jebalo te više to tvoje trčanje.

Ok, bilo bi nepošteno izbaciti iz priče činjenicu da sam imao preko 100 kilograma i krajnje neadekvatne tenisice (iako su bile trkačke, više su bile neka verzija komercijalnih sprinterica bez pojačanja za petu što ih je u kombinaciji s gore spomenutim kilogramima činilo sigurnom okladom za buduću ozljedu), no trebalo je proći oko dva mjeseca od mojeg prvog trkačkog treninga (10 minuta trčanja u 4 serije s hodajućim pauzama) da se ozlijedim.

Četiri godine kasnije, i dalje je to moja jedina trkačka ozljeda. Da se razumijemo, nije se tu radilo o nekoj velikoj ozljedi. Upalila mi se ahilova. Mirovao sam tjedan i pol i nastavio s programom svoje solo pripreme za prvi polumaraton.

No, natoč svemu gore spomenutom, bilo je to jedini puta kada sam odlučio istrčati svoju frustraciju. Pobjegao sam u trčanje od neke pizdarije koja me te lipanjske večeri mučila. Slučajno ili ne, baš te sam se večeri jedini puta do sada ozlijedio.

Nisam tada potpisivao nikakve zakletve ili si davao obećanja u svojoj glavi, no nekako sam nesvjesno naučio i prihvatio naučenu lekciju. Da ne odlazim liječiti frustracije i životna sranja trčanjem.

Da popuštam pritisak ili se distanciram od nekog problema, to sam radio mnogo puta, no nikada više nisam zloupotrijebio trčanje da njime pokušam riješiti problem (iako je, paradoksalno, često upravo strategija trkačkog distanciranja od problema ili popuštanje pritiska trčanjem, bilo rješenje problema samo po sebi).

Ponekad dođem 15-ak minuta prije treninga pa sjednem na klupice na nasipu i promatram trkače. Nije mi toliko zanimljiva njihova ispravnost tjelesnog držanja, koliko osjećaj koji ti prizori bude u meni. Ostavština je to davno pročitane, a nedavno i ponovljene knjige "Umjetnost usporavanja" Edwarda Yua i njegove ideje o usporavanju kako bismo ponovno naučili slušati svoje tijelo.

Gledao bih ljude i osluškivao što se događa u mojem tijelu. Zrcalnim neuronima zahvaljujući mogao sam se do neke mjere poistovjetiti s onim što bi vidio ispred sebe. I zaista, kako o tome piše i Edward Yu, osjetio bih neugodu. Težina, mučenje, nasilje, grč, napor, kažnjavanje. Kao trkačkom amateru i početniku, jasno mi je da puno toga još ne znam o trčanju, a posebno o "ispravnoj" trkačkoj tehnici, no taj tako jasan unutrašnji osjećaj vrištao je iz mene da ovdje nešto ne valja. Viđao sam ljude koji rukama nesvjesno boksaju dok trče, trkače čije bi jedno rame bilo i do 10-ak centimetara niže od drugog, iznakažena lica, glasne udarace nogama o pod ili povlačenja kubika šljunka za sobom, ukočene vratove, previsoko spuštene ruke, prenisko spuštene ruke, ukočene i nepomične ruke dok trče, jako stisnute šake...

Iako se i sam vjerojatno uklapam u veliku većinu samo nekoliko nabrojanih anomalija koje sam kao promatrač mogao vidjeti, sjedeći mirno na klupi, mogao sam osjetiti svu tu bol koju proizvode trkači rekreativci na nasipu.

I onda bi se pojavila niotkuda Matea Matošević i sve bi se odjednom učinilo tako smisleno, lako i moćno. Jednostavno se činilo prelako to što ona radi. Trčala bi s neusporedivo manjom potrošnjom energije, iako bi trčala puno, puno brže. Poput djeteta koje razigrano trči po livadi koristeći cijelo svoje tijelo da trči bez razmišljanja, pritiska, tereta i moranja.

