ZA SVE JE KRIVO LJETO U ZAGREBU

Kada ga je prvi puta probala, doživjela je razočaranje. Nije joj se svidjelo to što joj se okus te belgijske, pšenične pive proizvedene u Zagrebu zapravo svidio. Pivnica Medvedgrad je izbacila na tržište svoje sezonsko, ljetno pivo pripremljeno od ječmenog i pšeničnog slada te zobi i nazvala ga "Ljeto u Zagrebu". Ok, pomislila je, možda taj dodatak kore gorke naranče i korijandera još i može podnijeti teret metafore, no jednostavno joj je prelagano klizilo niz grlo stvarajući trenutni doživljaj osvježenja i lakoće do te mjere da joj je to urnebesno išlo na živce. Ne, ne i ne! Osvježenje i lakoća pripadaju moru i plažama, a ne znojnom betonu Zagreba.

Zagreb je baš poput gorke kore naranče. Miriše na naranču, no to jednostavno nije to. Jebeš koru, kada je plod ono što daje užitak. Baš poput mora ljeti. A ne grada, vrelog i betoniziranog, punog paznine svakog smisla boravka u njemu.

Ljeto u Zagrebu. Kakva kretenska marketinška ideja. Treš zamka za turiste prolaznike koji će provesti nekoliko sati napornog bauljanja po vrućim, uskim ulicama gornjeg grada kako bi ubili vrijeme između sletanja s aviona i prvog busa za na more.

A opet, tako joj se sviđao taj lagodni okus te ni krive ni dužne pive.

Jer znala je, a bilo joj je to teško priznati, nije piva ništa kriva, i zapravo joj se sviđala ta ideja s imenom te fine pive... uostalom, već odavno ni ljeto u Zagrebu nije toliko prazno, promašeno i besmisleno. O njoj se radilo. Ona je ta kojoj je trebalo da joj "valovi speru znoj", da joj morska sol nagrize odavno ukorene, masne naslage stresa i lagano ih, kroz nekoliko tjedana natapanja u moru, otpusti s njenog umornog lica.

I onda je još kolega s posla, prije nego će s čistim guštom zalupiti vratima ureda i zaputiti se na more, zamoli da mu ode u stan i obavi nešto za njega, kako bi što prije mogao otići, ne može više dočekati, na jebeno more. Njoj je kao usput, a on je već sve imao spakirano u autu za godišnji i nije mu se dalo zbog te sitnice ponovno vraćati do stana. Poludit će ako i sekundu bude morao duže provesti u gradskim gužvama. A petkom su gužve u prometu najshizofrenije. Posebno na izlazima prema moru.

Znala je da se ne radi o njoj i da joj ne radi ovo namjerno kako bi je provocirao. Samo je još jedan muškarac u njezinom životu koji misli samo na sebe i na svoj odmor. Emocionalni multitasking, činjenično, nikada mu nije bio jača strana, a nije ni da je svoja neuronska zrcala ikada prao suzama iskrene ranjivosti i tuge. Jednom rječju, muškarac. Jebiga, i ona je već u godinama i majčinski osjećaji već dugo u njezinom parlamentu zauzimaju zabrinjavajući broj glasova ozbiljno prijeteći da će, od smiješno nemoćne oporbe u vrlo skorašnje vrijeme preuzeti vlast. Rekla mu je umiljatim glasom `da nema problema`, dok je u svojoj glavi još tražila pravi font i stil kojim će dovoljno jasno naglasiti svoje "jebi se, ne pada mi napamet".

I tako se našla omamljena isparavajućim asfaltom u ovaj za sve prolaznike nervozni petak s ključevima njegova stana u ruci na bučnom križanju Ilice, Selske i Ulice Sveti Duh.

Na tren joj se učinilo da halucinira od vrućine koja je dolazila iz svih smjerova. S druge strane ulice ugledala je još jednog muškarca. Bio je star, jako star, u posljednjim danima jeseni svog života, minutu pred svoj vječni zimski san. U dvodjelnoj, bijeloj pidžami s plavim crtama s dugim rukavima, u papučama i braunilama koje su mu virile iz ruku.

