Pismo učiteljici.

Sve se više, draga moja učiteljice, osjećam poput starca u Hemingwayevom Nobelovom nagradom za književnost nagrađenom kratkom romanu „Starac i more“. Što će napraviti ribar koji 84 dana nije ništa upecao? Što drugo nego i 85. dan otići u more. Jebiga, ribar si i ma koliko neuspješan bio, znaš što ti je činiti ako želiš preživjeti.

Ako želiš preživjeti.

Moje je pisanje postalo tromo i nemaštovito. Zarđao je moj brod i svaki ga pute sa sve više muke jedva uspijevam porinuti u vodu. A mora ispred mene svakim mi se danom čine sve veća i otvorenije, a moja oprema tako smiješna i zastarjela.

A opet, i 85. dan, umoran i spor, krećem sam moru. I pišem tebi, draga moja učiteljice, jer, koliko se sjećam iz vremena dok sam još vjerovao da pisana riječ ima ikakvo značenje, to je bila jedna od onih velikih tema, jedna od onih životno važnih tema koja se tiče svih nas.

I kuda baš sada, na kraju školske godine, pitaš se s pravom učiteljice moja. Kuda na ovakvom mjestu u ovako lošoj formi sa tako zastarjelom i sporom opremom na tako veliki izazov.

I ne znam što da ti kažem, osim da valjda nemam više što za izgubiti i da je postalo svejedno.

Dugo nisam ništa pisao pa valjda pokušavam junački dokrajčiti i ove očajne pokušaje reanimacije moje motivacije. Ima tome sada već dosta vremena kada su se Jokić i ekipa optimističnih i kompetentnih usudili baciti rukavicu izazova i pokrenuti kurikularnu reformu od samih temelja. Jebeš mi sve, no nakon dugo godina se u ovom našem tunelu od države tamo negdje, daleko u daljini pojavila iskra. Ponadao sam se da ipak ima budućnosti i za nas. Konačno se netko usudio isprovocirati tog tromog, ostarjelog kita da se pomakne s morskog dna i pokaže znakove života. No onda su došli isključivi, konzervativni i prijeteći, zabranivši svaku pomisao da je tako nešto dopustivo. Pa taj je umirući kit naša sveta tradicija, naglasili su, i u to se ne smije dirati.

Nakon što su Jokića i njegovu ekipu ljudski optimističnih onako kolektivno pomnožili s nulom, ostala je tek jedna neeksplodirana atomska bomba u mom emocionalnom dvorištu kao posljednji totem svijesti da smo ja i moji ovaj rat izgubili, ma koliko se trudio samog sebe uvjeriti da se nikada nije radilo o ratu. A bio je rat, najgori mogući. Rat koji uništava nadu i prije nego je izniknula. Rat koji gasi budućnost.

Možda zato pišem baš tebi, učiteljice jer svi znamo da prčkanjem po zaostalim bombama, ma koliko nuklearne bile, za posljedice imamo eksploziju.

A meni treba eksplozija. Bilo kakva, samo da još jednom povjerujem da sam sposoban stići do kraja teksta, a da ga nemam potrebu obrisati zbog njegove naivnosti, nedorečenosti i stilskog kičeraja.

Zato sam i pomislio na Hemingwayeva starca. Velika je ovo tema i ma koliko negdje duboko u sebi vjerovao da još uvijek umijem upecati tu ogromnu ribetinu i izvući je s dna mora, čak i ako uspijem, nakon bjesomučne, višednevne borbe, do povratka na kopno, ostat će tek, u najboljem slučaju kost.

U ovom trenutku, draga učiteljice, i sjena kosti bi mi bila dovoljna. Samo da imam nekakav, barem ostatak ostataka od dokaza da sam uspio izdržati borbu i vratiti se bez ulova, s dokazom da sam pokušao, da sam dao sve od sebe, da sam u nekom trenutku opet povjerovao da mogu.

Želim biti iskren s tobom, učiteljice moja, jer to je jedino što mogu. Zato sam se tako naširoko raspisao da vidiš gdje se nalazim sa svojom motivacijom dok pišem ovo pismo tebi.

Zašto tebi, pitaš se?

Zato što si ti simbol potencijala, ti si svjetionik u oluji, ti si lučonoša, ona koja ima minimalnu šansu da zapali barem najmanju moguću iskru na kraju onog već spomenutog mračnog tunela.

Ti si posljednje mjesto gdje je punk još uvijek smislen i gdje nam očajnički treba.

