno sam sredio sve tehnikalije u vezi svojeg povratka. Ići ću s Jankom u ponedjeljak, a s nedjelje na ponedjeljak ću prespavati kod Danice. Tako dobih jedan neočekivani ekstra dan, što će reći da ova dužina ipak neće za mene biti posljednje durmitorsko iskustvo.

Iza mene je tjedan pun raznoraznih poučnih napetosti i iskušenja i sada je pri kraju balade još samo pitanje ima li u meni dovoljno snage da istrčim cijeli trening. Tek su danas vremenske prilike postale prave ljetne pa i planine gledane s našeg balkona izgledaju photoshopirano čiste. To znači da će biti jebanja u mozak od strane sunca tijekom trčanja.

Gordan i Anita su odlučili dužinu trčati od Vražjeg jezera do pola puta pa natrag, a Goran će trčati zadnjih 10-ak kilometara i to s Akelom da joj konačno dokaže da je vrijedan njezine naklonosti. Anita također posljednjih dana nije u najboljoj formi. Čini se da je i ona imala želučano, procesno iskustvo.

Ana, Tamara, Katja i ja odlazimo do Danice odakle je polazak na dužinu.

Solidna se grupica skupila i čini se da ovaj puta nema ambicioznih po pitanju jurnjave i pretvaranja treninga u utrku. Mislim, možda bi i bilo, no kako nitko osim Janka ne zna put, suzdržaše se ljudi od naglog trčanja uništa. S vremenom se ipak stvorila naprednija grupacija gdje su prednjačili Petra, Paula, Kligl, Mara, Nikola, Pejić i još poneko, koga iz solidne udaljenosti kontrolne, sigurne skupine formirane oko Janka nisam uspio popisati.

Kako mi je nakon svih pizdarija do sada primarni plan bio da ovaj trening završim do kraja, držao sam se Janka. Taj njegov okošestni tempo s obzirom na vrućinu, činio mi se baš taman. Valjda će tako ostati i do zadnjeg kilometra.

Originalni plan je trebala biti dužina do Bukovice, no kako je ekipa organizatora triatlona na Vražjem jezeru tražila od organizacijski iskusnih Janka i Žanu pomoć oko utrke, Janko je promijenio plan pa će nam dužina završiti 3 km ranije na sotoninstičkom jezeru. A kad se već trči k đavlu na megdan, odlučio je Janko malo pojačati dojam pa je, da ipak ne bude prekratko, simbolike radi, kako to već Belzebub voli, dodao i ponešto zmija u priču pa ćemo u Njeguvođi dodati još par kilometara do Zminičkog jezera i natrag.

O kako samo tada pojma nisam imao kakav će me prizor nekoliko tjedana dočekati na nasipu s onim križem pape Nacingera koji su s hipodroma prebacili dvjestotinjak metara na nasip (posao koji je obavljen toliko jeftino da ga se može shvatiti kao svojevrsni milodar izvjesnih bauštelaca). O da sam samo znao... ma trčao bi ovu sotonsku dužinu dva, ma tri puta, samo da što duže traje kako bi se, kada dođem na nasip s nostalgijom sjećao kako je nekada postojala i dužina za nas antikriste, anarhiste i teške sotonjare. Pazi, trčanje do Vražjeg jezera i to putem koji ide do zmijskog jezera. Iskreno, ne znam kako je ta dužina morala sjesti katolicima među nama. Morat će jako puno malih, nasipskih krugova oko križa napraviti da isperu svoj durmitorski grijeh. Posebno ovi što su ušli u Vražje jezero (što im dođe kao svojevrsno poništavanje sakramenta krštenja (op.a. nisam baš 100 % ziher, no predlažem da se konzultiraju što im je činiti kod lokalnog svećenika ili kvartovskog egzorcista).

