DURMITORSKE KRONIKE. DIO PETI. BOBOTOV KUK.
(Goranova fotka)
„Koliko traje vječnost?“, pita zenbuddhistička podjebica, i odgovara u maniri poruke na Janinoj boci: „Jedan dah.“
Jedan dah.
Na sreću, nisam još zbog srcedrapajuće, flaširane, patetike spreman odustati od provokacija mudrosnih tradicija koje su znale prepoznati i poštovati dobar paradoks.
Ako mislite da je paradoks vrsta dokumentarca koju su snimile osobe s invalidnošću, poslužit će Wiki definicija Marka Sainsburyja (who the fuck is Mark Sainsbury?!) koji kaže da je paradoks „jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka“. Ok, sada kada smo to riješili, mirne se duše mogu vratiti još jednoj krajnje neizvjesno-spontano-opuštenoj razradi tijeka radnje 5. Durmitorskog dana.
Prolazak kroz svoj krajnje personalizirani psihofizički abis donio mi je mir. Imao sam osjećaj da sam ovim iskustvom poplaćao emocionalne kamate posljednjih mjeseci i sada sam mogao pokloniti i tijelu malo odmora. Zato sam noć prije s punom sviješću, prihvaćanjem i odgovornošću znao da mi treba dan odmora, da i tijelo dobije prostor da se regenerira. Slabo sam jeo i fali energije. Slabo sam spavao i fali oporavka i punjenja.
No sa srijede na četvrtak spavao sam cijelu noć i to mi je ujutro donijelo jednu novu količinu energije koja je bila sasvim dovoljna da bez sumnje znam da želim ići s ekipom na planinarenje. Bio sam svjestan da sam i dalje umoran, no sada je to ipak bilo na nekom motivacijski drugačijem mjestu. Nema forsiranja, nema moranja; idem jer osjećam da je dobro da idem. Pa kako i koliko bude išlo.
(Gordanova fotka)
S obzirom da je prognoza za oko 14 h bila jaka kiša, odluka je pala da krenemo sat vremena ranije od Jankova plana. Sveti je Ilija po crnogorskom kalendaru danas DJ na nebu i nema potrebe da zbog njegovog imendanskog tehno partija netko od nas na svojoj koži osjetii pražnjenje atmosferskog električnog naboja njegove razuzdane vožnje kočijom po durmitorskim zavojima oko vrhova i tako ostale, potencijalno preživjele osudi na memorijalna planinarenja u godinama koje slijede. Znaš ono, em moraš osjećati neku dodatnu težinu u želucu (a s obzirom na moje trenutno stanje, nemam baš puno radne, želučane memorije za pohranu podataka), em moraš o osobi pričati samo najbolje (jebeš taj dio, gdje je tu zabava), em moraš nositi neko kičasto cvijeće u spomen (ili, da prevedem na aksljeme jezik ekstra pivu za najebalu osobu), em ti mora biti bed što si u sljedećih godinu dana tu osobu u potpunosti zaboravio, a pravili ste se da ste bliski. I još sve uz onaj slatko-kiseli osjećaj da ti je drago da to ipak nisi ti, ma koliko naspram kičeraja organiziranih sprovoda i pogreba, ostaviti svoj posljednji dah na Durmitoru negdje na Bobotovom ili u njegovu podnožju, zaista mi i ne zvuči kao loš kraj ionako moje većinski dosadne i isprazne životne priče.
(Gordanova fotka)
Uglavnom, otišli smo do sedla kako bi planinarili do sedla (crnogorci, jebem vas lijene u nazivlju durmitorskih mjesta) odakle počinje završni, strmi uspon na Bobotov kuk. Čuvar parka, simpatičan i ljubazan čiča, dolazi nam s radošću u glasu i aparatom za naplatu u ruci. Po prvi puta Katja, većinu ključnih života provevši u SAD-u, što joj je za posljedicu izazvalo kronični manjak balkanskih krvnih zrnaca, nazire u sebi okružena durmitroskim kamenom prve naznake svojih balkanskih korijena i usuđuje se „điberisati“ i tražiti popust od čuvara. Na nas četvero ovaj pristaje naplatiti jednu kartu manje. Bravo, Katja, ima nade da bi u budućnosti i ti mogla spoznati puni intenzitet balkanskog gubitka svake nade kao činjeničnog egzistencijalnog stanja i da te to konačno prestane brinuti.
