maratonska jesen u ljubljani, take 4. (još jedan iskreni osvrt maratonskog amatera i početnika)

Došlo mi je da se rasplačem. Da u tom trenutku pustim sve kočnice, moranja, pravila ponašanja, očekivanja, zadovoljstva i razočaranja mojeg cjelokupnog, dosadašnjeg života i da samo plačem, s takvom puninom suza kao da svijet oko mene ne postoji.

Bio je dovoljan samo jedan trenutak da se sve raspadne. Jedan potpuno neočekivan trenutak iznenadne boli koja me bacila na pod. Bio je 36. kilometar utrke i nekako sam osjećao da je najveća kriza prošla. Bilo mi je naporno, no nekako sam osjetio da neću više imati ozbiljnijih poteškoća do kraja. Pa to je još samo mali krug oko nasipa. Uhvatio sam ritam pejsera na 3:45 i trčao u sigurnosti grupe. Znao sam da nitko od nas četvero u tom trenutku nema taj rezultat. Dario je bio nekih stotinjak metara ispred, Darko 10-ak metara ispred grupe, a Anita vjerojatno malo iza nas. Krenuli smo iz drugog boksa i u startu imali prednost od 2 do 3 minute naspram ovih pejsera koji su krenuli iz 3. boksa što je značilo da će za nas ulazak u cilj s njima značiti sporiji rezultat od tih 3:45. Naravno uz prostor da ubrzamo posljednjih nekoliko kilometara i barem malo se približimo tom rezultatu.

I onda dolazi 37. kilometar. Bio sam pola metra iza pejsera kada me presjeklo. Nikada u životu nisam doživio grčeve tijekom trčanja i nije mi bio poznat taj osjećaj. No da će biti ovako, snažno, bolno i nokautirajuće, nisam mogao znati. Trebala je jedna sekunda da od uhodanog ritma trčanja maratona završim na podu previjajući se od boli. Vrištao bih na tom mjestu, jaukao (jer znam da puštanje glasa u trenutku boli smanjuje bol), no toliko sam bio u šoku od iznenadnog nokauta da nisam pustio niti glasa. Kroz glavu mi je samo prošlo da sam gotov. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego se pojavila Anita. Htjela mi je nekako pomoći, no tu nikakve pomoći nije bilo. Kad formuli pukne guma nasred staze, utrka je gotova. Uz stazu su stajale neka žena i njezina kćerka. Žena mi je vikala da ustanem, da ne ležim jer će mi biti još gore. Nije bilo jebene šanse da ustanem. Pao sam na pod jer su mi noge eksplodirale od boli. Da tako u sekundi možeš izgubiti noge u takvoj boli, pojma nisam imao. Sjetio sam se Nikole Hodalja kako je na svom prvom maratonu prije dvije godine u Ljubljani zadnjih 5 kilometara trčao u jakim bolovima zbog grčeva. Sjetio sam se i Ivana Lukinca koji je također u Ljubljani doživio isto prošle godine. S ovakvim grčevima nisam imao šanse niti da ustanem, a kamo li da završim trku.

Nepoznata i neočekivana situacija i taj osjećaj potpune nemoći. Očaj i raspad. Gotovo je. Nakon što sam se zbog želuca raspao na Grawe noćnom maratonu i završio samo tri kruga uhodavši u cilj 3/4 maratona, sada će presuditi grčevi. I možda bi si i dozvolio da me očaj svijesti zbog situacije i preuzme da me nije toliko boljelo.

I onda krajnje neočekivani i gotovo čudesni obrat. Prilazi mi kći od one žene i donosi neku prirodnu kremu za grčeve. Zvuči poput nekog nadrealnog svjedočanstva sektaških kršćana kada žele dokazima uvjeriti nevjerne Tome poput mene kako im je bog pomogao i intervenirao u život. Te žene stoje na metar od mene i imaju jebenu kremu za grčeve. Fuckin Slovenci, jebeno ne mogu vjerovati koja je to vrsta altruističke svijesti da su te dvije žene odlučile otići na to za maratonce ranjivo mjesto (grčevima izazvane šepajuće hodače nailazili smo svako malo poslije 30 km) i ponijeti kremu. Logičnije je da je netko njihov trčao tko je proživio slično iskustvo pa su bile tamo za svaki slučaj, no u oba slučaja, ma koji da imje razlog prisutnosti, bile su točno uz stazu na mjestu gdje sam ja pao od boli. Na sve bih u tom trenutku pristao samo da ova bol prođe. Da mi je netko ponudio da upišem dijete na vjeronauk, učlanim se u HDZ, doživotno se moram prestati zajebavati na temu mesijanskih potencijala Brace i Miše Kovača, sve bi to potpisao. Samo da bol prođe.

