DURMITORSKE KRONIKE. DIO DRUGI. TISUĆU PETSTO METARA NADMORSKE TIŠINE.

„I ajde ti sada objasni sebi i drugima gdje si i što trebaš nakon tjedan dana na Durmitoru. Možda je onih 12 sati vožnje autom od Žabljaka do Zagreba ključno da odmotaš film, da se tim polaganim znojnim ljuštenjem probudiš iz ovoga sna i sjetiš gdje si bio kada si ovaj san usnuo.

Ne. Neću se truditi objasniti. Ni sebi ni drugima. Neka bude san. Neka ovaj zapis bude natopljen euforijom i pretjerivanjem. Nestvarne vizure prirode, sve te planine, rijeke i jezera, sav taj jazz prirodnog postojanja... beskrajna improvizacijska figura nepokorene prirode... pogled u prostranstvo gdje zastaje dah kako bi, nakon te male tišinske pauze, izronio iz površine jednog od mnogih durmitorskih jezera i svojim srcanom grimasom konačno prihvatio činjenicu onog najbanalnijeg i nafascinantnijeg iskustva prisutnosti.

Jasno mi je. Ne razumijemo se do kraja. Kako da ti objasnim iskustvo. Kako da ti objasnim kada stojiš pokraj jezera okruženog šumom i upravo nadrealnim planinama i jednostavno ne razumiješ svu banalnost i genijalnost bivanja u trenutku. Jer, ovdje i sada, trenutak je samo riječ, mala, smiješna, dječja igračka za nas odrasle koja više opterećuje nego li približava o čemu se tu radi.

A ne radi se... biva se.

I kako da ja sada tebi tu objasnim svu puninu ove tišine koja me obuzima... kako da ti približim nepoštenost tvoje osude na patetičnost kada ne vidiš, ne čuješ, nisi u toj očaravajućoj banalnosti nadrealne ljepote oko nas. Nisi dio, samo zato jer razmišljaš, umjesto da se pustiš. Ništa se tu ne mora činiti. Ništa se tu ne može učiniti. U tome je tajna, to je taj being without doing.

Na vrhu brda, uz Crno jezero, nad kanjonom rijeka, u podnožju dubinske tišine.

Jednostavno je. Nepodnošljivo je lako i jednostavno. No to naprosto ne možeš znati dok nisi. I zato u ovo posljednje durmitorsko jutro prihvaćam svoj strah da ću se negdje unutar ovih 12 sati premotavanja i buđenja iz ovoga sna izgubiti zauvijek, šaptom tek ponavljajući da se vraćam, ili još bolje da, došao ovdje fizički ponovno za godinu dana ili ne, tu zauvijek ostajem.

Do tada, ostaje mi još ovaj posljednji durmitorski dan. Ostaju mi minute nakon što završim ovaj zapis u ovo predsvitajuće vrijeme. Minute za potiho prihvaćanje i zahvalnost za sve ono što sam ovdje dobio.“

Ovako je govorio Pavle u rano jutro svojeg posljednjeg dana na Durmitoru.

Kako sam prosječno spavao oko 5 sati, imao sam vremena da nasamo sa samim sobom preslagujem impresije i bavim se mišlju. Kako sam došao s Tamarom, Ivanom i Akelom, a oni produžuju svoje avanture po Crnoj Gori za još koji dan na drugim mjestima, ispalo je da ću se doma vratiti u ponedjeljak, za razliku od Gordana, Anite, Ane i Gorana koji odlaze u nedjelju. Skenirao sam stanje, na trenutke mi je bilo žao, na trenutke sam bio zadovoljan da ostajem dan duže. Nisam forsirao razumijevanje, ostavio sam si luksuz da budem zbunjen, da ne moram znati kako se treba ponašati ovaj posljednji dan. Svašta se tu miješalo iz minute u minutu. Nisam još gotov. Imam još jedan dan. Janko je najavio za nedjelju uspon na Međeda i taj mi scenarij nimalo nije loš. A još k tome Katja će ići za Hvar tek nakon planinarenja pa niti ne ostajem sam po pitanju članova ekipe. Nekako ni onaj unutrašnji, intuitivni osjećaj cjelokupnog durmitorskog iskustva nije još govorio da je priča gotova. Fali ovoj priči nešto važno, u tom trenutku krajnje nepoznato. No prije nego se vratim tom jutru, ima tu 6 dobrih dana za prepričati, kako bi samome sebi lakše posložio i prebrojao iskustva i lekcije koje mi je durmitorsko iskustvo podarilo i taj zadnji dan tako snažno, smisleno i ekstatično zaokružilo.

Žikina dinastija

U Žabljak smo stigli u nedjelju poslijepodne. Apartman je odličan i baš po mjeri čovjeka. Imamo sve što trebamo. Odličan uvod u tjedan. Kako smo dobrih 500-tinjak metara zračne linije udaljeni od Danice i Tome gdje su smješteni Janko i većina ekipe s kojom ćemo trenirati i planinariti, odlazimo predvečer na prvi briefing krateći preko polja i kroz dvorišta.

Nema nekog velikog plana s obzirom da je vrijeme nestabilno. Ujutro trčimo 15 km pa ćemo vidjeti za poslijepodne kako će nas vrijeme poslužiti. U planu je, ako ne bude kiše, lagani uspon na Prutaš. Prutaš? To je jedina riječ koju sam iz prijašnjih iskustava i priča s Durmitora zapamtio. Prutaš je lagan uspon, Prutaš nije opasan, na Prutaš su se popeli i oni koji se boje visine i to je jedini vrh na koji sam planirao popeti se. Zvučalo je privlačno da se već prvi dan popnem na taj jedini ciljani vrh pa onda prepustima ostalima neka oni divljaju po opasnim vrhovima, a ja mogu u to vrijeme raditi trkačke treninge. Ili, eventualno doći do onog dijela planine dokle se osjećam sigurno. Napomenuo sam već u prvom dijelu, meni je ovaj Durmitor i odmor od naporne psihoterapijske sezone i zaista namjeravam svakoj stavci programa pristupiti s onim dalmatinskim `pomalo`. Nije vrijeme za kurčenja i pomicanja granica. To neka rade hrabriji od mene.

Po povratku od Danice do apartmana vraćamo se istim putem po šumama i gorama, sretni da smo tako blizu i da će nam za ovu udaljenost zaista trebati jedva desetak minuta.

Hoće kurac. Vraćajući se nazad, jedna nas žena ljubazno moli da joj ne gazimo travu prije nego je ne pokose i neka idemo s druge strane. Ispričavamo se i obećajemo da nećemo više ovim putem. Alternativa je 20 metara dalje i neće biti problem.

Samo malo dalje, izlazeći konačno opet na cestu jako blizu apartmanu, nailazimo na tablu Privatan posjed, zabranjen prolaz. Zbunjeni smo jer ovo izgleda kao cesta i službeni put.

Zajebavamo se s natpisom i nije nam jasno. Pa tim smo putem došli i s one druge strane nema nikakvog natpisa. Kako cesta može biti privatan posjed?! Neće proći dugo da se pojavi markantni domaćin na trijemu ispred kuće dok nas sedmero prolazismo. Sve mi je bilo jasno čim sam ga vidio iz govora njegovog tijela. Bilo je sasvim izvjesno da je upravo on postavio tablu i sada je još samo bilo pitanje trenutka kada će predstava početi. I počela je kroz koju sekundu kada smo se našli u ravnini s njim. Dobra večer, kako ste, ili kojim nas je već ljubaznim riječima osudio na svoju monodramu. Dobra večer i vama, uzvraćamo ljubazno. Ipak smo mi iz Zagreba, bečka škola. I onda je krenula fešta balkanika. Trebalo je samo nekoliko njegovih rečenica i već smo se našli u samom epicentru jednog od onih kultnih exyu youtube klipova, prvi red do pozornice. A Žika je, kako smo ga brzopotezno prozvali nakon performansa, usukanog brka s parom u ušima, toliko samouvjereno izvodio tekst uz ponešto čistokrvne improvizacije, dodajući neke nama na prvu teško shvatljive elemente, poput recimo replike na Gordanovo ljubazno pitanje može li nam pokazati drugi put, da ne zna on ništa, jer je on jučer sišao s mjeseca.

Ovoj će rečenici Gordan posvetiti sutrašnje trčanje obukavši majicu s Grawe maratona s natpisom „do mjeseca i natrag“. Ovim se putem moli uredništvo Grawe maratona, ako slučajno čita, da ozbiljno za sljedeću godinu provede stručnu analizu oko upotrebe maskote za svoju utrku. Možda, kažem, samo možda, da razmisliš, cijenjeno uredništvo, da onu nježnu djevojčicu Lunu zamijeniš s brkatim likom jednog autentičnog balkanoidnog seljačine Žike. Koliko samo tu potencijala ima. Mjesec i dalje ostaje u fokusu, a sa Žikinim se brkom čuda mogu napraviti po pitanju dizajna medalje. Toliko od mene što se ovog potencijalno poslovnog rješenja tiče.

No vratimo se mi radnji našeg showa sa samo jednom zvijezdom Žikom. Iskreno, pokušao je vješti govornik i majstor razgovorne prilagodbe Gordan ljubaznošću preusmjeriti Žiku i navesti ga na neka nova poglavlja njegove životne drame, no nije se dao naš Žika. Kako je samo vješto psovkom ponovno vratio primat i poništio Gordanovu ljubaznost te povratio glavnu riječ nastavivši monolog.

U nekom trenutku bilo nam je dosta i krenuli smo dalje prema našoj kući.

Kaže reklama da je 18 gorskih očiju, a samo jedno Nikšićko. No što onda reći za Žiku?!

Drugi dan, prepričavajući sinoćnje dogodovštine, saznajemo od lokalno upućenih da smo nažalost dobili samo skraćenu verziju Žikine crnogorske međaške melodrame jerbo je prijašnjim gledateljima (čitaj: hodačima po cesti koji su od Danice krenuli prečacem do grada, koju je njegov ćaća gradio) ponudio integralnu verziju u kojoj je koristio i rekvizite (čitaj: pušku). Moje je mišljenje da nas je Gordanova ljubaznost zakinula za punu verziju.

Kako nismo u Žabljak došli na dane lokalnog amaterskog kazališta, nego na trkačke pripreme, odlučili smo sljedeće dane ići okolo. A okolo je bilo 4 kilometra autom.

S ponedjeljkom ujutro započinjemo prvi 15-kilometarski povremeno uzbrdno-nizbrdni trening kroz šumu. Okrećemo se na Brojilu, s impresivnim pogledom na kanjon rijeke Tare.

Osvještavam neke čudne želučane senzacije, no ne obraćam preveliku pažnju.

Ova će dužina ostati zabilježena po Goranovom prvom istrčavanju 15 km. Čini se da se Ana kao njegova žena mudro brine za njegovu dušu i štiti ga od trkačkog sektaškog gena tako što ga nagovara da trči ovakve dužine po većinski neravnom terenu. A ništa nije bolji demotivator za predavanje duše trčanju od trčanja uzbrdo. No Goran je to uspješno apsolvirao i čak, iako nije u treningu kao mi ostali, pristao da poslijepodne ide isti dan i na planinarenje.

A za poslijepodne pada konačna Jankova odluka da u 3 h idemo na Prutaš. Bit će oblaka, no tko ih jebe. Ne bi trebalo biti dramatično.

Ni Prutaš nije što je nekad bio

U pola 15 potrpavamo se u dva auta i krećemo prema dogovorenom mjestu gdje ćemo se sresti s Jankom i ekipom. Dolazimo oko 15, no tamo nema nikoga. Nije valjda Janko otkazao zbog vremena jer Prutaš ispred nas poprilično je prekriven sivim oblacima.

Iskusniji od mene ne odustaju pa idem i ja za njima. Ipak je ovo najlakši uspon i ako sada odustanem, teško da ću do kraja tjedna skupiti barem jedan osvojeni vrh. Jesam plaćipićka, no što ne bi iskoristio ovu priliku za nove racionalizacije i samoobjašnjavanja zašto sam zadovoljan s tim jednim osvojenim vrhom.

Penjemo se mi tako gore, no već nakon nekoliko stotina metara teško da bi ovu stazu okarakterizirao kao laganu. Vrlo uskoro pred nama se pojavljuje sipar pa postaje i teže. Kroz glavu mi prolazi samo jedna misao... jebote, pa kakve su onda druge staze ako je ova lagana.

Potpuno sam ispuhan. Teško se penjem, a korak mi je nesiguran. Malo vrtoglavice, malo zamora, puno muke. Nisam ja za ovo planinarenje, da ga jebeš.

No nema predaje. Pa ovo je lagani uspon ili je barem bio lagan drugima kad već meni nije.

Goran prvi odlučuje stati i čekati nas. Dosta mu je ovog „laganog“ uspona. Lakše mi je jer nisam jedini kojem ne ide. Nastavljam s penjanjem još nekih 100-tinjak metara visinske iznad njega i kada se pojavljuje prva malo zahtjevnija stijena koju treba proći četveronoške, i ja odlučujem stati i vratiti se do Gorana.

Ivan s Akelom nastavlja do gore, Tamara ga prati, Gordan, Anita i Ana drže sigurnu sredinu terena između njih i nas i nastavljaju. Nije toliko da je taj uspon nesavladiv, iako je prilično izazovan, no strah me je pomisli da se onda moram i vraćati ovim putem. Jebiga, totalni sam amater, nenavikao na ove visine od oko 2000 metara. A na mjestu gdje sam odustao, postavio sam svoj novi visinski rekord. Povratak se ipak pokazuje puno lakšim nego uspon jer sada sila teža radi u moju korist. Spuštam se do Gorana pa zajedno krećemo prema dolje. Umjesto da Nikšićko popijemo gore, pijemo ga uz cestu kada se vratismo na polaznu točku. Nekih pola sata kasnije, silaze i Ana, Gordan i Anita. Nisu ni oni otišli do vrha, a saznajemo da ovo ipak nije bio onaj lagani uspon na Prutaš već vertikalni i duplo zahtjevniji. Onim laganim su se gore popeli Janko i ekipa, a Ivan, Tamara i Akela se istim vraćaju jer je neusporedivo manje zahtjevan za Akelu. E jebiga, da sam znao da je s druge strane lakši spust, možda bi se i sam motivirao da se popnem do gore, s obzirom da sam bio na jedva malo više od stotinjak metara razlike do vrha.

Nakon planinarenja pada i prva posjeta čardaku ni na nebu ni na zemlji u vlasništvu durmitorske degenije Voje gdje nas čeka hladno Nikšićko, treće taj dan. Ako već ne ide s visinama i usponima, ide u ispijanju pive, da barem malo opravdam aksljemenaški obraz.

Zaokružujemo prvi dan u Mesari na preporuku Darka i Josipa, gdje nas oduševljava jeftino i fino meso. Tijekom večere pridružuje nam se i Katja koja stiže s mora i sada smo konačno u punom broju.

S obzirom da sam stigao do dijela priče u kojoj se spominje famozna Mesara u kojoj možeš u mesnici izabrati koji komad mesa želiš da ti ispeku i to po cijeni u mesnici, čini mi se da nema boljeg mjesta nego da završim i drugu epizodu durmitorskih pizdarija.

Krećemo se laganim, ali sigurnim korakom. Evo, nakon dva zapisa od pet stranica, već sam stigao do kraja drugog dana. Jebeno.