tko su svi ti ljudi u meni i oko mene?!?! oni koje zovem svojima i one koje bi rado tako nazvao, no

jesam li ikada prešao tu granicu?

s vremena na vrijeme učini mi se na taj neki sasvim kratak vremenski isječak da kužim,

da mi je konačno jasno.

sve te šarene, pametne, eterične, glasne, velike i male priče...

sav taj jeftini marketing i besmisao traganja za egotripičnom važnošću...

{vidi me mama, piškim u kadi!}

naprosto bi bilo neusporedivo iskrenije kada bi zašutio.

kada bi umjesto svih tih priča napucanih neprimjenjivim savjetima, naparfemiranim iskustvima i samozavaravajućim teorijama,

metafizičkom ranom i egzistencijalnom otvorenošću

zagrlio osobu do sebe.

[znam, znam, znam. to tako iritantno patetično zvuči. tko još, a da iole drži do svog dostojanstva, nakon željke markić smije i umije pojam obitelj upotrijebiti izvan konteksta ironičnog ismijavanja i psovke? ili spomenuti zagrljaj, a da nepodnošljivo ne zasmrdi na self-help new age life coach bullshit?!]

mislim na bol postojanja, rastavljenog na najprostije faktore, na onu pravu bol koju nitko nikada ne pokazuje u svojim samozavaravajućim kurčevitim prezentacijama i hinjenim emocionalnim ranjivostima.

tko bi to mogao podnijeti?

ostati u zagrljaju i nakon što postane neugodno. kada je svim sudionicima jasno da traje predugo. da je previše, da zbunjuje, iritira, smrdi, zastrašuje.

do točke kada više ne znamo koji kurac bi trebali i zašto se koju pičku materinu do sada nismo razdvojili.

tu sam, evo me. tu si, eto te.

osjetim tvoju krajnju ranjivost, tiho se prelijeva po tvojim granicama znoj sloma moje čovječnosti.

da si dodirom priznamo koliko se uopće ne znamo čuti i vidjeti, koliko pojma nemamo o odnosu i da ga nismo nikada uopće ni doživjeli. kako smo i koliko narcistično ranjeni i prije nego smo znali izgovoriti ispovijest svoje vjere u sebe, i kako zbog toga, očajni i sami, samo čekamo trenutak da se reflektori ponovno okrenu prema nama. da ponovno započnemo svoju priču o sebi, kako bi se na taj način tim najdostupnijim painkillerom utješno zavarali da stvarno postojimo.

koliko se samo bojimo pogriješiti [jer što će drugi reći i koliko će nas glasno ismiijati kada pogriješimo], koliko smo naivno prozirni i jeftino umorni, kako samo odano sanjamo tuđe snove, s kojom strašću ispunjavamo zadatke tuđih scenarija, a iluzija naših gangbang mindfucking umova u pozadini rasipa energiju bez ikakvog prava na priziv savjesti da tu uopće ima ičega unikatno bitnoga, dostojnoga barem egzistencijalne, nezavisno-složene rečenice.

zagrljaj koji traje i nakon što su pravila lijepog ponašanja i moranja već odavno rekla da bi sada stvarno bilo dosta. zagrljaj koji postaje agonija, mučnina, grč, strah i neka vrsta najradikalnje psovke odbojnosti. zagrljaj koji nije na silu, a opet, na neki svoj način, postaje zastrašujuće iskustvo svega onoga čemu se nikada do sada nismo usudili pogledati u oči.

zagrljaj koji je tako teško izdržati.

točka kada susret postaje stvaran do te mjere da sve te tvoje pričice za laku noć o sebi

[koje nazivaš svojim istinama i karakternim strukturama] množi s nulom.

susret mesa, spaljene mitologije, porušeni berlinski zid tvoje najosobnije osobne granice, bestrzaj bespomoćnosti i konačna nemogućnost da se u suzama izvučeš s ovog mjesta.

s mjesta s kojeg nema više nazad.

da.

tko bi to mogao podnijeti.

tu bol, tu krajnju bol kada ti je konačno jasno do koje si mjere jeftina, nikom potrebna, potrošna roba.

do koje sve mjere ne trebaš nikome. i koliko je malo vremena potrebno da te i oni nominalno najbliži zauvijek zaborave.

bol. konačna bol.

zagrljaj,

koji se za većinu nikada nije dogodio i nikada neće.

još jedan san, još jedna hinjeno važna priča, ono nešto sveto za što se isplati ginuti i ratovati.

umrijeti da, ali ne i živjeti.

jer ne znamo živjeti.

i zato se mimoilazimo, pričamo si priče, nemamo vremena.

bojimo se.

prijeći tu granicu.

ranjivosti.