Jebeni muškarci, prošlo joj je kroz glavu. Zar ih se niti u halucinaciji ne može osloboditi.

Pitala se što znači ova halucinacija i zašto joj se sada priviđa taj jedan potpuno izgubljeni i nemoćni muškarac. Zar je stvarno njeno poslanje na ovom svijetu da se brine za raznorazne muškarce, da im bude mama kakvu nikada nisu imali, da im pomogne da stanu na svoje noge kako bi je, potom, osamostaljeni, napustili i otišli s nekom drugom, mlađom?! A onda će, kada izgube svoj mojo, a ona mlađa ih razočarana napusti ili psihički odlijepi, na kraju svog života, baš poput ovog iz njezine halucinacije, izgubljeno tragati za majkom i ženom poput nje, koja će se do posljednje sekunde i dalje iluzorno nadati da će je konačno netko shvatiti ozbiljno i izabrati zbog onoga što ona je, a ne zbog njezine vječne brige za druge.

Umorna od vrućine, a opet pomalo zbunjena igrokazom koji se dogodio u njezinoj glavi, protrljala je rukama oči kako bi obrisala znoj koji se nježno spuštao niz zavoje njezinih sivih podočnjaka. I dalje je bio tu taj starac u plavo-bijeloj pidžami. Protrljala je ponovno oči, ovaj puta objema rukama. Zabrinuto je pogledala oko sebe. Da. Taj zbunjeni i uznemireni starac i dalje je bio tu. Više nije bilo sumnje da se ovaj prizor događa neovisno o njoj. I drugi su ga primjećivali i odbojno i naglo se, kada bi mu se približili, udaljavali od njega izbjegavajući tog čudnog starca u pidžami s dugim rukavima na toj vrućini.

Prije nego je shvatila što se događa, prišla mu je i pitala ga treba li pomoć svojim najsuosjećajnijim glasom.

- Samo želim ići u svoje Pojatno- rekao joj je svojim umornim, uznemirenim, slomljenim i krajnje odlučnim glasom. Mogla je u tom prvom trenutku osjetiti zastrašujuću sjenu smrti na njegovom licu. Bila je tu, nekako je to znala, na korak do. Nije mu više puno ostalo. Vrijeme je iscurilo i krajnji sudac još samo iz svoje taštine dozvoljava ovih nekoliko trenutaka nadoknade ove već dugo besmislene životne utakmice. Rezultat je odavno jasan. Ovako izgleda poraženi.

- Samo želim ići u svoje Pojatno- ponavljao je kao da cijeli život traga za svetim gralom i sada je došao na korak do, a nešto ga spriječava da učini taj posljednji korak i u posljednjoj sekundi podigne taj mistični pehar znajući da mu je zbog tog postignuća život ipak imao smisla.

Ili je samo bio potpuno izgubljen osjećajući da mu smrt lomi kosti i htio je umrijeti u svom krevetu, u svom domu, u svom Pojatnu.

Nije to Pojatno bilo daleko. Bilo joj je čak pomalo i smiješno da je točno znala za to malo mjestašce u blizini Zaprešića. Svega 15-ak minuta bi joj trebalo autom, koji joj je bio parkiran s druge strane ceste, da ga odvede njegovom domu, da mu ispuni tu, osjećala je, posljednju želju.

Nije prošlo niti nekoliko sekundi da zaključi da je starac pobjegao iz bolnice Sveti Duh. Na prvu se fascinirala kako je uopće u ovakvom stanju uspio prijeći tih 500-tinjak metara niz brijeg od bolnice do Ilice. No čini se da je njegova odlučnost bila jača od snage koju je objektivno imao u svom umornom, starom i očigledno bolesnom tijelu.

Prije nego se snašla i promislila što joj je činiti, ponudila je starcu prijevoz.

U sekundi joj je povjerovao. Bila mu je jedina nada jer je i sam, iako vidno izgubljen, jasno prepoznao da sam javnim prijevozom neće uspijeti stići do svog Pojatnog. Predao joj se u ruke u potpunosti. Ova mlada žena ponovno mu je vratila vjeru u ljude. Na licu mu se pojavio smješak i na trenutak mu je svjetlost nade odgurnula onu mračnu sjenu smrti u pozadinu.

