RANOPROLJETNA BERBA PB-ova U PALMANOVI by AK SLJEME. SF VERZIJA

U ovom nekom kasnom satu provedenom u lagano-umornom postmaratonskom ozračju, s tu i tamo ponekim upaljenim mišićem vrata, noge ili dijela tijela za koji nisam ni znao da ga imam, a kamo li da može da se upaljuje, dan nakon rapsodije u sljemenaških sto nijansi plave u Palmanovi, s mozgom funkcionalnim do trenutno maksimalnih 14%, zamišljam priču iz nepriznate budućnosti u kojoj je djevojka balkanskih korijena u trećoj potkoljenici, doktorantica studija komparativnog jogginga i maratonske PB-istike, na izbornom kolegiju trenerske manipulatorologije mesijanskog tipa, iz neke skandinavske države u kojoj znanost nije godinama zabranjivana, pokušava dokučiti fenomen kolektivnog trkačkog transa atletskog kluba Sljeme na Unesco Cities Marathonu u Italiji u 3. mjesecu 2018. godine po poganskom kalendaru.

Kao prava znanstvena hipsterica, prva je uz prijateljsku podršku svojih znanstvenih kolegica (jer je u razvijenoj skandinavskoj zemlji zbog neizlječivih egotripičnih mentalnih oboljenja muškarcima onemogućeno da se znanošću bave jer je naprosto besmisleno) iskopala u nekoliko metara ispod površine starog Interneta nepobitne arheološke dokaze da je na širem današnjem području katoličke države-podružnice Vatikan 69, nekada postojala muško-ženska grupa ljudi koja se u svoje slobodno vrijeme bavila sinkroniziranim trčanjem i alkoholiziranjem.

Sami su sebe nazivali AK Sljeme. Sama ju je riječ pomalo zbunila jer je jedino što je pod tim imenom danas mogla pronaći bila etaža na samom vrhu oko tisuću metara visoke višeetažne garaže u neposrednoj blizini glavnog grada Kaptol. Nije joj baš bilo jasno zašto bi netko nazvao svoj trkački klub po vrhu garaže.

Ponizno se nadala da joj ta zagonetka oko imena trkačkog kluba ipak neće biti karika koja nedostaje kako bi znanstveno razriješila misterij tolikog broja PB-ova na toj jednoj utrci na širem području današnje svete matice države Vatikan 1.

Jer podaci kojima je baratala bili su nestvarni. 48 natjecatelja iz AK Sljemena na maratonu, od toga 39 PB-a.

I taman kada je, naišavši na prastaroj zabavno-volonterskoj marketinško-špijunskoj platformi Facebook na podatak da je od tih 39 PB-ova 13 pripadalo ekipi kojoj je to bio prvi maraton, pomislila je da je na pravom tragu koji će joj pomoći da raskrinka ovo trkačko čudo. No kada je pogledala rezultate nekih od tih 13, opet se našla u neobranom bostanu. Em je neki Ante Jerić trčao 3:10:15, em je Petra Kontić trčala 3:18:54. Tu je nešto gadno smrdjelo. Iako se radilo o grupaciji o kojoj je iz FB arhive postova i slika jasno mogla iščitati da se radi o krajnje rekreativnoj grupi ljudi (među kojima nikome od navedenih u FB kategoriji posao nije pisalo trčanje nego uvijek i isključivo nešto drugo što nema veze s trčanjem). Jedino je kod samog trenera koji se nazivao Prezidenteom naišla na zbunjujuće podatke u kategoriji Posao. Pisalo je: KP dom Zenica, drug sudija. Nije razumjela, je li to neka mesijanska škola gdje je učitelj/trener/ guru/ vođa/ prezidente izučio svoje naukovanje? Ili? Ili!?! Što ili? Priča je postajala sve nelogičnija što je više detalja dobivala te sve udaljenija što se pokušavala približiti ovim ljudima. Odlučila se vratiti onome što ju je za njezin studij ipak najviše zanimalo, PB-ovi. No daljnje konzultiranje FB-a, kao jedine baze podataka samo je još više otežavalo priču. Jer sada se tu pojavio i izvjesni Ivan Murgić. Pisalo je 55 godina, PB na maratonu 03:09:16. Njezin kalkulator za znanstvenu vjerodostojnost, nakon što je mislima poslala taj podatak da ovaj provjeri statističku vjerojatnost, izbacio je na displeju njezina palca lijeve ruke informaciju: gotovo nemoguće. Informaciju odbaciti kao propagandnu manipulativnu laž ili provjeriti razinu nedozvoljenih supstanci u subjektu.