Trljam to nešto prirodno narančasto na bazi cimeta (pita me Katja kasnije je li me grijalo ili hladilo; ma otkud da u toj agoniji boli znam jel hladi ili grije) u svoje i dalje nepodnošljivo bolne listove želeći u očaju barem ublažiti bol. Jer boli odvratno. Trčanje maratona je bolno, naporno i iscrpljujuće, no to je bol s kojom se možeš nositi. Bol od koje učiš o sebi.

Ova bol je oštra, žestoka i jedna od najjačih u životu.

Trebalo je 20-ak sekundi da se dogodi čudo. Nisam jebeno mogao vjerovati. Bol je nestala, kao da se nikada nije ni dogodila. Bio sam dvije minute u luđačkoj agoniji nasred ceste, a sada ustajem iz mrtvih i bez ikakve boli nastavljam trčati?! Ne vjerujem, jebeno ne vjerujem. Miriši na cimet i na psihosomatiku. Ne samo da je boli nestalo, nego nastavljam trčati 10-ak sekundi brže, nego li sam trčao prije nego sam pao. Kako se samo perspektive i prioriteti u životu promijene. Ono što je do trenutka pada bilo naporno, sada je postala najveća sreća i blagoslov. Ja trčim, ja jebeno opet trčim!!! Kakva sreća, kakav poklon.

Četvrtu godinu zaredom dolazim u Ljubljanu. Četvrtu godinu zaredom dolazim dan prije i uživam u tom istinskom festivalu trčanja i atmosferi u kojoj cijeli grad živi svoju utrku. Mogao bih sada tu ponavljati hvalospjeve koje sam pisao svake godine do sada. Tko je bio, vratit će se, tko nije, ionako mu ništa ne znači. Podatak da je i ove godine 1800 Hrvata jučer trčalo u Ljubljani dovoljno govori.

Ljubljanski maraton za mene je, kao i prošle tri godine, završetak trkačke sezone. Sezone u koju sam ušao prošlogodišnjeg studenog s rezultatima maratona od 4:49 h, polumaratona od 1:45 h i trke na 5 km od 23:40 minuta.

Vraća me to na početak siječnja, na onaj mračni, zaleđeni i potpuno demotivirajući nasip. Ostala su dva mjeseca do maratona u Trevisu, a ja sam bio na rubu odustajanja, ne samo od maratona nego i od trčanja. S 95 kilograma sam ušao u novu godinu udebljavši se preko praznika 2 kg i na taj način ozbiljno obezvrijedio svoj plan da idem maraton ispod 4 sata. Sve mi se činilo besmisleno. Pojma nisam imao koji kurac tu radim i za što ono ja treniram. Poznati su mi bili ljudi oko mene, uvijek sam imao s nekim popričati, no ja sam se osjećao kronično izgubljeno i površno.

10 mjeseci kasnije, 7 kilograma lakši, u Ljubljanu sam otišao s ljudima koje bez jebemti uz sve dužno poštovanje prema patetici i postmaratonskoj emocionalnoj otvorenosti, nazivam trkačkom obitelji. I upravo zahvaljujući njima, i naravno, neizostavnoj Veci i njezinoj 1. SRT grupi, sve je u vezi trčanja od tog očajnog mjesta na početku godine, kroz čistilište siječnja i veljače, postalo nekako lako, jednostavno i puno dobre zajebancije. Ne sjećam se niti jednog teškog treninga nakon Treviso maratona. Treninzi su postali mjesto druženja i zajebancije, a to je ono što moj um treba puno više od bilo kakve ozbiljne tjelovježbe. Pripreme za utrke su ionako postale samo isprika za druženje u unaprijed dogovorenim terminima tri puta tjedno na treninzima i onaj predivni, zabavni i strastveni šlag na kraju tih ciklusa priprema. Samo zabava. U jednom je trenutku priča s trkačkim treninzima postala rutinski svakotjedna.