S vremenom sam sve češće gledao prijenose velikih, svjetskih maratona. 42 kilometra jednog te istog, rekao bi netko sa strane, ne shvaćajući kako netko može gledati prijenose maratona. No ja sam istinski uživao promatrati ta tanka i uspravna tijela koja kao da jogiraju na tempu 2:53 min/km, što je ekvivalent tempu za svjetski rekord u maratonu. Tempo koji ja kao krajnji amater mogu držati jedva nekoliko stotina metara. Bilo je i među najbržima svih mogućih stilova i nestilova trčanja, no za veliku većinu najbržih dominirao je osjećaj lakoće i smirenosti. Zaista mi je teško bilo poistovjetiti prizor onoga što sam vidio sa onim iskustvom neusporedivo kraćeg trčanja na tom tempu. Kada bi radili neki brzi fartlek ili završavali 400-tku, taj tempo od oko 3 min/km mi se činio ekstra brz. Kao da mi tlo pod nogama bježi u drugom smjeru. Probijanje zvučnog zida ili iskustvo davanja svega od sebe. No to nije bio slučaj i s njima. Oni su, kao i Matea Matošević, klizili po stazi.

Bilo je jasno da znaju nešto što ja ne znam. Da je njihovo trčanje neusporedivo ekonomičnije.

Dok oni naprosto trče, ja i meni slični (amateri i rekreativci svih zemalja, ujedinite se), mučimo se pokušavajući trčati.

Iako imamo jasnu namjeru trčati, dajemo sve od sebe kako bismo trčali, voljni moment nam je na visokom, ponekad možda čak i zaljubljenički previsokom stupnju, no jednostavno, ne ide pa ne ide. Jer, ispod površine našeg svjesnog uma, prečesto postoji popriličan broj nesvjesnih namjera koje nas koče i sabotiraju.

Upravo mi je zastrašujuća sama pomisao na listu stvari kojima se bave naši mali, napaćeni umovi kojima se u nekom trenutku trčanje učinilo kao spas. Trčanje kao lijek protiv poslovnog i/ili odnosnog stresa, trčanje zbog mršavljenja, trčanje kao ovisnost kojom se skidamo s neke druge tzv. nezdravije ovisnosti, trčanje kao spas od živčanog sloma ili cjeloživotnog emocionalnog potiskivanja, trčanje kao pokušaj zalječenja posljedica potpunog dnevnog zanemarivanja i neslušanja signala svoga tijela, trčanje kao nešto što je dobro i pametno raditi, trčanje kao pokušaj da nahranimo svoj ego rezultatima... a tu su i suočavanja s hostilnim porukama protiv trčanja ili potpuna nezainteresiranost naših bližnjih, zatim pokušaji da se dokažemo trenerima, ekipi iz grupe, djevojkama/mladićima koji trče kraj nas, da pobijedimo nekoga na koga se ložimo i od koga jednostavno moramo biti brži, kao i strah od ozljede, nezadovoljstvo sobom ili drugima, ljutnja na slučajne prolaznike, neadekvatnu obuću ili odjeću, pretrpani stomak...

Iako bačene u pozadinu, u sjenu trenutne odlučnosti da trčimo, skupljene na okupu te nesvjesne odrednice postaju pokret otpora i potom često i zajedno započinju borbu protiv naše želje da trčimo. Posljedice? Postularna odstupanja, ukočeni mišići, mehanička neučinkovitost ili kao krajnja mjera, bol ili ozljeda.

Poput istovremenog stiskanja kočnice i gasa, na licu se pokazuju prvi znaci ozbiljnog mučenja sustava našeg tijela. Umjesto da ruke i noge rade zajedno, prizori sve više liče na karikaturalni fight meč između gornjeg i donjeg dijela tijela.

Atonalni, krajnje kaotični i napaćeni, suvremeni ples na temu holokausta ili trkači koji trče jer vole trčati?!

Nekako previše priča smrdi na samoprijekorno bičevanje i kažnjavanje.

A radi se o trčanju. Bez velikih filozofija, mudrosno-metaforičkih prosera i pjesničkih slika. Radi se o iskustvu trčanja. O onome što je slučajnom prolazniku netrkaču nepodnošljvo dosadno upravo zato jer je tako jednostavno i bazično, bez većih dramaturških promjena većinu utrke (naravno, tako to izgleda samo izvana jer se u bićima trkača itekako događaju velike maratonske drame, no to razumiju samo oni koji su trčali maratone pa makar i satima sporije od ovih najbržih).

I upravo u toj jednostavnosti kriju se sav genij, ljepota i strast trčanja.

Poput onog na ovom mjestu krajnje opravdanog argumenta svakog istinskog trkačkog hejtera i iziritiranog bolitelja kurca zbog još jednog mojeg teksta o trčanju: jebalo te više to tvoje trčanje i pisanje o trčanju, da te jebalo (da te jebalo). Idi više i trči tamo po tim svojim nasipima i jarunima i prestani više od toga raditi nauku. Da te jebalo trčanje.