DURMITORSKE KRONIKE. DIO TREĆI. USPJEŠNO PONAVLJANJE GRADIVA. PRUTAŠ JE NAŠ!

U srijedu je Janko zakazao prvu dužinu. Od Sedla do Trse cestom. 26 kilometara, od kojih je prvih 4-5 nizbrdo pa ravno i na kraju 6 kilometara uzbrdo da bi hladna Nikšićka lakše kliznula niz grlo i na taj način, kada se tko već i u kakvom stanju domogne cilja, junačkim podizanjem glave prema natrag prilikom eksiranja ledene, slavljeničke i krajnje zaslužene, alkoholne tekućine, vratila tijelo u nultno stanje, nakon što prethodno 6 kilometara vučeš jezik po podu ispred sebe. To je prijašnjih godina bila završna dužina jer je malo teža od ostalih, no kako Janko uživa u pizdarijama i razjebavanju rutine, ove ćemo godine s njom otvoriti. Kako smo mi ipak trkačko-alkoholičarska zajednica, te dužine imaju neku svoju važnost i značenje i mora da im se ozbiljno pristupi. To znači da ćemo u utorak da odmaramo. A novokomponovanim durmitorskim rječnikom govoreći, odmor za većinu nas znači jutarnji footing od 7-8 kilometara i potom odlazak u brdo.

26 kilometara sutra? Otkad smo uopće počeli obraćati pažnju na dužine ispod 30 km?

Lagani footing u kombinaciji s laganim planinarenjem... đe ćeš boljeg odmora.

Jutarnji footing do ulaza u Crno jezero i natrag pa posjeta lokalnom groblju gdje nailazimo na aleju bista oko spomenika posvećenog ratno-civilnim žrtvama fašizma. Raznorazni su tu kameni likovi, no nije trebalo dugo da među njima otkrijemo i Žiku. Isti brk, isti mrk pogled, ista odlučnost da rastjera slabe i nepodnobne. Pa dobro Žika, koju pičku materinu ti radiš među ovima... kamenima?! Žika... jesi to ti?!

Ma Žika je da ga jebeš. Samo, kako bi si Žika mogao dozvoliti da pogine? Našem Žiki od prije dva dana to se nikada ne bi moglo dogoditi. Kroz glavu su mi počele da se roje prve teorije koje bi objasnile ovaj fenomen. Ili je Žiks besmrtan pa je samom sebi izradio bistu da vide ljudi s kakvom legendom imaju posla i čiji je ovaj Žabljak (ako ništa, Žika je prvi Žabljačanin koji je bio na mjesecu i vratio se natrag dan prije našeg dolaska), ili se odlučio i sam okušati u mesijanskoj lizi pa umre, uskrsnu i ponovno se povrati u svo Žabljak (znači li to da umrle mesije zapravo otputuju na mjesec?!)

Da ne pričam više ovakve pizdarije, vrijeme je da se uozbiljimo. Puno je realnije da se radilo o njegovom ćaći, istom onom koji je gradio onu cestu koju je Žika dobio u nasljedstvo da privatizira i brani ljutim brkom i puškom od belosvetskih, Daničinih sotona koji bi po Žikinoj grudi da se našetavaju. Koja god da je teorija u igri, pozdravili smo okamenjenog Žiku, izgrlili se i izljubili (ta i on je nama dva dana prije zaželeo dobrodošlicu u Crnu Goru nakon što je na nas sasuo rafal psovki, a nakon dobre došlice, ispucao i ostatak psovalačke municije) da ne kaže da smo nekulturni mi Hrvati.

U međuvremenu, nakon footinga s nama, Ivan se zaputio u svoju privatnu finalizaciju priprema za sto milja UTMB-a. Što je taj sam prošao u tom durmitorskom tjednu teško bi bilo ikome popratiti s obzirom koliko je toga obavio. Na ovom mjestu bilježim veliko poštovanje prema svim tim silnim kilometrima koje je napravio (ako sam dobro zapamtio skupio je oko 180 km u 7 dana na nogama, ne računajući bicikl) i nastavljam priču o nama smrtnicima. Respect profesore.

Nikada, i to nikada se ne bih mogao sam toliko disciplinirano i sustavno pripremiti za tako veliki izazov i zato je moj respect još veći.

Već vidim da ni za mene neće biti puno spavanja dok te budemo online pratili taj vikend na UTMB-u.

Gordan i Anita su predložili, a Katja i ja smo prijedlog objenoške prihvatili, da, s obzirom da je lagani dan za odmaranje, odemo na taj jebeni Prutaš i uzmemo taj vrh. Katji je bilo drago jer je došla dan kasnije pa je bila puna želje i dokazivanja da pomakne svoje granice u odnosu na godinu prije, a meni je jako privlačno zvučalo da osvojim taj svoj jedan jedini, po mjeri čovjeka, osvojivi vrh, kad smo već jučer zajebali.

I otišlo tako nas četvero na put prema gore. Ovaj puta stali smo na pravom parkiralištu, nakon što nas je Janko dan prije zajebavao da svatko može promašiti pravo mjesto za nekoliko stotina metara, no kada promašiš za 4 kilometra kao mi jučer...

Dobra stvar je da nam se nakon jučerašnjeg vertikalnog uspona na Prutaš ova staza činila barem duplo lakšom. Lagana šetnjica na početku i uživanje u nadrealnim prizorima oko sebe. Katja juri ispred nas, Anita je prati, a Gordan i ja lagano klizimo za njima.

To je ono što me zanima. Ovakvo planinarenje volim i točno ovako sam i zamišljao onu dimenziju odmora koju je trebalo ukorporirati u durmitorski tjedan. U laganom i opuštenom tempu osjećam kako se smiruje moj um i kako jednostavno jesam. Pričamo opušteno, kao što je opuštena i staza pod nogama.

S vremenom se pojavljuju i usponi koji traže nešto više truda, no i dalje je to šetnjica po malom livadnom puteljku s prostranstvima svuda oko nas naspram jučerašnjeg sipara.

U nekom trenutku pojavljuju se prve naznake mojeg novootkrivenog planinskog ludila.

Pri usponu na prvi „balkon“ s pogledom na putu do Prutaša mene puca na pjevanje gena kamenih (mislim, nije da znam riječi, no pravim se da znam) pa pomalo urlam, onako stidljivo, a opet, srčano. Malo Ramba Amadeusa (ipak je Crna Gora njegovo carstvo), malo Satana Panonskog, kad je već Katja u mojem pjevanju Ramba prepoznala Satana.

Uglavnom, većina uspona prolazi u ritmu onog starog najavnog jingla drugog programa Hrvatskog radija: „a sada sport i glazba“.

I tako do prve stijene gdje se trebalo malo zajebavati s prelazom preko nekog mini vrha. E tu mi je već malo postalo teško, a sve one mentalno stečene i tvrdoukoričene umne konstrukcije o strahu od visine i želji da izbjegnem opasne dijelove, počele su da probijaju površine moje prisutnosti. Bilo je i tu par dijelova gdje je trebalo oblizati rub provalije. Malo četveronoške, no iđe.

No s novim usponom opet mi je počelo ne ići. Opet sam morao prihvatiti da nisam ja za ta visinska planinarenja i da bi najbolje bilo da se pomirim da će mi ova jesen trkački biti čistokrvna koma. Jednom rječju: katastrofa. Mučenje do vrha i disanje na škrge uz puno „koji je meni ovo kurac trebalo“ mentalnog, samoizjebavajućeg, mantričkog pokušaja da pobjegnem iz neugodne situacije.

Kada sam došao gore, bilo se malo spustilo, a ja sam se po prvi puta popeo na visinu od 2393 metra. Zadovoljstvo je stišalo fizičku nemoć. Nisam baš bio načisto što mi se događa, no poprilično dugo, da ne kažem nikada, nisam bio na takvom, kondicijski slabom mjestu.

Očekivao bi nakon 3 godine redovnog trčanja u klubu i nekih 1800 kilometara u tekućoj godini da ne bi trebao biti na baš ovako lošem mjestu. Čudna vrsta senzacija koje nisam imao s čime usporediti. No kada smo na vrhu otvorili Nikšićko koje smo ponijeli upravo s ciljem da ga popijemo na vrhu, zaboravio sam na sve uspinjačke muke i manjak kondicije.

Na vrhu prvo srećemo mlade Izraelce koji nas časte Milka čokoladom (nisam provjerio, no mislim da nije bila košer), a potom nas ekipa planinara iz Vojvodine poji raznoraznim rakijama uz naglasak na planinarsko pravilo da se na planini ništa ne odbija kada netko ponudi. Prihvatili, popili, zapamtili.

Povratak je bio ugodan i lagan. Cure opet jure naprijed, a Gordan i ja uz opuštenu priču opuštenog koraka uživamo posljedice završenog posla koji nismo obavili jučer. Kako smo sporiji od cura, taman nailazimo na parkiralištu na prizor čuvara parka koji im naplaćuje ulaz u park dok mi vještim manevrom izbjegavamo plaćanje. Nije da je skupa ulaznica (3 eura dnevna), no ima dana, naplaćat ćemo se ulaznica. A i gušt je ubaciti malo adrenalina i igrati se lovice s čuvarom parka. Radije ćemo tih 6 eura dati Voji za Nikšićko, što smo u povratku i učinili.

Stajemo kod Voje, naručujemo pive, a na Anitin uzdah, Vojo grubo pita: Šta ti je?!

Anita odgovara da ju je umorio uspon na Prutaš, a Vojo će svojom grubom, grlatom jugošovenskom glaščinom: Prutaš?!?!? Pa to je pičkin dim za taku đevojku!!!

Jebiga Vojo, mali smo mi još za ove uspone. Daj nam još malo fore da se naviknemo na ove tvoje visine u kojima tebi psovka dolazi na usnu s lakoćom kao što nama dolazi misao da je pravo vrijeme za još jedno `ladno Nikšićko. A uvijek je pravo vrijeme za pravo Nikšićko (a ne one pederlučke, zagrebačke fejk verzije punjene u zagrebačkoj pivovari).

Ok, da budem iskren, nije me baš nešto specijalno dotaklo niti ovo domaće klasično, flaširano nikšićko izdanje Nikšićkog. Što se nefiltrirane verzije tiče, tu su me već dobili. I dok je ekipa iskoristila pogodnost da za 12 kupljenih limenki Nikšićkog u dućanu za poklon dobiju simpa majicu sa slikom Durmitora, ja sam radije izabrao da pijem 4 centa skuplju nefiltriranu verziju. Jebeš majicu naspram 7 dana bolje pive. Da se razumijemo, nije da sam birao kada za to nije bilo prilike, pio sam čak i ono treš Sarajevsko u Sarajevu, no kada je bilo prostora za izbor, birao sam bez filtera.

Uostalom, iako to ne mogu eksperimentalno potvrditi, duboko u srcu znam da Žika pije isključivo nefiltrirano. Ne bi se onaj junački i pravednički brk tako sam od sebe uzdizao na onom žabljačkom vjetru (koji je njegov ćaća osobno stoljećima pripitomljavao i na kraju ukrotio da duva kako i kada on to kaže) od običnog, nefiltriranog Nikšićkog.

Kako su Ana, Goran i Tamara ozbiljno shvatili dan odmora, povratkom doma dočekao nas je ručak. Odličan osjećaj uz poveliku dozu zahvalnosti kada te nakon lijepog nekolikosatnog planinarenja dočeka skuhano. Još samo da mogu jesti. I dok svi drugi uživaju u hrani, ja počinjem osjećati prve naznake odbojnosti prema hrani. I opet, ne radi se o onom klasičnom, poznatom želučanom stanju. Bit će da me je malkoc sjebala ova visinska razlika u kombinaciji s tko zna kojim bakterijama iz vode na koje nisam navikao.

Uspijevam poslije nešto minimalno na silu probrljaviti i pojesti poneki komad lubenice (a radilo se o lubenici od 10-ak kilograma koju smo Katja i ja zajedničkim snagama u tragikomičnoj višesatnoj sceni pokušavali narezati najtupljim i najklimavijim noževima, jedinima koje smo imali u apartmanu).

Navečer Anita iz zajebancije u ime tzv. carboloadinga za sutrašnju famoznu dužinu radi palačinke. Nevjerojatna strpljivst Anite s obzirom na sporost i slaboužarenost naše strujne pećnice. No Anita uspijeva manirom prosvjetljene zen majstorice na tim minimalno užarenim plohama ispeći palačinke za sve. Osim za mene jer moj je želudac donio konačnu presudu i odlučio sabotirati hranu. Ne da mi se više ne jede; sada osjećam i gađenje prema hrani.

Na sreću, gađenje se ne odnosi i na pivu. Čudan neki splet želučanih okolnosti.

A sada konačno i ta prva dužina. U sljedećoj epizodi.