U međuvremenu, u takvoj atmosferi, rezultati su dolazili sami od sebe. Bez velikih ambicija i žurbe, polagano i u skladu s filozofijom slušanja i voljenja svoga tijela, a da ne upadnem u zamku ega koji bi odmah još više, popravio sam sve rezultate s početka sezone. I to sve u ovom mjesecu.

Polumaraton sam u kontroliranim uvjetima istrčao ispod 1:40, peticu iz zajebancije na ligi, čisto da vidim gdje sam, za 20:36, a čak sam i Lagvić cestu tjedan dana prije maratona u Ljubljani istrčao ispod sata.

Tri PB-a i tu još samo maratonski rezultat fali da ga popravim s onog proljetnog rezultata od 3:58:58 u Trevisu.

A maraton je kao trebao biti ta neka kruna i zaokruženje.

Ne volim takve imperative i pritiske i zaista sam se trudio ući u ovu priču opušteno. Bez sumnje se to i dogodilo na najvišem nivou ikada za mene. Jednostavno me nije bilo strah. Upisao sam svoje rezultate na 5 km i na halfu u kalkulator za pace na maratonu i on mi je rekao 5:15 min/km. Janko mi je, kada sam ga pitao, predložio isto. Katja me uvjeravala da mogu držati taj tempo. Moj osjećaj je bio, možda, no ipak bliže da bi realniji bio pace 5:20 min/km. Moj je razlog bio isključivo u vidu premalo kilometara za maraton. Doslovce sam sve ljetno-jesenske pripreme za ovaj maraton odradio sa samo tri treninga tjedno. U kolovozu niti toliko. A moj je osjećaj i iskustvo iz Trevisa da to ipak nije dovoljno za neki ozbiljniji rezultat. To se najbolje osjeti na onom maratonskom post35-kilometarskom mjestu kada fali kilometara na treninzima. No jebiga, tako sam odlučio kako bi se moje tijelo u potpunosti naviknulo na tri treninga kako bi sljedeće sezone ubacio i četvrti trening (ili, da budem iskren, jednostavno mi se nije dalo sam ići trčati taj četvrti trening kada mi je milijardu puta zabavnije i motivirajućije to raditi s nekim ili s grupom).

Da ipak nisam mogao potpuno opušteno ući u utrku, govori podatak da sam i ovaj puta, kao i prethodna tri maratona, spavao jako malo. Od dva u noći pa do možda 5 to zahvaljujući pomicanju sata, uz nekoliko buđenja i prekidanja sna, i nije idealna situacijaza ako dugu utrku, no prihvatio sam da mi je tijelo nadraženo i hipersenzitivno od uzbuđenja pa sam jednostavno tijekom noći hibernirao u polusnu. Nisam bio zabrinut, nisam patio od mindfucking gangbanga misli. Jednostavno nisam mogao zaspati i to sam prihvatio kao činjenicu.

No, i unatoč toj nenaspavanosti, gdje bi bila zabava da nisam probao krenuti s 5:15 pa kud puklo da puklo (op.a. a da je puklo na 37. km, puklo je, iako nema nikakvog pouzdanog argumenta koji će one grčeve povezati s nedostatkom kondicije ili čega već).

Od četveročlane ekspedicije koja se zajedno zaputila u Ljubljanu oni maratonski najkompetentniji među nama neće trčati. Gordan, koji ima rezultat oko 3:41 i da nije ozlijeđen, vrlo bi vjerojatno napadao 3:30 i Katja koja bi, s obzirom na svoje maratonske predispozicije i PB od 3:48 vrlo vjerojatno završila tu negdje oko Gordanova trenutnog rezultata. No Gordan je tek prije nekoliko tjedana počeo trčati nakon šestomjesečnog oporavka od ozljede, a Katja se bizarno ozlijedila dva tjedna prije u trgovačkom centru s prisilnom pauzom od trčanja od barem mjesec dana. Anita, koja će osim mene trčati maraton, prije oko mjesec dana trčala je 52 km Valamar traila što je neminovno ostavilo traga. Dario Sekušak nam se priključuje navečer u Ljubljani, a Darko na stazi.