Ne škola, već upravo ti. Nakon Jokićeva neuspješnog pokušaja da se mijenja sustav, ostaješ nam još samo pojedinačna ti.

Ti i tvoje sestre (jer braća učitelji su ionako statistička manjina pa ih podrazumijevam pod obraćanjem tebi), spremne da prihvaćate autentične sebe, kako bi naučile djecu da postanu jednako autentični u svijetu plastičnih.

To je jedino što nam ostaje, jedini pokret otpora koji mnoge od vas već odavno provode unutar četiri zida svojih učionica.

Jer ako pomogneš i jednom djetetu da razvije svoj potencijal, da ne izađe iz školske klupe s mišlju da nešto s njim nije u redu jer su ga školske ocijene i očekivanja odraslih na to natjerali, promijenila si svijet. Jedan mladi sanjar više koji i dalje s punom autoritetom očekuje svoju i našu bolju budućnost, jedna nova intelektualka koja će svojim svježim i kreativnim idejama promijeniti smjer, jedan razred s iskustvom međusobne bliskosti, podrške i iskrenog nošenja sa sukobima...

Sva ta mala i velika čuda nad čudima u tvojim su rukama.

Znam da ti je plaća premala za važnost i trud koji ulažeš. Znam da si često razočarana nepoštenim napadima zbog nerealnih očekivanja i frustrirana sustavom koji te ograničava u tvojoj kreativnosti i želji da primjerom učiš djecu kako da nauče biti, umjesto glumiti ulogu koju im društvo nameće.

I znam da te najviše od svega bole tvoje kolegice kojima često zbog inzistiranja na činjenicama predmeta koji predaju propuste vidjeti dijete ispred sebe, pa čak i kada se radi o upravo nepodnošljivo stresnim okolnostima u kojima se dijete nalazi. Boli te jer nemaju kapacitet da zbog svoje neprorađene i neosviještene boli vide koliko je teška situacija djeteta i koliko ono očajnički treba odraslu osobu koja će je vidjeti, uvažiti i prihvatiti. Frustrirana si jer vidiš da ne znaju vidjeti ispod tzv. neprihvatljivog ponašanja djeteta poziv u pomoć. Živcira te, o kako te samo živcira kada učitelji kažnjavaju djecu zbog ponašanja koje i sami prakticiraju, lažući djeci i držeći im propovijedi o tome kako to nije lijepo, pristojno i dozvoljeno (no to očito vrijedi samo za djecu, ne i za njih, odrasle).

Mrziš tu laž uloga iz koje mnogi nastupaju. Znam te i znam koliko ti je stalo da podučavaš djecu svojim primjerom, a ne praznom pričom. Autentičnost i ranjivost su tvoje supermoći koje te čine mudrom i dostojnom tog svetog zanimanja. Tvoja spremnost da sve te godine učenja kako da postaneš učiteljica radiš na svojim iluzijama, ranama i strahovima. Da se emocionalno otvoriš i upoznaš samo dno svoje boli, kako bi lakše znala osluhnuti i prepoznati bol djeteta ispred tebe.

Trebam te, učiteljice jer bez tebe prestajem vjerovati. Ne mogu živjeti gledajući da ova moja predivna djeca i malene učiteljice življenja autentičnosti moraju prolaziti baš sva ista sranja koja sam i ja prolazio. Trebam te da ih i unutar školskih zidova uvijek iznova podsjećaš koliko je najvažnije ono što dolazi iz njih, a ne iz čitanki i zakona. Uči ih da nastave obožavati učiti, neka to rade spontano i opušteno kako to radi svaka mala beba od prve sekunde života dok hvata konce funkcioniranja svijeta s ove naše strane majčina tijela. Pomozi im primjerom i uvjerljivošću da nikada ne izgube strast za knjigu, pa čak i onda kada se cijeli svijet oko njih raspada, a na njih pada teret obiteljskih svađa, uvreda, manipulacija i ismijavanja.

Budi ona iskra koja će, ma koliko mračno u tunelu bilo, biti točka vodilja. Točka za kraj neke ustajale, stroge, nepotrebne i ocjenjivačko-ucjenjivačke školske rečenice.

Pa ako si i jedna (a znam da nisi) borit ću se s tobom i vjerovati ti.

Borit ću se i nastaviti pisati ovakve nevješte, no iskrene zapise, napisane iz prve, iz srca, iz vjere da može i mora biti bolje.