DURMITORSKE KRONIKE. Dio prvi. Na putu prema Durmitoru. Prva postaja Sarajevo.

Da se razumijemo, nemam iluzija da je Durmitor jedno od onih mjesta na svijetu koje moraš posjetiti prije nego umreš. Ova naša planeta Zemlja puna je prirodnih ljepota i Durmitor u Crnoj Gori samo je još jedna od onih beživotno lijepih turističkih razglednica na majici koju dobiješ ako popiješ 12 limenki lokalnog filtriranog piva za 95 centi.

Durmitor je fotogeničan, Durmitor je instagramičan, Durmitor ti gotovo na svakom koraku nudi profile photo opportunity, no uz svu tu njegovu iritantnu komercijalističnost kao stvorenu za sve pionire površnog življenja, ono najbolje u vezi Durmitora za nas mizantrope i ohlofobe je notorna činjenica da te svega nekoliko kapljica znoja odvaja od turista i turističkog prenemaganja.

Jedna od prvih lekcija o sebi koje mi je durmitorsko iskustvo omogućilo jest spoznaja da mi planina neusporedivo bolje leži nego more. No da ne izmišljam toplu vodu, draže mi je na ovom mjestu podijeliti malo svježe provokacije iz riznice fejsbukčnog mudrozborja majstora Simkea na tu temu:

„Ljudi, zajebite plaže, gledanje u crtu ravnog horizonta

(a ravan je jer je zemlja ravna, glupi babilonci),

zalaske sunca na moru (sunce je samo reflektor na kupoli)

i ostale aktivnosti na tamo nekim jadranima.

Uprite u brdo, nek vam kušin bude stina i kontemplirajte

o smislu života prije i poslije smrti uz ovakvu tapetu ispred sebe.

Imate Velebit, imate slovenske Alpe, imate Salzkammergut,

imate svašta nešto gdje vam slobodni dani neće biti (samo)

ispijanje kave uz jecaj galeba i odlazak na cvrljenje na obližnju plažu

te večernji provod uz one man band na lokalnoj terasi hotela.“

Ok, uvrijedit će se na ovo oni koji imaju dovoljno novaca i/ili dalmatinskih gena opravdano prigovorivši kako ljeta provode na svojim gotovo pa privatnim, uvučenim plažama u naslijeđenim/sagrađenim/kupljenim kućama gdje nema neželjenih posjetitelja i nesnosnih gužava. Ma super je more, bez obzira koliko mi bljedoputiji više voljeli planine. Bitno je samo da ti morski aranžmani ne uključuju u velikoj mjeri barem ponekog člana uže/šire obitelji inače zajebi odmor. Jer, kako svi znamo (a ako ne znate, pozorno poslušajte i zauvijek zapamtite ovu rečenicu), disfunkcionalna je svaka obitelj koja ima više od jednog člana.

Što se mene tiče, treće mi je ovo ljeto u raznoraznim aranžmanima AK Sljemena (od Brooks Running Teama preko Salomon Running Teama pa sada i konačno do pripadnosti AK Sljemenu) i došlo doba da se Durmitor proba. Naslušao sam se priča, privremeno se lani nablokirao fb prijatelja (s obzirom na danonoćno bombardiranje fb-a slikama s Durmitora), barem nekoliko puta uplašeno razmišljao kako ću samo s plaćipićkinskim kredibilitetom sačekati s Anitom u podnožju opasnih vrhova dok se drugi budu penjali na opasne završetke.

Strah od visine, sindrom maminog sina godinama prisiljavanog na konfor zonu i ideja da u ovih 7 dana na Durmitoru želim ubaciti i što više odmora. Jer, duga mi je ove godine bila psihoterapijska sezona i noć prije bijega na Durmitor, u euforiji završavajući posljednju terapiju, personalni, psihološki rub na kojemu sam stajao ozbiljno je pucketao pod nogama. A kakav je to mentalni odmor, pitao sam se u durmitorskom pristupnom pregovoru sa samim sobom, ako se budem često nalazio jedan krivi korak od smrti. Već sama pomisao i one slike i videji od godine prije su mi stvarali stres, a kako ne bi pomisao da se i sam nađem na takvom mjestu. Jednostavno je to scenarij prestresan za posao kojim se bavim. Meni treba lagano, sigurno i ne previše visoko.

Tako je, naime, govorio mali, usrani Pavle prije nego će krenuti ka Durmitoru. Formula je bila jednostavna: hvali hrabre kolege dok se penju na vrhove, no drži se Anite. Svi su iz moje sedmeročlane, trkačke ekipe prijašnjih godina bili na Durmitoru, a ja sam procijenio da Anitin pristup najviše odgovara mojoj realnosti. Strah od visine? Gotovo sigurno. Pa ja do sada nisam bio na više od 1600 metara, a ovdje je već sam gradić Žabljak, u kojemu smo smješteni, na 1456 metara. Kaže Wiki da je Žabljak najvisočije (najvisočije?! Wiki, kakav ti je to izraz?!) urbano naselje u jugoistočnoj Europi, okružen s 23 planinska vrha od preko 2200 metara te s 48 preko 2000 metara. Tu je i 18 durmitorskih jezera, koje od milja zovu gorskim očima, te kanjon rijeke Tare, najdublji u Europi (1300 metara).

Malo utješne racionalizacije i sve može proći. A moj je egotripični mindfucking solidno ugođen za nevješte uši. Mislim, nije da nekoga zanima, no u ovom slučaju bilo je dovoljno da zavaram samoga sebe. Tješio sam se tako da sam ja ovdje došao na trkačke pripreme jer sam prvenstveno po uvjerenju i osjećaju cestovni trkač koji se sprema za jedan od najravnijih maratona u Europi pa planinarenje za mene neće biti u fokusu. Samo neka oni planinare. Kada budu radili opasne pizdarije, ja mogu da radim trkačke dužine, s obzirom da sam ionako na motivacijski jako niskom mjestu za skupljanje kilometara i neko ozbiljnije treniranje pa će mi dodatni trkački kilometri jako dobro doći.

Tješio sam se jer mi je bilo teško priznati samome sebi da sam plaćipićka (op.a. plaćipićka je testosteronska snizilica i titularni privjesak nedostojan da bude sluga plačipičci). Jer, nije problem u strahu od visine, problem je kada se niti ne usudiš provjeriti u kakvom si odnosu naspram visina. Zato plaćipićka.

U petak ujutro krenusmo nas sedmero, plus četveronožna Akela (Katja će nam se pridružiti u Žabljaku) u dva auta pravac Sarajevo gdje će svi osim mene i Gorana, Aninog muža, nespašenog po pitanju trkačke sekte, trčati neku od ponuđenih utrka. Ana, Anita, Gordan i Tamara 34 km, a Ivan, u ime završnih priprema za 100 milja UTMB-a, 69 km. Akela će imati na raspolaganju dva tate koji će se morati pošteno pobrinuti dok joj ne dođu zvanični roditelji da ne zajebe utrku, jer Akela, iako ima dva vlasnika zaluđena trčanjem, iz nekog razloga urnebesno frenetično ne lajka trkače.

Pojma nemam kako mi svaki susret sa Sarajevom postane na neku čudnu foru osoban. Možda se radi o Top listi nadrealista koju sam pušio kao mali, ili o sirovom i autentičnom humoru Nedžada Begovića u njegovom na Zgdoxu nagrađenom filmu „Sasvim lično“. Možda je to pjesma „Filđan viška“ od Zabranjenog pušenja o raji iz Sarajeva ili onom hrabrom violončelistu Vedranu Ismailoviću koji je usred rata na ulici svirao pred krvavim očima snajperista Adagio od Albioninija točno onoliko dana koliko je ljudi poginulo na tržnici čekajući u redu za kruh. Niti nedavno pogledani film „Scream for me Sarajevo“ o posjedi Brucea Dickensona opkoljenom Sarajevu nije me ostavio ravnodušnim. Prije i iznad svega, to su oni ljudi iz Sarajeva koje sam imao čast i priliku upoznati koji su sa sobom, iako ratom izranjavani, prenijeli nešto od onog starog Sarajeva u kojemu se prema pričama starijih nije glumilo nego se živjelo bratstvo i jedinstvo i zbog čega je upravo baš Sarajevo moralo temeljito najebati kako bi ga se izliječilo od te utopije.

Smješteni na Jahorini, na olimpijskom brdu, mogli smo s vremena na vrijeme posvjedočiti ponekoj sada već sasvim demode krhotini sjećanja na tu neku prahistorijsku za bivšu Jugoslaviju nimalo Orwellovsku 1984. godinu kada se tu negdje po okolnjim brdima u komšiluk nagurao čitav svijet.

Nažalost, sa Sarajevom imam uglavnom ratne veze jer upravo mi je rat i rad na projektu mirovne reintegracije ratnih veterana donio neke jako važne i drage Sarajlije u život čije ratne priče nikada neću zaboraviti. Treba li onda čuditi da sam hotel Bistricu, ispred kojeg je bio cilj svih trail utrka, vrlo brzo prepoznao kao mjesto radnje prošle godine izašlog filma „Muškarci ne plaču“. Film je to koji je na moje veliko iznenađenje dobio prvu nagradu na ZFF-u, a bavi se tematikom traume ratnih veterana s hrvatske, srpske i bosanske strane i to kroz zajedničku radionicu psihodrame. Za mene je ovo jako moćan, snažan i strašno potreban film koji se usuđuje među ratnicima ponovno pokušati pronaći ljude.

Što se same utrke tiče, povijesni je događaj zajednički ulazak u cilj Anite i Gordana na utrci od 34 km.

Koliko je samo puta do sada Anita obećala Gordanu da će zajedno trčati, no onda bi ga ostavila nakon 10 metara.

Što se AK Sljemena i postolja tiče cure su bile beskompromisne. Došavši zajedno u autu, razigrane šumske djevojčice Petra i Paola uzele su prva mjesta. Na 34 kilometra samouvjereno je pobijedila Petra Kontić,

a na 69 km Paola Vrdoljak.

Svakako punu pažnju i poštovanje zaslužuje „exsarajevka“ Danijela Horvat koja je istrčala svoju prvu utrku s više od 100 km, točnije 104 km.

34 km su istrčali i odlična Tamara,

stabilna i sigurna Ana,

eksplozivna finišerka Ivana Srnec

i opuštena Tajana.

Dok je Ivan rutinski završio 69,

Čajko je zauzeo odlično 5. mjesto na 104 km, uz sumnju da je konkurencija koristila nečasne radnje i spriječila ga u još boljem plasmanu.

Sve u svemu, bilo je opušteno i sljemenaški rutinizirano.

Slušajući priče i dojmove, pomislio sam kako ću i ja jednom, kada se zasitim cestovnih maratona (jebiga, na cesti sam odrastao, cesta je moja metafizika i moram joj to trkački vratiti prije nego se izgubim zauvijek u planini), doći trčati ovu utrku. Nadam se da će do tada organizatorica Sanja riješiti problem ciljnog tepiha pa da Goran i ja, uz punu pažnju posvećenu sprečavanju Akele u naumu sabotaže utrke, ne moramo kao slučajni gledatelji voditi višesatnu, krajnje osobnu bitku s tim na pod položenim crvenim jedrom kako ga jahorinski vjetri zaletavači zajedno s ciljnim lukom ne bi otplovili tko zna gdje.

Iskreno, što se tog tepiha tiče, kada su manje, više svi naši prošli kroz cilj, pojavio se zajedno s prestankom vjetra i pojavom sunca i neki striček i namontirao neke metalne ograde koje su rješile problem tepiha, no kao što rekoh, tada više ni nama ni vjetru nije bilo stalo i tek smo s nostalgijom mogli konstantirati kako je do nedavno bilo autentičnije, hipsterskije, dok smo kao jedan, u hamingwayevskoj maniri borbe starca i mora, stali da obranimo ciljni tepih. Ah, ljudsko srce nikada zadovoljno nije.

Kad ne valja, jebeno ne valja, a kad valja, opet ne valja, jer na ovim prostorima prvo i ključno egzistencijalno pravilo je da ne može da valja. I ajde ti to sada probaj objasniti nekome tko kao mali nije razbijao svoja koljena o tvrdi beton balkanske surove logike. Nema jebene šanse.

S obzirom da sam neplanski zapeo na Sarajevu, ostat ću još malo na ponekoj misli koja mi dolazi na tu temu. Jebiga, teško mi se odvojiti od rata kada je o Sarajevu riječ.

A ako je već trebao rat da nas podsjeti koliko smo međusobno različiti (iako i dalje pričamo manje, više isti jezik i savršeno dobro razumijemo one ključne emocionalne fraze neprevedive na strane jezike), možda je baš trčanje to koje nas ponovno spaja na onoj najljudskijoj liniji istosti.

Jer na startu i cilju utrke poštovanje i pljesak manje, više svih prisutnih idu svim natjecateljima, ma odakle da su došli.

Poput one priče o nekoliko magičnih kapljica durmitorskog znoja koje te odvajaju od površnog turista, tako je i ovdje od velike važnosti da kroz trkački trud i znoj u cilju ponovno (p)ostajemo bolji ljudi.

Trkač, pa tek onda, za one koji imaju potrebu za nacionalnom odrednicom, Hrvati, Srbi, Bosanci ili kojoj god već nacionalnosti osjećaš da pripadaš.

Jahorina trail stoga je po meni prijeko potrebni lijek gradu koji je toliko propatio. A potrebno je liječiti grad upravo tamo odakle je najviše najebao. Potrebno je da barem jedan dio građana prestane brda poistovjećivati s granatiranjem i opsadom. Ma koliko bolan i dubok taj rez bio u srcima preživjelih, ovakve utrke vraćaju nadu i tiho preimenovanje sadašnjosti u zdraviju verziju naših postojanja.

Baš kao u onom gore spomenutom filmu „Muškarci ne plaču“, u kojemu se kroz suočavanje sa svojom najstrašnijom boli na licima ratnih veterana rađaju neke nove crte ljudskosti, tako je i trail trčanje poziv zajednici da u tenisicama vrati gradu svoja brda.

Preostalo je još samo da zaključimo sarajevsku priču još jednom porcijom ćevapa poslije utrke i jutarnje zakucavanje pitama prije polaska kako bismo punih tankova mogli krenuti ka Crnoj Gori.

Ekipa je s guštom na putu prepričavala još poneki detalj s utrke. Pričali su o trčanju po bivšoj bob stazi, o jebenom pogledu s vrha Trebevića, o tunelima i mostovima i ugodi koju su ponijeli za poputbinu s Jahorine. Zbogom olimpijska planino, čeka nas Durmitor i Crna Gora.

Nije se trebalo dugo voziti da dođemo do famozne wannabe ceste Foča-Ščepan polje, na kojoj je ograničenje 10 km/h.

I onda se tom tzv. cestom spustiš na granični prijelaz Ščepan polje i pomisliš da te ona tzv. cesta sjebala jer to uopće nije cesta nego vremeplov i ti si sada u nekom 18. stoljeću pa te ne treba čuditi da je službeni granični prijelaz definiran drvenim, jednosmjernim mostom.

Pričekali smo u koloni sat vremena na granici da dođemo sebi, da se polagano počnemo navikavati na polaganost, da se vratimo u neke verzije sebe koje je u zagrebačkoj jurnjavi teško zazvati.

I taman kada pomisliš da neće više biti iznenađenja, nakon one kozje ceste i drvenog mosta, nakon što smo konačno prešli granicu, s crnogorske strane nas dočeka hipnotizirajuće lijep kanjon rijeke Pive koja zahvaljujući brani postaje Pivsko jezero nestvarno plave boje.

I voziš se tako oko tih prizora i pomalo ne vjeruješ kako to sve izgleda, pazeći da ne promašiš prilično nepregledno atomski lijevo skretanje za Žabljak. Nismo promašili.

Durmitore, planino puna vode, evo nas!

PS. Sve fotke s Jahorina traila djelo su našeg sljemenaša Dinka Bažulića koji je unatoč nenadanoj noćnoj avanturi po brdima oko Sarajeva i neprospavanoj noći odlično obavio posao. Hvala ti Dinko jer bez ovih tvojih fotki ne bi bilo niti motivacije da opišem jahorinska iskustva iz kuta nonšalantnog i opuštenog promatrača.