100 dana samoće bez trčanja.

- Žao mi je, no bit će to minimalno 3 mjeseca pauze.

Tri... mjeseca... pauze.

Kako da ti objasnim? Kako da ti, dragi moj doktore dovoljno jasno i glasno dam do znanja da to za mene jednostavno nije i ne može biti opcija?! Ne, nikako ne.

Tjedan dana, dva, maksimalno mjesec... ali tri?!?!

Koliko je to uopće? Barem 100 dana.

100 dana bez trčanja.

- Ali doktore...- htjela sam zavapiti dovoljno očajno da me shvatiš, no glas nije izašao, rasprsnuvši se u mojoj utrobi i napravivši tisuće malih, mikro egzistencijalnih rana.

Kako da to preživim... doktore moj?

Birala sam te jer sloviš za jednog od onih koji je navodno nekada trčao, koji ne osuđuje i ne odbacuje nas rekreativne trkače, koji ima barem minimalnog razumijevanja, koji mi neće zbog ozljede doživotno zabraniti i omalovažiti moje trčanje.

A sažaljevaš me, doktore.

Iz očiju ti vrišti podsmijeh.

Točno si mogu zamisliti kako u ovom trenutku razmišljaš kako ti je nekada bio lakši posao kada su se trčanjem bavili samo talentirani profesionalci. Kako ti idemo na živce, mi mali, obični, dosadni, osuđeni da u cilj ulazimo kada su medalje za najbrže već odavno podijeljene.

Znam. Za tebe sam samo još jedna iritantna luđakinja iz nepregledne, šarene mase rekreativnih i suludih ovisnica o trčanju.

I zato ćeš me odraditi, doktore, onako kako to samo doktori najbolje znaju, zaštićen svojim štitom bijele kute koja u oba smjera sprečava svaku emocionalnu transakciju.

Ma znam, doktore.

Pa nije tvoj posao da suosjećaš. Tvoje je da me strpaš u neku od predvidljivijih ladica, tvoje je da liječiš dijelove.

A ja bi tako rado da u ovom trenutku imaš tu barem minimalnu dozu ljudskosti kojom bi na mom licu iščitao onu jedinu moguću i iskrenu dijagnozu... nije ozlijeđena moja noga, doktore, nego moja cjelina.

Ma ostani doktor do kraja, doktore... samo nemoj tako nevješto glumiti da ti je stalo. Ne treba mi ta tvoja jeftina predstava na nivou glume provincijskog porno glumca.

Toliko ti loše ide gluma da nikada, da se stvarno radi o amaterskoj, provincijskoj porno sceni istočnog bloka, ne bi zaslužio svoju plaću u vidu metra drva.

Ma ima li koga s one, tvoje strane bijele kute, doktore?!?!?!?

Znam.

Jebe se tebi za mene, doktore. Pa nisi ti sve te godine bubao napamet sve te debele knjige da bi tu sada bio istinski zainteresiran za ovu izgubljenu i ranjenu dušu. Za jednu sasvim običnu, i po svim parametrima klasičnu ovisnicu o trčanju.

Da sam ljepša, vjerojatno bi se više trudio. Možda bi me čak pozvao na ekstra pregled, za svaku slučaj, jelte.

Ovako, samo sam još jedna od onih ludih ovisnica koja misli da ne može bez trčanja, zar ne, doktore?

A i ti i ja znamo,

doktore,

da si u pravu.

I to me najviše boli... ta tvoja hladnokrvna, znanstvena pronicljivost. Ta dijagnostička beskompromisnost i isključivost. Osuda. Presuda bez ikakvog prostora za žalbu ili mogućnost promjene zaključka.

Ma znam, pa upravo zato i jesi doktor, trpanje u ladice tvoj je supertalent i naravno da nećeš dozvoliti da ti tu neka emo plačipička na bilo koji način ugrozi egoističnu samouvjerenost.

A ja bi tako da danas, ma samo danas i nikada više, napraviš iznimku.

Ja bi da ne znam kojim nadnaravnim čudesnim kanalima komunikacije iz moje facijalne boli pročitaš da se ne radi o trčanju.

Da se uopće ne radi o trčanju.

Radi se o meni, o onoj cjelini koja pati. O cjelini koja treba trčanje da bi uopće imala ikakvu šansu da postoji.

O svijetu oko mene, koji ne razumijem se radi, doktore. Možeš li mi ti, doktore, objasniti kada već roditelji, učitelji i raznorazni učeni i mudri ljudi kojima sam do sada vjerovala nisu uspjeli? Možeš li mi objasniti kako se trebam ponašati u svijetu zidova, žičanih ograda i navođenih raketa s nuklearnim nabojem? U svijetu u kojemu u isto vrijeme jedni umiru od gladi, a drugi se nemilice prežderavaju debljaju ostavljajući za sobom hrpetinu nerazgradivog smeća?