A izgubio je on vjeru u ljude kada su ga, oni najbliži ostavili prije nekoliko dana u bolnici u tako teškom stanju. Samo je htio umrijeti doma u svom krevetu. U svom Pojatnu. Nitko ga nije slušao. Nikoga nije zanimala želja umirućeg. Izgubio je svoj glas, svoje pravo na to da ga se čuje, vidi i uvaži.

A bio je jedan od onih muževa, očeva i djedova koji su uvijek mogli sami, uvijek su znali najbolje i bili su uvijek u pravu. Jedan od onih koji je svako svoje podsjećanje na svoje slabosti i ranjivost kategorički odbijao napadajući one koji su se usudili takve teorije uopće postavljati kao moguće. Bio je muškarac starog kova, držao se one stare da bolje lav na čelu orkestra miševa, nego miš na čelu orkestra lavova. On je, bez sumnje, bio rođen da bude lav.

Pa čak i kada je, u posljednjim sekundama života, protiv svoje potpuno onemoćale volje, ostavljen da umre sam u bolnici poput nekog slabića, probudila se u njemu ta slika lava koji razgrće slabe i umire s ponosom. Ni sam nije znao kako, jer tijelo je odavno prestalo slijediti njegove zahtjeve jer ga je karcinom većinom pojeo, ustao je iz kreveta, nekako našao izlaz nakon tko zna koliko dugog gubljenja po mračnim labirintima bolničkih hodnika. Nije se baš mogao sjetiti gdje je, no nekako je intuitivno znao da mora dolje, niz brdo. Ljudi su se vijekovima penjali na brda kako bi gore umrli. Silazak dolje je značio život i zato je jurio koliko su ga ove oduzete noge nosile niz brijeg. Vraćao se u svoje Pojatno, na svoj teritorij, tamo gdje je živio, gdje je bio glava krda, samodostatan i najglasniji.

Zato mu baš i nije bilo jasno zašto ga ova mlada žena vozi uz brijeg.

- Samo želim u svoje Pojatno- ponovio je. Odgovorila mu je da ga vozi u Pojatno, iako je on osjećao da ga vraća u bolnicu.

- Neću u bolnicu, moram u Pojatno- ponovio je uznemireno i uplašeno.

- Idemo u Pojatno- ponovila mu je svojim uvjerljivim, emocinalnim glasom svoju laž. Jer znala je, od prve sekunde kada mu je ponudila prijevoz, da ga vozi natrag u bolnicu.

Gdje ga je, nekoliko minuta kasnije i dovela i na recepciji pitala da provjere nedostaje li koji bolesnik na nekom od odjela.

Trebalo je proći nekoliko minuta da u robotiziranom, bolničkom sustavu prema narukvici ne njegovoj ruci prepoznaju upravo njegovo tijelo kao ono koje brojčano nedostaje na jednom od odjela. Onkologija, metastazirani karcinom, posljednja faza, minutu pred smrt.

Stavili su ga u kolica dok je njegovo razočarano i tužno lice u potpunosti progutala crna sjena smrti.

- Učinila ste dobro djelo- rekla joj je starija medicinska sestra svojim pušački hrapavim glasom, no ništa u njoj nije stvaralo osjećaj ponosa. Nije bilo dijela ega koji bi se osjećao prozvano i pohvaljeno. Sjela je u svoj automobil i krenula niz brijeg, tamo gdje su živi, ili se barem tako međusobno nazivaju, ne mogavši iz glave izbaciti ono razočarano lice u kolicima sjedećeg muškarca na samrti.

Ne znajući zašto, kroz misli joj je poput oštre britve preletjela rečenica koju je vidjela ispod jednog grafita od Banksyja:

svaka mama bi učinila sve za svoje dijete osim da mu dozvoli da bude to što je.

Na licu joj se pojavila suza. Bolna i teška.

Jebeni muškarci i ljeto u Zagrebu.