Put treninga vodio je kroz poljane, livade i gore. Volim trčati s Jankom, kao što sam nekada jako volio trčati s Vecom (doduše, s Vecom je ipak bilo sočnije i često smo s nepodnošljivom ležernošću upadali u raznorazne, krajnje neukusne teme, što je bilo baš po mom (ne)ukusu). Volim taj osjećaj opuštenog trčkaranja i slušanja trkačkih priča i teorija, a tu u Hrvatskoj vjerujem da Janku nitko nije ravan. Iskreno sam fasciniran kako Janko svojim gotovo pa tihim tonom bez jebemti privuče pažnju cijele grupe oko sebe. Stari je to trik vještih govornika. Kažu da, ako želiš da te netko pažljivije sluša, samo trebaš tiše pričati. Sumnjam da to Janko iz tog razloga koristi, no da mu pali, pali. Analize, planovi, priče, prognoze, očekivanja... svega je tu bilo pomalo i to uglavnom u prvom dijelu gdje je staza bila ravnija, a sunce još nije jako upeklo pa je pričanje i slušanje bilo u skladu sa situacijom. Kasnije, kada krene uspon prema suncu po brdu, nikome više neće biti do priče.

Pitomi su brežuljci oko nas i lagan nam je korak. Prolazimo kraj groblja usred ničega na kojemu je sprovod (opet asocijacija na Ko to tamo peva). Zamišljam si kako ova blesava, šarena grupacija čoporativnih trkača mora izgledati s njihove strane ograde minigroblja, i ne uspijevam. No svakako konstantiram da mi je drago da sam s ove strane ograde.

Na prilazu Njeguvođi Janko nam pokazuje mjesto gdje je nekada bio aerodrom. Doduše, nikada to nije bio aerodrom u pravom smislu riječi jer osim travnate piste, nije bilo ničega. No ipak i ta travnata ledina ima svoju povijesnu ulogu jer su upravo tu sletjeli Churchillovi misionari kako bi provjerili tko se na ovim prostorima, kako i za koga bori. U civilnom smislu, ova je travnata površina plesala samo jedno ljeto. Posljednji let ostat će poznat po želji komandanta ratnog vazduhoplovstva da malo pilotiše pa će se, završavajući odmor, zajedno s još 20-ak putnika ukrcati u DC 3. Malo je falilo da i sebe i preostale putnike zbog promjene smjera vjetra i turbulencija zakuca u obližnje brdo Kučajevicu. Uspio se izvući, no nakon tog uzletanja, avioni se više nisu spuštali na ovaj pašnjak. Nakon toga, aerodrom je građen na drugom mjestu u blizini Žabljaka, no, natoč rasprodanosti letova i za dva ljeta unaprijed, 1969. godine zahvaljujući raznoraznim igrama i igricama, ukinut je i taj drugi aerodrom.

U Njeguvođi, taman gdje nas s autima i okrepom čekaju Žana i Kiki, skrećemo prema Zminičkom jezeru.

Zanimljivost ovog impoznatnog jezera, okruženog šumom, je endemska životinja serdarski triton, vrsta planinskog daždevnjaka, koji navodno postoji samo u ovom jezeru na cijelom svijetu. I dok je brža grupa, za kaznu/nagradu jer su jurili ispred Vođe, napravila krug oko jezera, Janko za grupu oko sebe zaključuje da nema potrebe da pravimo tih dodatnih 1 km jer će nam i ovako biti dovoljno/ previše km. Prema dosadašnjim prijeđenim kilometrima, u cilju ćemo imati oko 27 km.

Malo zadržavanja oko jezera pa povratak prema okrepi, a potom uzbrdni pravac prema Vražjem jezeru.