Potražila je dalje.

Dobriša Dobrenić, 52 godine, prvi maraton u 52. godini za 3:31:00. Pa oni mene zajebavaju, pomislila je. I opet je onaj mikročip znanstveni kalkulator zavibrirao njezinim tijelom prosvjedujući protiv njezine i najmanje pomisli da bi tako nešto moglo biti istinito. I opet ista priča. Provjeriti razinu nedozvoljenih supstanci u subjektu. Pomislila je na alkohol s obzirom koliko je isti bio sveprisutan na slikama nakon utrke, no odavno je znanost njezinog doba pokazala da alkohol nije pomagač nego odmagač za trčanje pa joj je to samo dodatno otežalo. Isto je vrijedilo i za cigarete u rukama opuštenih maratonaca nakon trke. Pa kako je to moguće, pitala se. Ovakvi rezultati, a toliko alkohola i pušača?! Samo se još dublje zakopala u nelogičnostima ovog misterija. S obzirom na njezine provjerene spoznaje, i cigarete i alkohol samo su dodatno otežali mogućnost da je ovako nešto moguće. Očito je bilo da se radilo o nekoj vrsti dopinga, samo, čak i njoj, s balkanskim genima u samom korijenu ITB-a svoga koljena, teško je bilo povjerovati da bi gotovo cijeli klub kolektivno uzimao neki doping. Mislim, nije nemoguće, a opet, tko će ga znati. Vratila se onom gore spomenutom Prezidenteu. Dragan Janković. Janko. Tko će biti sumnjivac no 1 ako neće on. Tko zna što taj sve neće napraviti samo da bi dokazao da je najuspješniji trkački trener. Odlučila je malo proširiti izvore pretrage. Naišla je tako na prastari intervju s njim u kojemu je naišla na zanimljiv podatak. Čovjek je sam ponudio svoj epitaf kada umre:

„Nije ubijao svoje maratonce i volio je piti pivo!“

Bi li tako nešto izjavio čovjek koji je kolektivno dopingirao cijeli klub? Tko zna, ah, krhko je znanje kada se o tako divljim balkanskim plemenima radi. A kako tek neće biti krhko kada je riječ o krajnje marginalnoj trkačko-alkoholičarskoj anarho sekti. Put ju je, udaljivši se od Facebooka nanio na tzv. TV Štenaru. Mala je to amaterska televizijska kuća u čijoj je bjesomučnoj arhivi, odlučivši u hrpi nepreglednog live materijala skratiti pretragu samo na video koji je povezan sa samom utrkom, pronašla nekolikominutni dragulj. Razgovor izvjesnog lutajućeg reportera sa samim Prezidenteom i to ni glavom ni bradom nego u javnom wc-u nekog stajališta uz tadašnju autocestu koje se, prema riječima samog Prezidentea, zvalo Vratima Jadrana. Reporter baca penisoidne šale, a ovaj opušteno odgovara. Jebote, opet joj je kroz zube proletjela psovka (rijetko je kada imala potrebu psovati, no kako se počela baviti ovim bivšim balkanskim plemenima, samo su joj psovke izbijale na usni poput herpesa). Pa ovaj video prilično ruši njegov kult ličnosti. Jer koji bi egomanijak onog doba dozvolio da ga netko snima u wc-u. I onda još izjava: znao sam da smo dobri, no nisam znao da smo toliko dobri.

Što je time htio reći?! Da je znao da će doping djelovati, ali nije znao da će tako jako djelovati?! Ili? Ne, ne, ne.