(Goranova fotka)
Uskoro nam se priključuje i tročlana ekipa iz drugog auta, također dobivši Katjin balkanski popust u iznosu još jedne plaćene karte manje. Za razliku od onog jučerašnjeg zbunjenog nadrkanca kojega je Janko u nekoliko rečenica izbacio iz samouvjerene želje da nam kolektivno naplati ulaz, ovaj simpatični čuvar poželio nam je mirnu planinu.
(Goranova fotka)
Staza se pokazala u svoj raskoši svoje ljepote i polaganosti na početku. Gušt za početnike poput mene. Idealno za stanje izmora u kojemu jesam. Dug je put do Bobotovog i traje cjelu vječnost, a kako smo naučili na početku ovog teksta, za nas zen buddhiste koji kupujemo Jana vodu u plastičnim bocama isključivo da popijemo s izvora mudrosti na njihovoj plastičnoj etiketi, vječnost traje jedan dah. A točno toliko traju moja koncentracija i prisutnost na planini.
(Goranova fotka)
Jedan dah.
Korak po korak, dah po dah.
I dok je u prvom dijelu polaganog uspona dah proveo u stanju krajnje ugode (poput nježne tantričke masturbacije tim prohladnom lahorom svježeg planinskog zraka koji me miluje i lagano povećava uzbuđenje), jasno je što sljeduje.
Tek povremeno, prisutnost i početničko uživanje prekida mi razmišljanje o tome kako je Bobotov kuk dobio ime. Ima li to, na neku čudnu foru, veze s našim sarajevskim Bobom? Naime, dok smo odsjeli dvije noći na Jahorini u apartmanu, poklopilo se da su u subotu navečer neke lokalne cure baš u našem apartmanu na trećem katu (mi smo zauzeli prizemlje i prvi kat) slavile djevojačku večer jednoj od njih. Bobo je budući muž za kojega će se dotična udati. Drugarice su tim povodom ukrasile hodnik apartmana prikladnim porukama s isto tako prikladnim vizualnim rješenjima. U trenutku kada smo se spremali da izađemo u subotu predvečer na još jednu porciju ćevapa (op.a. jebeš čaršijske ćevape, najbolje sam jeo u Mesari u Žabljaku), pred vratima smo sreli buduću mladenku s povezom preko očiju s drugaricama oko nje. Kako se u tom trenutku na vratima pojavio zbunjeni Gordan, buduća mladenka je čuvši zvuk pitala tko je to. Kako su drugarice šapnule Gordanu da se radi o djevojčakoj, ovaj na postavljeno pitanje brzopotezno i
glasno odgovara da je striper iz Zagreba.
Ostavivši misao o Bobi sa željom da mu se ispune poruke s natpisa po hodniku, vraćam se planinarenju i onoj fazi uspona kada svaki korak i svaki udah ukraden među 200-tinjak otkucaja srca u minuti zaista počinju da traju kao ona vječnost iz najgorih kršćanskih snova (op.a. mislim na onu verziju u kojoj cjelu vječnost provodiš s članovima obitelji).
No po to sam i došao i znao sam da me čeka s obzirom na stanje u kojemu sam bio jučer i danas ujutro. I prihvatio sam da je tako. Zauzeo sam svoju poziciju na guzici kolone i upirao zazivajući Buraza sa Srebrenjaka da mi barem malo kojim migom oka napuni energetski kredibilitet da preživim do tog sedla. Stali smo na malecku pauzu kod nekog velikog kamena, a Anita se požalila da je u takvom stanju da si ne može zamisliti da zapali cigaretu.
(Gordanova fotka)
Umor je došao po svoje. Jahorina trail ostavio je traga, a tu su i prijašnja planinarenja i trening utrka do Trse dan prije.
(Gordanova fotka)
A put do Bobotovog nimalo nije popločan dobrim namjerama.