Iskreno mi je žao da Gordan i Katja neće trčati s nama, no to ne znači da neće biti s nama tijekom cijele utrke. A Ljubljana je dovoljno mali grad da je to u stvari moguće učiniti pješice i pratiti utrku na nekoliko punktova. Ako se dobro sjećam, srest ćemo ih uz stazu na zavoju na sedmom kilometru, na odvajanju polumaratonaca i maratonaca na 20. kilometru, zatim na 30. km pa na 41. i u cilju. Tijekom maratonskih muka ta vrsta prisutnosti bliskih osoba više vrijedi od svakog energetskog gela (s kojima, nakon ovog maratona, dajem časnu pionirsku riječ da sam zauvijek raskrstio, jebali majku svoju ljigavo, ljepljivo "sjebaše mi želudac" kemijsku).

I dok je jednoj Veci vjerojatno potrebno Spartatlonskih 246,8 km, nama smrtnicima je dovoljan maraton da nas vrati na autentične, tvorničke postavke kada se sve maske i kurčevite egotripične nadogradnje kilometar po kilometar otapaju sa znojem. Maraton te otvara, osamljuje, pojednostavljuje, skenira, ukazuje gdje si. Na tom sam mjestu, ma koliko se trudio praviti da nije tako, tako kronično potrebit i svaki pa i najmanji znak bliskosti toliko znači. Ne stane to u riječi i ne treba da stane.

41. je kilometar i ja sam već vrlo blizu grupi s pacerom na 3:45 koja mi je pobjegla kada sam pao u boli. Ostalo je još svega 500 metara do cilja kada mi se dogodio napad grčeva broj 2. E nećeš, razbojniče!!! Nema šanse da mi sada tu sjebeš i ovaj trenutno aktualni cilj da idem ispod 3:50. Ostalo je još 3, 4 minute i hodanje ne dolazi u obzir. Jebi se boli. Na sreću nije to ona vrsta grčeva s 37. km. S ovom se da stajati na nogama, ili barem ja odlučujem da je tako. Zaustavljam se, istežem i nastavljam. Ok boli, čini se da ćemo zajedno ti i ja u cilj. Samo budi ljubazna da ne uzmeš više kapaciteta od onoga koji ti ja u ovom trenutku mogu ponuditi da bi nastavio trčati do cilja i prošao kroz isti prije 3:50.

No bol, iako surađuje, malo pojačava i mijenja mi korak. Prilagođavam se, suze su u očima od boli. Bol postaje sve jačom, no nije to ona bol, ne, nije to bol zbog koje bi stao.

Smiješan mi je korak, Monty Python Ministry of Silly Walks freestyle. Nisam više ziher jesu li to moje noge ili neka dva drvena komada, no i dalje nije niti blizu onom nokautu na 37.

Ulazim u cilj, srećem Darija, Darka i Anitu. Sjedam na pod s onim grčevima s medaljom oko vrata. 3:48:48. Nije mi jasno kako se ovo dogodilo, kako sam uspio izvući ispod 3:50. A samo pola sata prije bio sam siguran da nema šanse da završim maraton.

Sjedam na pod i u tom mi je trenutku došlo da se rasplačem. Da pustim sve kočnice, moranja, pravila ponašanja, očekivanja, zadovoljstva i razočaranja mojeg cjelokupnog, dosadašnjeg života i da samo plačem, s takvom puninom suza kao da svijet oko mene ne postoji. A bio sam okružen stotinama, možda i tisućama ljudi koji su uz ogradu uz cilj čekali nekog svog da završi utrku. Nisam plakao, a tako mi je došlo. Zadržao sam to za sebe, pomalo žaleći za ovom predivnom prilikom koja mi se gotovo nikada ne događa. Tako čisto, tako emocionalno jasno i tako nepovezano s temom. Jer nisu to bile suze radosnice ili suze razočaranja. Bile su to suze postmaratonskog pražnjenja i detoksa, suze činjenice da sam živ, da sam se trčanjem, plesom i slušanjem svog tijela ponovno posjetio kako da osjećam, da sam uspio izvući ovaj maraton.

