DURMITORSKE KRONIKE. DIO ŠESTI. KONAČNO DAN ODMORA.
Preostala je još završna dužina u subotu od Danice do Vražjeg jezera i time ćemo zaključiti ovaj durmitorški tjedan. Intenzivno se živjelo, sve u visokom tempu, uz onu jednu, snažnu, emocionalnu oscilaciju, uz puno prostora za razračunavanje s lijenim demonima svojih navika i naučenih vjerovanja. Dan odmora i ovaj easy petak prije dužine dobro će doći da se stiša intenzitet proživljaja i opusti psihofizičku mišićnu napetost.
Lijepo je kada je fizički umor tako čist i jednostavan za pojmiti. Kada ne moraš većinu vremena provesti u pokušaju da osvijestiš radi li se o fizičkom ili psihičkom umoru. Peti je dan na Durmitoru, a ja sam već sasvim naštiman na G dur(mitor) svijeta oko sebe (legenda kaže da je g dur gitaristički način da nekome pokažete srednji prst, a u kontekstu ove priče bio bi to jedan krajnje opušteni, nonšalantni srednjak).
Inače u svojem treniranju jako pazim na dane odmora i na odmore nakon trčanja, no ovdje je nekako bilo drugačije. Nije se radilo o euforiji (jer sam se vratio s Durmitora bez ikakvih većih oscilacija i potrebe za nadoknadom energije u tjednu nakon); jednostavno sam imao osjećaj da ima prostora za još jedan jutarnji footing. A kako sam u srijedu skratio dužinu s 26 na 20, osjećao sam želju da dodam još jedno lagano, lagano, jutarnje trčanje s barem desetak kilometara.
Katja je pristala ići sa mnom, dok je Tamara napravila kraću verziju footinga. Ostali su odmarali. Naravno, osim Ivana, koji je nastavio svoje UTMB završne pripreme.
Tempo ovog footinga bio je jako, jako spor.
Za razliku od većine ekipe iz AK Sljemena, ja baš volim sporo trčanje (ma koliko mi je teško samoga sebe natjerati na to, no zato iskorištavam Katjino društvo).
Da se razumijemo, ima mi puno toga jako privlačnoga, zabavnoga, moćnoga i uzbudljivoga u bržem trčanju. Od pomicanja svoje granice pa do ganjanja PB-ova u svim disciplinama od 5 km do maratona (a uskoro i više od maratona). Radi se o igri, motivaciji, strasti, čežnji, upoznavanju zakona realnosti naspram neograničenih fantazija svoga ega. Sve me to jako privuklo trčanju i utrkivanju. I ma koliko je snažan egoboost biti brži od nekoga tko je tu negdje kao ti (ili u idealnom scenariju pobijediti nekoga tko je puno brži od tebe pa čak i kada ide lagano u treningu utrku na kojoj ti daješ sve od sebe), za mene je to uvijek prvenstveno utrkivanje sa samim sobom. S onim sobom od prije nekoliko mjeseci koji je istu utrku trčao u nekom vremenu koje sada želim nadići. Jako je zabavno dok je ta igra moguća, a za mene, s obzirom na još uvijek relativno mali trkački staž od jedva nekoliko ozbiljnih trkačkih godina, itekako vjerujem da ima prostora za nove PB-ove.
Lagano i sporo trčanje potpuno je nešto drugo. Gotovo pa sasvim druga disciplina u odnosu na jurnjavu uz tempo na satu. Možda čak i napuštanje okvira sporta i prelazak u kontemplaciju i osvještavajuče zajebavanje.
A ja volim oboje i naučio sam da su sporo i brže trčanje savršeno kompatibilni jedno s drugim i da jedan aspekt trčanja oplemenjuje onaj drugi.
Što se polaganosti tiče, čini mi se da je, uz knjigu „Umjetnost usporavanja“ Edwarda Yua, najviše na mene utjecala malena knjižica od jedva 70-ak stranica svojevrsne poezije o trčanju „The Zen Of Running“ autora Freda Rohea.
Moje zanimanje za istočnjačke mudrosne tradicije proučavanja svijesti pojačalo se kada sam nakon nekoliko godina trčanja počeo intuitivno poistovjećivati svoje trkačko iskustvo s meditativnim i/ili mindfulness procesima o kojima sam čitao. Baveći se paralaleno uz trčanje gestalt psihoterapijom u kojoj su tijekom četverogodišnje edukacije moji ključni učitelji veliki naglasak stavljali na mudrost i važnost tijela, u trčanju sam naišao na iskustva o kojima sam do prije mogao tek idejno maštati.
Fred Rohe na pomalo euforičan način opisuje ta svoje iskustva. Da se razumijemo, tu malenu knjižicu koju ćete s lakoćom naći na internetu ako upišete njezin naziv, ne bih preporučio svakome. Točno mi pred očima prolazi nemali broj (uglavnom muških) likova koji će ono o čemu ovaj piše ismijati kao patetični i jeftini new age bullshit, no u svoju obranu mogu tek reći da sam ja ipak ljevak, a svaki pravi hrvat i katolik zna da biblija vrlo jasno na 25 mjesta ljevorukost opisuje u negativnom kontekstu. Dakle, velika je vjerojatnost da je moje pušenje ovakve i sličnih knjiga samo posljedica moje urođene bolesti. Zato, nemojte reći da vas nisam upozorio.