(Gordanova fotka)
Tamara, Akela i Katja nastavljaju ispred nas relativno laganim korakom, Gordan, Anita, Ana i Goran prate, a ja pazim da mi imaginarni, durmitorski sudac ne pokaže da sam u predebelom zaleđu. Osjetim da sam umoran. Noge mi s vremena na vrijeme pokazuju klasičan neposluh s obzirom na informaciju koju su dobile od mozga. Um hoće da stanem na taj kamen, a noge ga promaše za 20 centimetara. Nešto slično posljednjim kilometrima tijekom maksimirskih, vrućih, ljetnih dužina kada ti je za podizanje noge preko 10 centimetarskog korijena ispred tebe potrebno jako puno truda da ne poljubiš nosom prašnjavu zemlju po kojoj hodaš. Jer noge više ne bi i neće da slušaju od sunca i sparine sprženu glavu.
(Gordanova fotka)
Definitivno mi je bilo jasno da u takvom stanju nema šanse da idem do kraja. Jer, nakon sedla uspon je very tehnical. Igrica je to u kojoj imaš samo jedan život fore i to bez prava na probu. A i pogled na taj završni vrh od dolje izgledao je prilično frikovito, ma koliko se
Gordan trudio da ga ublaži opisivanjem.
(Gordanova fotka)
Cilj je postajao jasan svakim sljedećim korakom... nekako se dovući do sedla i niti centimetar dalje. A kako je moj dosadašnji dva dana prije postavljeni prutaški rekord 2393 m, ponadao sam se da je sedlo barem na 2400 m.
(Gordanova fotka)
Nastavljam muku. Onih 200-tinjak otkucaja srca u minuti pretvorilo se u klasično utapajuće ronjenje na izdah u prorijeđenom visinskom, durmitorskom zraku. Samo
diši,
diši,
diši.
Kurac diši, kad ti je tijelo u stanju da moraš paziti da od umora ne pljusnem na leđa.
U nekom se trenutku i to sedlo konačno nazrelo pred očima. Bio je tu još taj završni, blatnjikavi, jebeno strmi uspon, no kada sam vidio da je kraj blizu, pronašlo se ekstra energije da finaliziram ovaj uspon i umrem gore na suncu.
(Gordanova fotka)
Tamara zbog Akele ne planira na vrh. Ionako ga je osvojila prije par godina.
(Goranova fotka)
Gordan, Ana i Katja odlučuju pokušati do gore.
(Gordanova fotka)
Anita niti ne pomišlja, kao niti Goran i ja. Koliko je samo puta mjesecima prije Anita spominjala kako će guštati u pivi na tom sedlu dok se ostali budu penjali po rubovima stijene do gore. Sada kada smo došli do sedla, popili smo pivu, s ipak vrlo jasnim second hand osjećajem, jer, brh je tu u blizini, no mi ga niječemo okusiti.
Taman kada se ekipa odlučila i krenula gore (nakon što smo podijelili servisne informacije gdje su tehnikalije a la ključ od auta i slično ako se ne vrate) ispod nas su se pojavili Janko i njegova junačka četa.
(Sandina fotka)
Opet je tu pao neki Jankov rekord u brzini penjanja do sedla.
Nas smo se troje, uz opuštenu i već zaspalu Tamaru, čvrsto ukopali u svoje pozicije i nema šanse da bi nas išta na svijetu moglo natjerati da se maknemo i jedan visinski centimetar dalje. Nažalost, sedlo je na 2350 m, što će reći da ništa od mog visinskog rekorda. 50 metara fali, no nema šanse da krenem prema onom Mordoru iznad sebe.
Dok se odmara kraj nas, Janko nam predlaže da se popnemo još tih par stotina metara do početka onog strmog uspona jer je gore neslužbeno najbolji pogled na svijetu. Ok, zašto da ne. Uostalom, jebeš ljude koji se ne daju lako nagovoriti na neslužbeno najljepši pogled na svijetu.
(slika skinjena s neta da približi kako izgleda taj "balkon", a zašto dotična nepoznata junakinja za sobom fura dodatnu opremu ovog tipa, ostat će nepoznanica)
Odlazimo Anita, Goran i ja do tog tzv. balkona da bacimo taj pogled dolje na Škrčka jezera.
Uspon do tog dijela istinski je, da upotrijebim Vojin izraz, pičkin dim.
Fascinantno je kako je jedan opušteni i nenagovarajući prijedlog autoriteta automatski umanjio i umor i strah i odlučnost da ne idemo dalje. Jebiga, to je definitivno Jankovo super oružje kojim nas i drži na sljemenskom okupu sve te godine i potiče da sami donosimo odluke da istražujemo kapacitete svoje spremnosti na nove pizdarije.
Par minuta kasnije i evo nas uz rub provalije. Nije to nikakva dramatična provalija. Tj. ima barem pola metra promenadnog puteljka i kosa trava za sjesti u prvi red do crvenog tepiha za paradiranje nekih od nas neustrašivijih planinara. Međutim, tko zna kakve je nečasne radnje u tom trenutku na svom nebu radio Ilija s obzirom da je cijeli taj neslužbeno naljepši pogled prekrio cenzorskim oblakom. Kurca mi nismo vidjeli preko tog ruba. Samo bijelo. Puno bijelog.
Anita se nakon dva koraka od početka te šetnice uz rub priljepila uz stijenu. Goran je sjeo malo dalje. No zaista nije dramatično, pa tu ima barem metar od ruba ispunjenog oblakom. E jebeš ga, pa tu će se morati zazivati višu silu. Nismo se valjda bez veze naprezali da pomaknemo svoje granice i sada da ostanemo praznih očiju. Koga u takvom trenutku pozvati od superjunaka da udovolji mrzovoljnog i nadrkanog Iliju? Trebalo je oko 30 sekundi da Braco obavi posao.
Poput nekog najljepšeg poklona, pogled se počeo odmotavati dio po dio, kako je već Bracin pogled rastapao srce Ilijino. U tom sam trenutku već stajao prilično uz rub diveći se pogledu, paralelno pričajući priče koje sam čuo od Davora Videka o padobranskim pogibeljima, ne razmišljajući da na taj način samo pojačavam Anitinu agoniju. Popizdila je na mene. Nisam niti skužio, no u tom me trenutku očito već pukla neka visinska euforija koja me je oslobodila od straha. Nestade vrtoglavice, nestanu straha. Samo fascinacija pogledom i divljenje prizorom koji je nastajao pred nama.
U tom trenutku uspon do gore za mene više nije bio nešto nemoguće. I dalje sam bio umoran, i dalje mi je bilo jasno u kakvom sam energetskom disbalansu, no nestalo je onog straha na razini ideje. Iako su Janko i ekipa taman opušteno prolazili pored nas po šetnici, Gordan, Ana i Katja su bili već barem pola sata gore i vrlo su se vjerojatno spuštali prema dolje pa je bilo prilično kasno za moje priključivanje, ma koliko me u tom trenutku pomalo ponijela ideja. Mislim, da sam stvarno htio, našlo bi se vremena, no za mene je već i to idejno oslobođenje bilo nešto novo.
Nekoliko minuta kasnije, vratili smo se do Tamare koja je spavala na sedlu s Akelom i već pošteno zagorila. Nije prošlo dugo i ponosna tročlana ekipa vratila se sa smješkom.
(Gordanova fotka)
Uspjeli su!
(Gordanova fotka)
Popeli su se do gore i probili neke svoje privatne granice.
(Gordanova fotka)
Posebno je zanimljivo bilo s Katjom koja je došla do nekoliko koraka do vrha, kada se pred njom pojavila malo zajebanija stijena, zbog koje je Katja, rekavši da poznaje svoje granice, odlučila da neće ići dalje. Na sreću, dovoljno je bilo da ju Gordan, koji je bio iza nje, smirenim tonom podsjeti da je ostalo još samo nekoliko koraka i da bez veće drame napravi tih nekoliko koraka i dođe do vrha.
(Gordanova fotka)
Bilo mi je drago vidjeti njihovo uzbuđenje i radost. Osjetio sam da sam za ovaj dan donio dobru odluku da nisam išao do kraja. Uostalom, do prije nekoliko minuta moj je strah od visine bio dogmatično postojan, a sada je već ozbiljno patio od korozije sumnje.
Povratak je bio ugodan i lagan, barem do onih dijelova koje je trebalo penjati uzbrdo. Tamo sam opet kronično zaostajao i vukao se. I tako sve do jezera koje smo prošli na putu prema gore, a sada smo stali da konzumiramo izvorsku vodu.
(Goranova fotka)
Ledena, ledena, hladna voda bila je savršena melodija za moje umorno i potrošeno tijelo.
Povratkom u Žabljak počeo mi se polagano vraćati i apetit.
Koliko traje vječnost, pitaju zen buddhistički promatrači ljudske psihe i naravi života.
Definitivno jedan dah, ma koliko se ponekad činio neuhvatljiv.