A uzbrdica je rasla simultano s temperaturom. Da se razumijemo, nije to sada neka dramatična temperatura bila. Ipak smo na oko 1300 metara nadmorske visine, no u odnosu na cijeli prošli tjedan ipak je vidno toplije, a mi trčimo na otvorenoj cesti. I tu je još i brdo. Brdo koje sam, za razliku od svakog kamenčića na koji sam se posljednjih dana trčeći penjao, i potom raspadao i mučio, bez većih problema istrčao. Janko se igrao ubrzavanja i usporavanja, a mi smo ga pratili. Pod mi mislim na Tamaru i mene. Kako su to pjevali Termiti... „u životu prolazi samo vjeran pas“. Držimo se Janka i ide nam. Mislim, držao bi se ja Janka i u srijedu kada je protrčao junački kraj mene na nekoj od mnogih uzbrdica, no nažalost, u to sam se vrijeme morao baviti egzistencijalnom domaćom zadaćom kroničnog psihofzičkog raspada. Sada je išlo i s tim iđenjem ponovno sam počeo vjerovati da nisam baš u totalnoj komi ovo ljeto. Rasla je snaga, raslo je samopouzdanje i tu inače meni jako teško padajuće jako sunce nije moglo ništa.

Ok, ako ćemo iskreno, malo sam i varao jerbo, kao uvjereni neispijač kafe (zadnju koje se sjećam, popio sam 2003. godine) popio sam coca-colu pa me kombinacija šećera i kofeina pošteno puknula i motivirala za dodatno ubrzavanje zadnjih par kilometara.

Tek da spomenem da je, dok smo počinjali penjanje na brdo i svakom sljedećom prilikom uz stazu dok je autom prolazio kraj nas, mučki provokator Kiki, svakome srdačno ponudio vožnju do jezera i to nekoliko puta.

Nakon 4:30 min/km zaletavanja s vrha brda do okrijepe s Jankom, Tamarom, Marom i Paulom, nakon okrijepe sam vrtio solo zadnje kilometre do jezera na oko 5 min/km i to mi je vratilo vjeru da ima nade za mene i da ću si možda ipak moći priuštiti skorašnji Berlinski maraton u nekom malo manje revijalnom tonu.

Kako je Janko i najavio, stižem Vragu u dvorište na 27-om kilometru. Tamara me taman malo prije kraja pretrčala svojim laganim korakom i pokazala da je u odličnoj formi za predstojeću utrku na UTMB-u (doduše duplo kraću od Ivanove stomajlerice, no i dalje jako respektabilnu). Na jezeru srećemo Gorana, Anitu i Gordana. Gordan je ispeglao 30 km, Anita nekoliko kilometara manje, a Goran je uz manje poteškoće uspio savladati izazov trčanja s Akelom uz napomenu da je on ispao slabija karika ovog dvojca bez kormilara.

Petra, Tomislav i ostali iz brže grupe produžili su još malo kako bi zaokružili na 30 km.

A sada malo o jezeru gdje će se odigrati međunarodna triatlonska utakmica. O jezeru za koje s punim pravom možemo za nj reći da je svo vražje.

Legenda kaže da je na njegovu dnu (najdublji dio iznosi 11 metara) gosn Nečastivi sagradio divan dvorac sav, od ledenih kristala, u bijegu od velike vatre koja je opustošila okolicu. Zbog tog ledenog dvorca na dnu jezero je navodno uvijek hladno (iako je, u realnosti, to najtoplije od svih 18 durmitorskih jezera, no jebiga, nećemo sada logikom uništavati legendu (pa nije ovo organizirana religija da moramo propisivati dogmu da bi priča držala vodu hladnom)). Priča ide dalje i kaže da kada god neka đevojka uđe u jezero, Vražinjo se pojavljuje i odvlači je u svoje ledene odaje na dno. Isto vrijedi i u slučaju kada momak uđe u vodu, no tada Vraginja obavlja posao. Nezasitni su ti Vragovići pa je navodno mnogo mladosti okončalo u ledenoj orgiji.

Imao je i sveti Ilija gromovnik s Vragom koji ga je u slobodno vrijeme, da se odmori od svoje seksualne nezasitnosti, podjebavao i provocirao. No dosta mi je više tog Ilije, stalno mi podmeće priči nogu pa ovdje baš neću da prepričavam i priče u kojima on uspijeva zajebati Vraga kada svi znamo da to nije istina.