Bilo je jasno da će morati proširiti potragu i na neke od krajnje nepouzdanih izvora pa je tako produbila potragu u vezi utrke i naišla na blog zapis o samoj utrci. Vidjevši da je autor Pavle Perković, intuicijom prave znanstvenice provjerila je listu natjecatelja na samoj utrci.

Intuicija ju nije prevarila: Pavle Perković, 03:34:26, PB.

Znači i on je jedan od dopingiranih. Nije bila sigurna bi li joj bilo lakše da kraj njegovog rezultata nije pisalo PB jer bi tada možda mogla naići na zanimljive podatke jednog od onih koji nisu uzeli doping, ili na njih nije djelovao isti.

Kada je pokušala otvoriti blog tekst, na ekranu se pojavilo veliko upozorenje: OPREZ! Sadržaj je okarakteriziran kao neukusan i patetičan sadržaj i kao takav podliježe porezu na porno šund.

U nastavku je pisalo: ukoliko želite pročitati sadržaj, potvrdite da imate barem drugi dan crnog pojasa iz psihoterapijskog taekwondoa te nakon što provjerimo vašu titulu, možete prisloniti vaš tekući račun kako biste platili odgovarajući porez na izlaganje gluposti. Kako je, da bi uopće mogla pristupiti doktorskom studiju iz joggingistike, preduvjet bio da ima psihoterapijski pojas četvrti dan, vrlo brzo je svoj nokat malog prsta stavila na skener kako bi joj skinuli odgovarajući iznos.

Bio je to stvarno naporan tekst, no brzo skeniranje teksta zjenicom oka programiranom da u nekoliko sekundi izvuče ključne riječi, došla je do jako zanimljive riječne kovanice koja se puno puta ponovila.

Bile su to gotovo pa dvije mantre: Pink Floyd i Dark Side Of The Moon.

Izvjesni je Pavle Perković 11 puta spomenuo ove dvije formule. Konačno, pomislila je. Nije još znala kako, no znala je da su ovo formule koje će joj pomoći da riješi zadatak.

Odlučila je malo provjeriti tog Pavla jer očito je da je ovaj ostavio jako puno pisanog materijala za otkrivanje podsvjesnih poruka. Spominjao je u tom svom tekstu neke svoje ljude, ljude koje voli, koje doživljava kao svoju trkačku obitelj. Nije točno razumjela što to baš znači `voli`, no učinilo joj se smislenim da je to riječ kojom su ti arhaični ljudi opisivali neku vrstu naklonosti i bliskosti. Još joj je manje bila poznata riječ obitelj, a kada je pitala Internet što to znači u kontekstu tog vremena, iskakala joj je samo neka Željka Markić. I nju je provjerila na listi natjecatelja, no jedino što je našla bio je Željko Matić, no kako kraj njegovog imena nije pisalo PB, pretpostavila je da ta dva imena nemaju neke sličnosti.

Uglavnom, tko su ti ljudi na koje je ovaj nadobudni autor ponosan?

Tamara Markotić, 3:43:12, PB;

Katja Ferenčić, 3:47:19, PB;

Ana Tukić, 3:56:42, PB.

Svima je pisalo PB kraj rezultata. Postajalo je sve sumnjivije. Nije bilo sumnje da je ova ekipa povezana s ovim PB misterijem. Kada je pročitala i ljude koje je u drugom valu izvjesni autor spomenuo, opet ista priča.

Uz divljenje već spomenutim 50+ godišnjacima Ivanu Murgiću i Dobriši Dobreniću, spomenuo je u kotekstu ponosa i oduševljenja rezultatima i Mislava Novoselca s fantastičnim rezultatom (2:54:19) zatim Bojana Kuljića (3:09:55) i Anu Štefulj (3:18:36) pa zatim maratonske novalije Petru Kontić (3:18:54) i Antu Jerića (3:10:15) pa Ivanu Srnec (3:35:19), zatim Valerija Kasika (3:36:12), kraj kojega je napisao da je rasturio i potpuno iznenadio s ovim rezultatom. Nije tu bio kraj jer mjesta je u spomenu bilo još i za Marijana Vešligaja, Sinišu Mutavdžića, Edvina Šafranka, Ivana Obada, Ivana Kovačevića, Tinu Goretu, Dalibora Nikolića i Krešu Kudelića, Ivicu Mlinarića, Tajanu Živković, Danijelu ex Saraju Horvat i Željku Kruc. Što je bilo zajedničko svim tim ljudima? Bilo je jasno kao dan: svima je uz rezultat pisalo PB.

