NE ZNAM KAK DA NAZOVEM TO, drugi dio.
Po tko zna koji puta, ništa njemu nije bilo jasno. Da se razumijemo, nije on od nje ni očekivao odgovor kada je ionako tako odlučno i samouvjereno i ušao u priču s uvjerenjem da odgovora više nema. I baš ta točka svijesti bila je i razlog zašto joj se obratio. Da je, kao ženu, majku u potencijalu, onu koja je kao nježnija, emocionalnija, iskrenija, optuži.
Da joj da do znanja da je shvatio laž, obmanu, iluziju.
Dosta mu je više bilo te ženske emocionalne propagande kako je važno osjećati život kako bi se našao smisao.
Jer, koja je žena istinski spremna podnijeti ranjivog i slabog muškarca? Ma koliko se klele da baš takve muškarce žele?! Biti uz njega kad se raspadne? Niti na sekundu ne odoljeti svojem porivu da ga prezre i duboko u sebi oslovi pičkicom ili maminim sinom?!
A ima li teže osude?
To doživotno prokletstvo, najteža od svih titula: mamin sin.
Jebeni, mamin sin.
Osuđen na doživotnu kaznu da mora (toliko toga što ne želi) i da ne smije (toliko toga što želi).
Osuđen da ne zna (i ne smije) tražiti da ga razumije, da ga se osjeti, da ne mora biti sam i skriven u najdublji hlad, kad je slab.
Jer, kada postaneš, kada se usudiš, kada se opet u naletu svoje iznenadne ranjivosti vratiš u ulogu Malog princa, i pišo ti postaje mali, a veličina je, budimo realni, jako, jako bitna.
Osuđen na snagu,
samodostatnost,
odlučnost,
moć.
I zato mu je tako iskreno išao na živce taj njezin paradoksalni odgovor.
"... budeš li ga slijedio... iskreno i odano... taj put... put potrage za smislom... nećeš naći ništa."
Probudila se u njemu tako iskrena reakcija da joj opsuje majku, oca, domovinu i tu jeftinu retoriku pokušaja stvaranja efekta iznenađenja kod njega.
No,
shvatio je,
nije on bio glup,
to bi samo značilo da mu je stalo.
Da mu je očito još uvijek jako, jako stalo?!
Do čega?!?!
- Jer nemoguće je- nastavila je svoju iskrenu propovijed - na tom putu potrage za smislom, istinom, mjestom odmora i sigurnosti bilo što od toga naći...
- ako sve to prvo u određenom smislu ne odbacimo.