Reći ću o Iliji još samo ovo: kako nas je Ilijin dan uhvatio na Durmitoru, načuli smo od Katje koja je, poučena prošlogodišnjim iskustvom kada na taj dan dobar dio birtija nije radio, upozorila da bi nam se isto moglo dogoditi i ove godine. Vraćajući se s Bobotovog dva dana prije, baš na Ilindan, polagano prolazimo kraj Voje pitajući se radi li ovaj. Vrata bijahu otvorena pa stadosmo, a ja provirih unutra da provjerim radi li ili se samo praznički zajebava s još tamo neke dvije starije đevojke. Ulazim i pitam Voju radi li. Ovaj odgovara da radi, evo ima dva meseca.

Kazujem mu da sam čuo da radi sve dane osim na dan svetog Ilije, a ovaj raspiždžen povređena jugoslavenskog ponosa, ljutito odgovara: „Ma tko ti je to rekao, kurcu pjesmu opjevao?!“

Eto ti Ilija, pa zajebavaj Voju ako imaš muda, a jadnog Vraga ostavi na miru da se uklopi u moju sljedeću svježe novokomponovanu legendu.

Naime, znači ovako ide i ova priča.

Povezujući Vraga i triatlon, sjetio sam se narodne priče Augusta Šenoe „Postolar i vrag“. Tjerale su nas učiteljice da tu priču lektiriramo u osnovnoj školi pa mi ostadoše neke natruhe sjećanja o radnji. Postolar, ma koliko radišan bio, ne uspijevahu nahraniti gladna usta ukućana pa, neimajući izbora, zatraži pomoć od samog Vraga. Ovaj mu obeća sve bogatstvo, no za uzvrat, za 7 će godina morati s njim u pakao. Pristade postolar. Nekoliko dana kasnije, u prolazu i Sin Božji se okrznu o postolarova vrata pa ga ovaj, kako bijaše mrak, ušuška u krevet, nahrani i napoji. Zlatna mu ribica ponudi da će mu ispuniti tri želje za nagradu. A čekaj, zajebao sam, ne zlatna ribica, Sin Božji će mu ispuniti tri želje. Ovaj uz preostale dvije budalaštine zatraži od više sile da mu ispuni želju u kojoj će bilo tko, tko sjedne na njegov tronožac, zauvijek ostati na njemu, osim ako mu sam postolar ne pomogne.

Naravno, 7 godina kasnije evo ti Vraga po svoje, postolar ga, klasika, potpuno neočekivano pozva da se odmori na njegovom tronošću i tako zajebe vraga.

E sad, zašto ja to tebi pričam?

Pomislio sam kako bi ovaj triatlon mogao biti modernija verzija postolareva tronošca jer, zamišljam da, tko jednom kuša triatlon, nikada se više s njega ne skida.

Kako vam zvuči moja teorija, a? Želite svojih minutu i pol života natrag?! E jebiga, to je ljepota imanja bloga i pisanja u nj svaku moguću pizdariju koja mi padne na pamet.

No da ne idem dalje u nadobudnosti suludila, vraćam se zbilji kroz novu mitološku priču. Legenda broj tko zna koji o Vražjem jezeru kaže da je u ovom jezeru živio krilati konj crvene boje. Svaku je noć izlazio iz jezera i oplođivao kobile koje su pasle na obali jezera, a poslije toga ih premlaćivao kako ne bi rodile njegovo ždrijebe. Volio krilati da jebe bez roditeljskih obaveza (mora da je Željka Markić njegovog doba bila jača od ove naše pa zabranila kontracepciju). Međutim, jedna je kobila ipak rodila krilato ždrijebe Jabučila na kojem je poslije letjelela legendarna novokomponovana triatlonka Namćorasta, nakon što je predpredpredzadnja izašla iz plivačkog dijela triatlona i sjela na svoga Jabučila da krene s pedaliranjem.