I taman kada je pomislila da će dobiti nešto iz ove liste, u daljnjem je tekstu, na svoje razočaranje, naišla i na imena kraj kojih nije pisalo PB. Iako su bili debela manjina ovi bez PB-a, isticao je ponos i na njihove rezultate pa su se tu našla imena spomenutog Željka Matića (čiju je fb stranicu još jednom provjerila no apsolutno nije bilo nikakvih znakova bilo kakve poveznice sa Željkom Markić, nego upravo suprotno), Davora Videka (kojemu je odao veliko priznanje na još jednom pokušaju da ide ispod 3:30), zatim Milani Murgić i za kraj, posljednjem natjecatelju na tom maratonu Safetu Čučuku koji je s rezultatom 06:09:33 zatvorio maraton.

Kako se izvući iz ove šume imena? Kakav zaključak postići? Ostala je još samo mala nada da provjeri što je s onim Pink Floydima i što njih muči tamna strana mjeseca, kada bi takva uopće i postojala.

Vrlo brzo je saznala da je Dark Side Of The Moon album, a Pink Floyd rock grupa. Bljesak genijalnosti u njezinom istraživačkom njuhu nagnao ju je da uz ta dva pojma upiše i Dragan Janković. Bingo! FB je izbacio tekst u kojemu Prezidente, kako se je sam prozvao, detaljno analizira pjesmu po pjesmu u kontekstu trčanja. Konačno nešto što se može iskoristiti, pomislila je. I bila je u pravu. Taman kada je htjela odustati, ovaj joj je tekst vratio sjaj u oči. Sam Prezidente pisao je kako su izvjesni Pink Floyd-ovci pisali te pjesme pod utjecajem raznoraznih opijata. Konačno, pomislila je. To je to, to je ta nit. Vratila se nazad onom šund blogu od Pavla Perkovića i provjerila kontekst Pink Floyda i onog broja 11 što ga je Pavle spomenuo. Puzzla se počela slagati. 11 je bio broj koliko je puta cijeli album Dark Side Of The Moon svirao u busu. 11 puta zaredom!!!!

Ne, to ne može biti slučajno. Nije znala kako će to dokazati, no znala je, intuitivno je tako jasno znala da je otkrila rješenje.

I točno je mogla vidjeti priču pred očima: Prezidente je detaljno analizirajući i preslušavajući album od Pink Floyda otkrio da ponovno slušanje istog ima doping djelovanje na slušatelja. Shvatio je da su njegovim riječima genijalci Pink Floyd uspjeli uz pomoć glazbe prenijeti utjecaj i djelovanje samih opojnih sredstava koja su koristili dok su sami album stvarali i zato je svojim trkačima cijelo vrijeme tijekom puta puštao taj album kako bi ih zaobilaznim putem dopingirao i omogućio im da postignu PB-ove.

Genijalno, pomislila je. Sam utjecaj se prenosi glazbom, no istovremeno nema štetna svojstva i niti jedna doping kontrola nikada neće moći naći nedopuštena sredstva. To je to, nasmijala se naša hipsterica znanstvenica. To mora biti to!

I dok se slavodobitno nasmijala jer je riješila zadatak, njezin mikročipirani znanstveni kalkulator ugrađen u njezino tijelo vrištao je na displeju njezina desnog palca: to je znastveno nemoguće! Irelevantno! Odbaciti zaključak!!! Pod hitno odbaciti zaključak!!!!

Zakolutala je očima i iz ladice izvadila grickalicu da mu malo skrati jezik.