Rohe već na uvodnim stranicama koristi neke danas potpuno neprihvatljive izraze kojima diskvalificira svoj tekst. Važno je spomenuti da je knjigu autor napisao između 1969. i 1972. godine kada je svijetom ipak vladao neki iz današnje perspektive neutemeljeni optimizam baziran na nekim mentalnim, emocionalnim i pravnim slobodama koje ipak nisu donijele onu dimenziju bolje budućnosti o kakvoj su onda sanjali. S druge strane, nema sumnje da je utjecaj bio velik i da bi svijet bio puno zajebanije mjesto da nije bilo tadašnjih pionira samosvjesnijeg življenja.
I tako Rohe u svojoj knjizi bez jebemti opisuje trčanje kao „dance of joy“.
Jebate, pa tko to danas u ovom našem svijetu neprestano pod invazijom nezaustavljivog „feel good“ marketing tsunamija može podnijeti tako tešku optužbu za trčanje. Daj, odjebi više s tim pozitivističkom popovanjem i pusti me da patim jer svi znamo da je život patnja i zašto bi onda trčanje bilo izuzetak.
Osim, naravno ako si po rođenju osuđena da budeš drugotna ili još gore, nedajbože, ljevak, pa za kaznu cijeli život moraš neki kurac osjećati pa ti ni ples ni radost nisu još u potpunosti izbačeni iz životnog kurikuluma.
A pazi kakve pizdarije ovaj piše:
„every time you run you create
the quality of your own experience.“
Ili:
„it`s your choice of whether to run
to punish your self
or to experience your self .“
Mislim stvarno!?
„you have the rest of your life to progress
into long distance running .
why strain, make pain ?
why not lope along ,
free and easy ,
doing it like a dance ?
when you start doing it you’ll
see that running is naturally hard enough all by itself
without you creating additional hardship for yourself .“
Uglavnom, ovakve i slične stvari. Koga zanima više neka si potraži na netu, a ja se vraćam Durmitoru.
Dakle, tog je petka bilo teško. Nije to bila teška težina, ona o kojoj patetičari poput mene po ne znam koji puta imaju potrebu jednom kada završi napisati na desetak stranica odu mračnoj noći duše. Ništa takvo. Ništa egzistencijalno iskoristivo. Sasvim, sasvim rutinizirano iskustvo svakodnevlja kada ti se ne da, a ni tijelo nije baš nešto pretjerano oduševljeno još jednim jutarnjim gibanjem nakon svih onih dosadašnjih uspona i trčanja na većoj nadmorskoj visini uz priličan deficit hrane. No nema predaje.
Katja se bez sumnje još više mučila od mene jer joj njezin racionalniji pristup životu od moga ne dozvoljava da ovakvo trčanje iskorištava za vježbanje, kako je onaj gore napisao, stvaranja kvalitete svoga iskustva. A upravo toga sam se igrao.
Odvajanja i razlaganja te ideje težine, zamora i odbojnosti na proste faktore. Staza je manje, više bila blago nizbrdna ili u povratku uzbrdna. Taman da otežava iskustvo.
Da ne dužim, skupili smo 12 km do kraja uz zadovoljstvo da smo i u ovakvom stanju odradili footing.
Brzinsko tuširanje i odlazak autima na zipline kraj prilično impozantnog i zanimljivog mosta na Đurđevića Tari.
Vrijeme je za nova adrenalinska uzbuđenja.
Katja je rekla da želi konzumirati zipline, Gordan se priključio, pokušavajući nagovoriti Anitu, a ja sam shvatio da je ovo odlična prilika da provjerim neke od osnova svoje privatne, sada već pomalo rasklimane, dogme o strahu od visina. Ana je bila sigurna da ne želi, a Goran se dvoumio. Kako su nam na najdužem i najskupljem zipline spustu ponudili popust s 25 eura na 20 po osobi ako nas bude četvero, simultani pritisak na Anitu i Gorana nešto se pojačao. No oboje su bili tvrdi i odlučni da ipak neće.
A most na Đorđevića Tari poprilično je zanimljiv iz više razloga.
Znači, priča ide ovako:
To izuzetno graditeljsko djelo suvremene arhitekture projektirao je jedan od najvećih građevinskih stručnjaka Kraljevine Jugoslavije Mijat Trojanović. Kada je dovršen 1940. (gradnja je počela 1938. godine) bio je najveći cestovni most od armiranog betona u Europi. Sa svojih 5 lukova, od kojih je najveći s rasponom od 116 metara (čime je oborio tadašnji svjetski rekord) uzdiže se nad kanjonom dubokim preko 170 metara. Most je dugačak 365 metara.