Jer, za mene je puno važnija stvar Natašin prvi triatlon u životu od još jedne rutinizirane i nimalo neizvjesne Coletove pobjede od dva trkačka kruga fore naspram drugoplasiranog natjecatelja (završnih 5 km oko jezera se trčalo u aranžmanu od 4 kruga).

Ne znam je li i njezinom mužu Dobriši ovo bio prvi triatlon u životu, on ionako ne zaslužuje još jedno mitsko mjesto u priči jer je već puno kredita potrošio svojim preostalim sportskim rezultatima posljednjih godina.

Namćorastoj pripada analogija o Crvenom Jabučilu i junačka borba da ne uđe posljednja u cilj. Ostatak ekipe koja je završila svoj trkački trening, posvetio je svoje glasnice da je podrži u tom hrabrom naumu. I kao što je Cole s drugog planeta rutinizirano ostavio konkurenciju za nekoliko krugova, i Nataša je ostavila posljednju natjecateljicu za cijeli krug i tako ponosno utrčala pod ciljni luk.

Bravo, Nataša. Iako je moj ton opisivanja pomalo treš humorističan, moje je poštovanje iskreno.

Zanimljivost je da je posljednje mjesto zauzela srpska glumica Hristina Popović. Ekipa iz improviziranog gledališta, prvi red do prejakog sunčanog reflektora, upozorila me da je dotična glumila u filmu Parada. E da je manje glumila, a više se mučila po brdima kao naša Nataša, možda bi bio napetiji kraj ove vražje trke. No svakako i dotična zaslužuje sve poštovanje i respect da je završila i da nije odustala i kada je ostala potpuno sama na stazi.

A koliko mi je bilo važno da dočekam Natašu u njezinom prvom triatlonskom cilju, kazuje podatak da sam odlučio ostati na Vražjem jezeru i popušiti još jedan sloj ekstremnog crvenila, dok je ostatak moje ekipe kolektivno otišao u Mesaru na posljednji ručak/večeru. Ok, s obzirom da je moj želudac tek počeo da ponovno nešto ozbiljnije shvaća ideju da mi je hrana ipak potrebna, Mesara mi je zaista idejno i dalje bila odbojna, iako mi je ostala u predivnom okusnom sjećanju prvog dana. Utrka je završila, a preostaloj se ekipi nevjernika oko mene teško bilo odvojiti od Vražjeg jezera pa je onaj još jedan sloj crvenila dobio svoj ekstra sloj crvenila.

Konačno, nakon tko zna koliko strpljivog čekanja, krećem s Kikijem ka Žabljaku. Dok smo ulazili u Paulin auto, koja će se vratiti biciklom, u daljini kao da sam čuo neke čudne i neartikulirane krike. Pomislio sam da to mora da je Vrag koji je, u skladu s mojom u ovom tekstu izmišljenom legendom, sada nepopravljivo zauvijek navučen na triatlon.

Do sljedeće godine, Vraže.

Ako budeš dovoljno trenirao, možda se budeš nagodinu uključio u borbu za drugu poziciju jer protiv Colea ionako nemaš nikakve šanse.

U autu provjeravam s Kikijem kakav je njegov doživljaj Međeda. Ivan je već podijelio svoje dojmove, no ne mogu njega do kraja ozbiljno shvatiti jer su njegova poimanja i iskustva težine staze naprosto nekompatibilna s mojim početničkim. Mislim, nije da je Kiki neka druga kategorija od Ivana (uostalom, Kiki drži drugi rezultat na 100 milja UTMB-a ispod 30 sati), no htio sam proširiti polje informacija.

- Jel se bojiš visina- pitao me Kiki.

- Ni da ni ne – odgovorio sam pojma nemajući gdje se u tom trenutku nalazim po tom pitanju.

No negdje u sebi dobro sam znao da je odluka da se penjem sutra, zadnji dan na Međeda sasvim, sasvim sazrela.

Nestalo je pritiska, nestalo je moranja i straha.