Da se na jednom dijelu planete nad terorističkim napadima kolektivno zgražamo, a na drugom ih nazivamo činom donošenja demokracije, mira i slobode? Da je čovjek s graničnim IQ-em postao predsjednik najutjecajnije zemlje na svijetu kako bi svojim nepodnošljivim pizdarijama zabavio masu i tako prikrio pozadinske igre moćnih i bogatih?

Ili još bolje, takav IQ graničan, otvoreno se kurčio svojim igrama moći.

Da je ono što je jučer izgledalo kao tek simpatična i zbog svoje karikaturalnosti ne pretjerano maštovita satira danas postalo realnost i da tu nema izlaza niti nade da će biti bolje? Da žene stoje za štandovima na kojima se skupljaju potpisi za ukidanje zakona koji štite žene?! Da se pripadnici religije ljubavi stalno nečega boje i osjećaju krivnju? Da se pod isprikom brige za život nerođene djece želi provesti konzervativna revolucija s jednosmjernom kartom u srednji vijek, dok djeca koja ne pripadaju njihovoj vjeri bez problema umiru na nekoliko metara od njih s one strane njihove bodljikave žice? Da političare koji su se nekoliko puta zaredom dokazali u svom lopovluku ponovno izabiru na najviše državne pozicije? Da polupismeni mafijaši postaju gospodari života i smrti, i da isti ne završe u zatvoru niti nakon nekoliko puta što oduzmu živote malom čovjeku u raznoraznim prometnim nesrećama? I sve to još mogu podnijeti, doktore, no kada vidim da se reforme škole provode na način da se još više naglaska stavlja na vjeronaučne dogme i istine, a relativizira se i ismijava znanost, raspadnem se doktore jer tada znam da neće biti bolje niti za 100 godina. Ili kada vidim da se tzv. ugledni psihoterapijski stručnjaci u današnja vremena mrtvi-hladni zalažu za tzv. razumsko, fizičko kažnjavanje djece?!

Ma znam... doktore. Nisi ti doktor za glavu i živce, kako to volimo mi neuki reći. U meni je problem. Nepopravljivo sam preranjiva i precmizdrava. Sve shvaćam osobno i previše u svojoj glavi zabrijavam na negativu. I normalno da kao takva ne mogu biti ništa drugo nego neurotična trkačica.

Jer trčanje je moj jedini način da se vratim u svoje tijelo. Da se odmorim od toliko nemoći. Da napustim sve te velike i male priče na koje ne mogu utjecati i da i u ovom trenutku imam to neko vrijeme u danu kada sam u balansu, kada mi život ima smisla, kada sam u kontaktu s cijelim svojim bićem, kada osjećam i ne bojim se svojih slutnji i prognoza u vezi svijeta oko sebe. Otišlo je u kurac doktore, a sada i ja, bez trčanja odlazim istim putem, prema dole. Prema dnu svoga dna. Tamo gdje konačno ostajem sama i bezvoljna. Gdje se konačno predajem prihvativši da je tako kako je i da to nikada neće biti svijet koji ću opušteno moći prihvatiti praveći se da me se ne tiče.

Ma ne treba meni liječiti tu nogu doktore. Treba izliječiti moje hinjeno suosjećanje, moj utopijski moral, moj prenaglašeni osjećaj odgovornosti. Pomozi mi da malo otupim, da se opustim u ugodi svojeg licemjernog odjeba, da se smješkam i kupujem, da mi je važnija napuknuta usnica ili strija na guzici modne-porno ikone od tamo neke nevažne cmizdrave djece trećeg svijeta. Nauči me kako da konačno preuzmem svoju ulogu drugotne, da se naučim smješkati, ispričavati i pod svaku cijenu prestati čak i pomišljati da imam pravo na svoj odjeb bilo kojoj manifestaciji kolektivne gluposti i zločina. Daj mi tabletu koja će mi pomoći da izliječim svoje gađenje prema konzumerističkom, kapitalističkom duhu, da konačno one svoje dane u mjesecu naučim izliječiti odlaskom u shopping centar.

Znam, doktore. Nije trčanje za žene. Za žene su kuhinja i rađaona. Jer jedino odijelo koje će od mene učiniti superjunakinju je ona služavkina crvena haljina s bijelom kapicom.

Smjesti me, doktore, tamo gdje mi je oduvijek i bilo mjesto.

Ne sumnjam da će 100 dana biti sasvim dovoljno da se dovrši moja transformacija u sluškinju. 100 dugih dana bez trčanja, da mi se zauvijek izbije iz glave ta ideja.

Ma pretjerujem, doktore. Znam da pretjerujem. Sve je ovdje napisano tako ekstremno isključivo i osuđivački nepošteno.

Oprosti mi, doktore, nisam htjela. Stvarno nisam trebala podići svoj ton na ovakav način.

Molim vas, doktore, da mi oprostite na smetnji, na oduzimanju vašeg tako dragocjenog vremena.

Samo sam tužna, neuravnotežena i luda... bez trčanja.

100 dana. Još samo sto dana.

I bit će bolje.

Ma mora biti bolje.