Da sam uspio zaokružiti ovu sezonu s novim 10 minuta boljim PB-om na maratonu.

I tek kada sam stao, shvatio sam koliko sam si sjebao želudac gelovima uz stazu. Imao sam vitaminske gumene bombone koje smo dobili na Zg maratonu (naravno da ih nikada prije nisam probao), no bili su mi prenaporni za žvakanje, a tijekom posljednjih 15 km nisam imao živaca da ih cuclam. No oni su još i bili ok naspram tekućih gelova koje su dijelili uz stazu. Taj odvratan, ljepljivi osjećaj čiste, preslatke kemije s kojim sam pokušao kompenzirati male padove u tempu. Osjetio sam žestoku mučninu, no s obzirom na Grawe maraton, bio sam ponosan na želudac koji je izdržao cijelu utrku bez javljanja. Ili ga barem nisam stigao čuti usmeravajući svu pažnju na potencijalne grčeve. Sada, kada je utrka gotova, bilo je malo lakše podnositi posljedice uz svijest da je krajnje vrijeme da se prestanem zajebavati sa stvarima koje mi smetaju. Prvi obrok koji sam konzumirao nakon utrke bila je Paulainer piva koja me je već s prvim gutljajima oslobodila mučnine. Jebiga, ipak se gotovo poslije svakog treninga trenira s pivama pa je taj dio dobro utreniran i u zadovoljavajućoj kondiciji.

Dario je završio maraton za 3:46, Anita i Darko oko minutu iza njega. Dariju je ovo drugi maraton, kao i Aniti (koja je uz maraton imala i istrčanh 69 km Istre i 52 km Valamar traila), a Darku 5. maraton jer je ove godine istrčao 4. I Dario i Darko po prvi su puta išli ispod 4 sata i to ovako junački, sa stilom. Svi četvero ostvarili smo PB-ove.

Uvjeti nisu bili idealni jer nam se jak vjetar u više navrata zabijao u prsa, no osim toga, temperatura je bila taman, a staza tek povremeno i kratkotrajno uzbrdna.

Iako na stazi i oko nje nisam sreo većinu poznatih, po rezutatima sam vidio da su od meni poznatih Sljemenaša Ivan Sakač, Bojan Kuljić, Ana Štefulj i Ivica Čajko rasturili s rezultatima na maratonu, a Valerij Kasik je jako ugodno iznenadio rezultatom od 3:52. Petar Plevnik je istrčao svoj prvi maraton s respektabilnih 4:10, a Nataša se pošteno borila s najočajnijom krizom u životu i uspjela završiti, kako samo ona to zna, kada bi svi drugi odustali. Ivan Obad je završio 15-ak minuta sporije od prvog maratonskog ispodčetirisatnog iskustva. Za Vecu (117. maraton) i Stjepka (51. maraton) opušteni rezultat od 3:13 gotovo da je rutina i zajebancija. Ah, kad odrastem...

Ukupno je bilo oko 80 Sljemenaša na utrci, od kojih većinu nisam vidio tako da pojma nemam kako su trčali, posebice na polumaratonu.

Kako je vrijeme od utrke odmicalo, tako se i tijelo počelo vraćati u normalu. A lijepo je poslije svih tih euforija biti u društvu u kojemu se osjećaš ugodno i prihvaćeno. A baš taj osjećaj prihvaćenosti i pripadanja, najljepša je mala tajna svih mojih trkačkih avantura, kako prošlih, tako i onih koje, ne sumnjam, tek slijede.

Jer, ionako se nikada nije radilo samo o trčanju, no trčanje je ono što mi je donijelo važne ljude. I ako se sljedećom prilikom nađete u nekom trkačkom društvu i brzopotezno odlučite zaključiti da su ovi totalni sektaši i da samo o trčanju pričaju, vjerujte mi na riječ, iako vam to nitko nikada neće priznati, pričanje o trčanju metafora je za bliskost, razumijevanje i ljubav.

Kada se toj listi pridoda puno opuštenosti i zajebancije bez granica ukusa, osjećaj pripadnosti za mene je zaista najpostojaniji mogući.