Kako je most sagrađen taman u zoru drugog svjetskog rata, nije doživio svoje svečano otvorenje, a već 1941. godine preko njega su prešli prvi neprijateljski tenkovi Talijana i četnika, a sam arhitekt Trojanović našao se u logoru.
Kako su 1942. četnici i Talijani počeli napredovati prema Durmitoru gdje su bili partizani, Tito je donio odluku da se nedavno izgrađeno mostovno čudo sruši. Točnije, Tito je zapovijedio da se most sruši na takav način da se kasnije može ponovno koristiti pa je inženjer Lazar Jauković, koji je sudjelovao u gradnji, 6.5. u zoru srušio najmanji luk mosta i time onemogućio neprijatelja da pređe reku. Tri mjeseca kasnije Jauković je završio u logoru i na Ilindan je pod mostom ubijen od ruke četnika.
Godinu dana poslije oslobođenja most je popravljen, a Lazar je dobio spomenik.
Svjetski rekord koji ovaj most i dalje drži je činjenica da je za potrebe građenja mosta sagrađena najveća skela na svijetu čija je cijena koštala 40% cijene mosta. S obzirom na napredak tehnologije, ovu će titulu najvjerojatnije ovaj most zadržati za sebe zauvijek.
Koliko je most fascinantan i visok, najbolje se osjeti kada staneš na njegovu sredinu. Svaki prolazak većeg vozila izaziva vibracije koje se pošteno osjete pod nogama. Bio je to odličan trening prije odluke da se upustimo u sajlično prevozno sredstvo.
Na najkraćem ziplineu su nam ponudili grupni popust od oko 7 eura po osobi (naspram pune cijene od 10 eura). Za najveći je trebalo naći četvrtu osobu da bi bilo 20 po osobi. Preostao je treći na kojemu je bilo i najviše ljudi, a i činio se najatraktivnijim.
Raspitujem se kod cure u žutoj majici kolika je cijena, a ona odgovara: „20 eura, za vas 10“. Ideš! Čuvši tu ponudu i Tamara nam se odlučila priključiti pa smo išli Gordan i ja, a minutu iza nas Tamara i Katja.
Ipak mi je ovo prvi puta, a ovih 150 metara u zraku izazivaju strahopoštovanje. No nema sada više predaje. Ideš, iako se malo bojiš, no ne pada ti na pamet da odustaneš. Odluka je pala i sada je samo treba izvršiti. Minutu kasnije, već smo zakvačeni u sjedalicu i postaje očito da ću stvarno ovo i napraviti. A pretpostavljam da sam što se straha i uzbuđenja tiče taman negdje u rangu Gorana i Anite. Baš zato mi je ovo bitno da probijem. Gordan i Tamara već imaju iskustva od prije pa im je utoliko jednostavnije.
I krenusmo. I bi urnebesno zabavno. Malo smo urlali iz zajebancije uživajući u prostranstvu kanjona.
Vožnja će trajati manje od minutu, a osjećaj zadovoljstva će biti sasvim taman.
Ok. Probio sam i taj led. Nije bilo nimalo strašno.
Tek će mi kasnije ostati žal da nisam tijekom vožnje od nekih 80-ak km/h nad Tarom urlao onaj aktualni hrvatski, nogometni hit „Neopisivo“.
Jebiga, dogodine.
Nakon ovoga, usuđujem se samom sebi pojačati titulu i od plaćipićke se preimenovati u plačipičku. Malo hodanja uz rub na balkonu ispod Bobotovog dan prije, jedan zipline spust i eto ti samopromaknuća.
Važan je to bio korak za mene.
Povratak natrag u Žabljak i polagano pripremanje za posljednji aktivni dan. Prije kraja dana još jedna šetnja, ovaj puta oko Crnog jezera.
Sjetilo me tih predivnih nekoliko sati oko ovog nadrealnog jezera na stih iz drage mi pjesme iz kasnog djetinjstva:
„kad bi smogao snage
napisao bi pjesmu
u kojoj govoriš stvari onakve kakve jesu
ne retuširaš rubove jer se ne sramiš
mali te patuljak u utrobi mami
da se odaš
do koljena u šašu i vodi...“
Nisam ulazio u vodu, no kao da jesam na neki svoj opuštenim korakom način upravo proživio ono o čemu pjesnik pjeva.
Definitivno neka vrsta otvaranja, odavanja, istine.
A ako sam nešto naučio iz ovog dana odmora, onda je to da se odmarati itekako može i u pokretu. Čak štoviše, da je odmor uz laganu šetnju dublji i potpuniji.
Sutra slijedi dužina koja će pokazati u kakvom sam stanju s obzirom na prijašnje dane. Primarni i isključivi cilj mi je da završim tih nekih 25 km do Vražjeg jezera gdje nas, nakon našeg treninga čeka triatlon u organizaciji triatlonskog kluba iz Splita.
Za kraj ovog zapisa o danu odmora, ništa neće bolje sjesti od ove Žanine fotke:
