DURMITORSKE KRONIKE. DIO ČETVRTI. INTIMNA NOTA DA RASTJERA CINIČNE + DUŽINA DO TRSE.

Nazovi to kojim god hoćeš imenom, no ma koliko se trudio, ma koliko relativizirao i racionalizirao, znaš da se radi o prelaženju tuđe granice. Zajebi ti te svoje dr.house-nietzscheanske prosvjetljujuće podjebice, zajebi i svoje unutrašnje slijedove misli u kojima samom sebi olakšavaš spoznajom da zajebavaš druge uglavnom na teme koje su tebi slaba točka...

Kada 8 ljudi, plus psa, staviš pod isti krov na sedam dana, a da prije nikada nismo zajedno živjeli, jasno ti je da je puno kolektivne odgovornosti i spremnosti na prilagodbu potrebno.

Kako je nas sedmero imalo do sada nekoliko dana iskustva poprilično ugodnog zajedničkog funkcioniranja, kada su naše različitosti nekako dobro sjedale, ovaj je puta izazov ipak bio veći, jer jedno je provesti vikend zajedno, a sasvim nešto drugo tjedan dana u istom prostoru. Puno je tu osobnosti na okupu, a poseban je bio naglasak na asimilaciji Aninog Gorana, koji je, iako smo se već prije upoznali i družili u nekoliko mini aranžmana, ipak bio svojevrsni netrkački padobranac. A da bi nježno i ugodno sletio u našu priču, trebalo je puno naše spremnosti da ga dočekamo našom voljom za vansektaške, netrkačke teme.

Kada sada, sa već sasvim solidnom distancom, gledam na tvoju prilagodbu Gorane, sve mi se čini poprilično spontano, rutinizirano i ugodno odrađeno. Na svoj tihi, nenametljiv i polagan način stvorio si mjesto za sebe i oplemenio jednom specifičnom i prijeko potrebnom dimenzijom uzemljenosti ovu našu čudnu trkačku zajednicu. I sve je tu manje, više u tih 9 dana funkcioniralo; čak ti se i Akela, nakon početnog tvrdoglavog nepovjerenja, do kraja naših druženja u potpunosti predala. Sve osim mene i onih potpuno nepotrebnih i krajnje iritantnih podjebica na račun tvoje i Anine dinamike. Nažalost, trebala su mi ta sranja da naučim za sebe jako važnu lekciju i da se vratim k sebi kroz pročišćavajuće iskustvo triježnjenja i razbijanja egotripičnih iluzija.

Inzistiranje na tim nekim podjebicama na vaš račun koje imaju smisla tek u ponekom fragmentu vaše životno-odnosne priče, a ja ih kroz ponavljanje dižem na pijedestal tvrdokorne dijagnoze... krajnje jadno i promašeno. I sve to pod isprikom klasične zloupotrebe mojeg psihoterapijskog zaleđa. Kao da sam mjesec dana hodao u vašim mokasinama pa mogu prosuditi priču. A nisam.

U jednom sam trenutku čak i u tom površnom stanju pretjeranog oslanjanja na um, konačno osjetio kako sam prešao granicu. U to ime, s utorka na srijedu, probudio sam se negdje oko 4 i imao jedno čistokrvno egzistencijalno krštenje. Iziritiran svojim ponašanjem, naslonjen na neotpuštene doze pritiska koje sam ponio sa sobom još iz Zagreba, spustio sam se u svoj mrak i nihiliziam, ostavši ispod površine. Trebat će neko vrijeme da se moje biće marinira u tom mraku kako bi se otpustile rđave naslage psihičkog zamora i egotripičnog pretjerivanja. Nisam se borio, nisam se pokušavao izvući. Prepustio sam se. Pustio sam se.

Karl Jaspers to iskustvo naziva mračnom noći duše, a teoretičari gestalt psihoterapije imenuju to stanje impasseom, točkom beznađa kada se raspadaju stari obrasci, a novi još nisu do kraja sagrađeni. Točka beznađa kada ti se čini da se sve raspada. Točka beznađa za koju je jako važno da ne pobjegneš nazad u staru, jeftinu i samozavaravajuću iluziju.

Potrebno je izdržati tu neugodu, tu bol, ma koliko se činilo da je teško i besmisleno.

Trkačkim rječnikom, to bi se stanje moglo približiti iskustvom maratonske krize koja često dolazi nakon 30-og kilometra, kada ništa više nema smisla, tempo pada, a ti samo želiš odustati. Svaki iskusniji maratonac zna da je na tom mjestu jako važno napustiti svoje oslanjanje na mentalne snage i prebaciti se na intuitivnu, tjelesnu snagu i prepustiti se neugodi, kako bi se u nekom trenutku, kako je došla, mogla i povući. Jer, ako se na tom mjestu upleteš u zamku razmišljanja, ako se nastaviš boriti protiv sebe, velika je vjerojatnost od potpunog i nepovratnog raspada.

Nisam zaspao do jutra. Samo sam ostao u tom stanju, ne boreći se protiv osjećaja bezvrijednosti i nemoći. Jutro je stiglo, a s jutrom i ona prva najavljena dužina od Sedla do Trse.

A ako ovom emocionalnom čistilištu dodam i onaj prije od utorka razjebani želudac (iako, danas više nisam niti siguran koliko je to uopće moglo biti odvojeno jedno od drugoga), bilo je sasvim jasno da sam u potpunosti nespreman za trčanje dužine. No u tom trenutku preskakanje nije bila opcija. Spakovao sam svoj mrak i bol za put i stišao glas, pokušavajući tišinom ne opterećivati ljude oko sebe svojim procesima.

Katji je netko preko noći rozavim markerom nacrtao na auto srpski znak 4 C/S. Frustraciju da će se, kada se vrati na Hvar, morati suočiti s pogledom svog starog koji joj je, prije nego je krenula podrugljivo dobacio da odlazi u četničko gnijezdo, u potpunosti je izliječilo alkoholno sredstvo za prozore obrisavši svaki trag. Ostao je samo taj neki neugodni osjećaj nepovjerenja.

Dolazimo tako na Sedlo bez srpskog znakovlja na autu malo prije ostalih. Iako ima mnogo tih sedala po Durmitoru, ovaj smo puta bez ikakve sumnje zajahali ono pravo. Prilazi nam čuvar parka s misijom da nam naplati ulaznicu u park, no Anita mu smireno uz jutarnju cigaretu objašnjava kako će uskoro doći naš trener pa neka on to s njim riješi. Nije to baš bilo jasno ovom stričeku, no kako je Janko vrlo brzo došao, ovaj odlazi k njemu da utjera dug.

A kakav je to samo odjeb od strane Janka bio. Clinteastwoodovski hladnokrvno, Janko mu je, parafraziram, u nekoliko odrješitih rečenica objasnio da nemamo mi ništa s njim i neka lijepo odjebe od nas i izvoli raditi svoj posao i naplaćivati ulaznice planinarima. Zbunjenog čuvara, nenaviklog na ovakav odjeb, još je više zbunilo kada mu je Janko rekao da je to sve dogovoreno i rješeno prošle godine i da se ne petlja gdje mu nije mjesto.

- Jel naplaćuješ autima prolazak cestom kroz park?- pitao ga je odriješito Janko.

- Ne - odgovorio je čuvar duboko u sebi osjećajući da mu sljeduje mat u sljedećeom potezu. I tako i bi:

- Onda odjebi jer mi ćemo trčati po cesti- zakucao je i šahmatirao Janko.

- Ali...- zbunio se i teško prihvatio poraz čuvar, tek ponizno dodavši: vi ste se slikali uz cestu.

I njemu je postalo jasno da s ovakvim argumentom neće izvući lovu od oko tridesetak nas koji smo se spremali za trčanje do Trse. U prijevodu: Janko nam je, na nivou grupe tako uštedio nekih 90-ak eura. Što reći nego da se radi o zaista raritetnom primjeru da ti se Prezidente junački bori i izbori da ti novci ostanu u novčaniku.

S obzirom da je konačno došao trenutak i za prvu dužinu, pravi je trenutak da u ovu priču uključim i do sada nepošteno zanemarene članove Jankove durmitorske sljedbe. Noć prije u Žabljak su stigli Žana, Kiki, Krajcar i Sljemenka, pa će Žana autom pokriti okrijepe na 10. i 20. kilometru, a Krajcar će trčati s nama. Kiki se nije pojavio na startu ove dužine, za razliku od Sljemenke koja je došla spremna za još poneki ovčji skalp.

Pinki, neslužbeno/nesuđeno/bivše, dublinsko dijete od Janka i Vece, zadužen je za okrepu na 15. i 23. kilometru. Nekoliko automobila sa stvarima ide direktno na cilj. Ana Štefulj će se nakon ove dužine vratiti u Zagreb s Bojanom. Iz Sarajeva su stigle Paula, Petra i Tajana, kao i Nikola i njegova cura, u pratnji psa Rozi. Josip je s Vanjom dogovorio privatni okrepni aranžman kako mu se ne bi ponovilo prošlogodišnje iskustvo da je stigao do točke okrijepe, a ovi otiđoše. Tu je starosjediteljica Elza u pratnji Nataše i Dobriše. Mara je stigla s kompletnom obitelji s krovom auta punim bicikala. Tomislav je među mlađima od prisutnih, tu je i Gabrijela, Ivana Jergović, čiji je muž s Paolom dotrčao od Žabljaka do Sedla da bi preuzeo od nje kćerku im i omogućio Ivani da trči. Od ljudi koje znam iz viđenja ili sam ih tek upoznao, tu su Sanda (koja će napraviti nekoliko impresivnih fotki) i njezin muž te Belišćanac Kligl i partnerica mu. Još je tu barem pet ljudi kojima nisam čuo imena i ne znam iz koje su priče osim da su smješteni kod Danice. U nadi da nisam nikoga zaboravio, nastavljam dalje.

Dolores nije došla na ovu dužinu, a Cole je u nekom trenutku na biciklu prošao kraj nas u suprotnom smjeru. No Cole je ipak s nekog drugog planeta u odnosu na sve nas.

Moje je stanje ostalo nepromijenjeno. Definitivno mi nije dan za trčanje, a one čudne želučane senzacije samo su pojačale svoj protest. Na sreću nije jako vruće pa se nadam da ću izvući tih 26 km.

Uskoro počinje trening, a Ana Štefulj već u prvim koracima ozbiljno shvaća ovo trčanje i pretvara ga u privatnu utrku koju do kraja nitko neće moći pratiti. Paola, iako je dotrčala do Sedla, nastavlja u jakom ritmu. Ok, ipak ona ima pedigre ultraške reprezentativke. Ja se ovih prvih nekoliko kilometara, osjetivši svaki udarac noge o nizbrdicu, odlučujem ubrzati pa trčim na tempu oko 5 min/km, u nadi da će mi brži korak lakše sjesti. I nije to jako promašena taktika ili mi se barem tako čini. No i dalje je sve tu nekako teško, želučano opterećujuće i disbalansirano. Kontakt s tijelom dobivam samo u signalima želuca i kroz taj neki kolektivni dojam slabosti tijela. No vrlo ubrzo dolazi i do prve uzbrdice. Iako je netko najavio stazu kao 4-5 km nizbrdo pa sve ravno do 20.-og km, kada počinje 6 km uzbrdo, realnost je bila sasvim drugačija. Već nakon 5 kilometara pa sve tamo do nekog 13. većina će ceste ići uzbrdo s malim nizbrdicama. Taj me je dio potpuno rasturio. Osjećao sam se poput redatelja Ante Babaje koji u jednom dijelu svojeg oproštajnog dokumentarnog filma „Dobro jutro“, u 80. godini života, sluteći kraj, snima malom digitalnom kamerom samog sebe kako mu treba nekoliko minuta da savlada jedan običan rizol uz cestu u Draškovićevoj blizu staračkog doma u kojemu čeka svoju smrt. E tako je meni bilo sa svakom uzbrdicom. Malo po malo počeli su me prelaziti ljudi koji su ipak puno opreznije i polaganije krenuli ono prvo nizbrdje. Posebno me fascinirao Gordan koji je laganim i samouvjerenim korakom mladića od 20-ak godina gutao brda ispred sebe i skupljao skalpove. Došlo je do toga da je u zadnjem kilometru gotovo prestigao i impresivnog mr. PB-a, Dobrišu, no ovaj je ipak, na rezime koji si je stvorio u jedva nešto više od par godina, povukao za kraj.

Nisam hodao jer nisam toliko zakurio, no jednostavno sam osjećao kao da me nema tu. Umor, umor i želučana bol. Nije bilo sumnje da je noćno zajebavanje sa životnim dramama i nejedenje dan prije pojelo i ono malo energije što sam imao.

I u nastavku su me ljudi jedan po jedan prestizali, jer oni su ipak trčali, a ja sam puzao, ili kakav sam već imao dojam da stvaram.

Na 18. kilometru shvaćam da neću ići do kraja. Na 20. je Žana s autom i to će biti moj cilj. Dovlačim se nekako do tamo i stajem. Za ovakav dan ovih 20 više je nego dovoljno. Gledam na sat; nije to niti tako strašno izgledalo s obzirom kako mi se činilo. Tempo mi je na tih mučnih 20 bio 5:49, uz subjektivni dojam da se radilo o 10:59 min/km.

Autom na putu do cilja na Trsi prolazimo kraj Nataše koja se junački, kao i uvijek bori i ne odustaje. Ne izgleda baš dobro, no ona zaista kao nitko zna kako izdržati agonije i agonijetine. Bravo Namćorasta, nisi ti plaćipićka poput mene.

U cilju hladna piva i izbjegavanje sunca. Ana Štefulj je uvjerljivo prva stigla. Tomislav Pejić se zajebava da je bio prvi ili drugi u kategoriji. Gordan je bio odličan. Iako je ovo službeno trening, očito ga je dobar dio ekipe shvatio kao neslužbenu utrku. Lijepo je kada možeš. Ja sam imao jedno snažno iskustvo kako to izgleda kada ne ide pa ne ide. Pomislio sam da bi ovo mogao biti dobar mentalni trening za Passatore sljedeće godine za posljednjih 30-ak kilometara stotke kada vjerojatno isto ovako neće ići, a želučani partyji će vjerojatno otkriti neke za sada još uvijek neslućene varijacije na temu iznemoglosti. No do tada, nisam bio pretjerano nezadovoljan, iako me emocionalno stanje od noćne nihilističke žurke za jednu osobu i dalje držalo. Ponovno sam se stišao i samo čekao da što prije dođem doma. I dok je ekipa bivala u posttreninškom zadovoljstvu, ja sam samo čekao da se što prije sretnem s krevetom. Odluka je pala da se na ručak ponovno ide u Mesaru. Mene su odveli doma jer mi je pomisao na mesnu hranu tamo bila apsolutno odbojna. Iako mi je vjerojatno trebala hrana, to je bilo zadnje što sam u tom trenutku mogao uopće i zamisliti, a kamo li prakticirati.

Samo sam htio ići spavati, no kada smo Akela i ja došli do kuće, nakon tuširanja, sna niđe.

Nije još bilo vrijeme za spavanje. Trebalo je zaključiti i završiti ono noćno, mračno

iskušenje. Kako kada sam doma u takvim situacijama koristim svoju bilježnicu, koju nažalost namjerno nisam ponio, iskoristio sam ipod za pisanje.

Nastavio sam u istom mračnom tonu s razračunavanjem i razbijanjem iluzija, no ovaj su se puta razrješenje i oprost pojavili točno na onom mjestu gdje sam bio najiskrenije besmislen samome sebi.

Točka beznađa je popustila, a s njom i prihvaćanje svoje ranjivosti i straha.

U tim je trenucima prelomilo u moju korist moje višegodišnje psihoterapijsko iskustvo s iznimnim učiteljicama i učiteljima koje su me svojom dubinom, intuicijom, prihvaćanjem, snagom i nježnošću naučile kako da se počnem prihvaćati i voljeti.

Mogao sam se otvoriti svojoj ranjivosti, a kada sam se otvorio, znao sam da je još jedno pročišćavanje i putovanje kroz mračnu noć završilo.

U tom je trenutku nestalo borbe. Mogao sam prihvatiti i svoje poteškoće sa želucem kao i onog iritantnog sebe koji je podjebavao druge oko sebe. Mogao sam si oprostiti na tom mjestu.

Nekoliko sati kasnije, nakon što se ekipa vratila vesela i najedena iz Mesare, dočekao sam ih na jednom sasvim iskrenijem i otvorenijem mjestu. Znam da to nitko nije primijetio, no

ja sam jasno osjetio razliku i to mi je konačno donijelo mir.

Kasnije poslijepodne otišao sam u šetnju s Katjom i podijelio s njom neke dijelove svoje ranjivosti. Predivno je na tom mjestu bilo imati osobu koja me može čuti. Ipak su ovo visokooktanske dimenzije kopanja po sebi i tamo se rijetki usude ići, a kamo li ne površno te ismijati ili optužiti da briješ potpuno nadrealne pizdarije. A na tim mjestima bilo kakvo ismijavanje može biti ekstremno štetno. No znao sam da Katja nije ta i tu sam se šetnju još jednom u to uvjerio i dobio iskrenu, jednostavnu i i tako u tom trenu potrebnu prijateljsku podršku. Kako je to Zora znala reći, važno je da imaš barem jednu osobu koja te u životu vidi. U duhu te rečenice osjećam ogromnu zahvalnost na barem nekoliko koje sam imao čast susresti na svom putu. Katja je jedna od.

I pričao sam kako mi je žao da sam onim jeftinim i totalno glupim podjebicama prelazio granice Ane i Gorana. I znam da to kao nije neki big deal, a opet, znam da je, baš zato što kao nije. Ispričao sam njoj, no nisam vama Ana i Gorane.

Upravo tome i služi ovaj iskreni i ranjivi tekst. Da vama njime jasno i bez fige kažem da mi je žao i da definitivno ne mislim da je vaša dinamika ne znam ni ja kako kritična ili promašena. I vaša je zajednička priča, baš kao i moja osobna, puno, puno kompleksnija od brzopoteznog, treš zaključka koji možeš predrasudno izvući iz nečijih nekoliko blic rečenica.

Nisam mislio da će ovaj dio završiti u ovom durmitorskom serijalu, no kada sada gledam, na kraju ove epizode, čini mi se da je ovaj moj emocionalni koopernikanski obrat bio ključan i tako nekako logičan za daljnji tijek radnje. Uostalom, tko će pisati o svojoj ranjivosti i mračnim noćima duše, ako ne osoba koja se bavi psihoterapijom.

Za sljedeći je dan u planu bio Bobotov kuk, kao najveći i prilično izazovan vrh, a ja sam, nakon svega što sam proživio, odlučio da ću se konačno ostati odmoriti doma. Jer sam se osjećao potpuno ispražnjeno i trebat će mi miran i tih dan bez aktivnosti da se oporavim i napunim energijom.

Do sljedeće epizode, da malo ublažim svu težinu i kao nagradu za sve koji su izdržali do kraja, evo malo crnogorskog turbo-mega cara Ramba Amadeusa u istinski impozantnom odjevnom predmetu kojemu nikakvi opisi nisu mogući, da razvedri i omekša:

PS. sve sam slike za ovu priliku "posudio" od Sande Berzenji. Nadam se da se ne ljutiš. Neke od ovih tvojih fotki zaista su me oduševile.